NAROD BEZ ZEMLJE

BUDUĆNOST KURDA NAKON IZBORA U TURSKOJ Hoće li se, na kraju, Irak raspasti, a Kurdi dobiti svoju državu?

 AFP

Oni su nevoljena djeca svjetske politike i zovu se Kurdi. Ima danas još te nevoljene djece na svijetu, poput izbjeglica iz Eritreje, Sirije, Sudana i Mianmara koji su ovih dana punili novinske stupce zbog strahota koje prolaze bježeći iz svojih država i tražeći neku bolju budućnost u Europi.

Za razliku od njih, Kurdi ne bježe, imaju veliku dijasporu, ali ostaju doma i ne daju se odande. Riječ je o jednom od najvećih naroda na svijetu - ukupno broje 30 milijuna duša - koji nema svoju državu. Jezik im je indoeuropski, dakle iz istog počela kao i hrvatski, litavski ili norveški, a tijekom povijesti su prihvatili islam kao svoju religiju, i to njegov sunitski odvjetak. Da ne ulazimo dulje u povijest, napomenimo samo da su relativno mirno živjeli tijekom Osmanskog Carstva.

Bez zagovornika

Problemi za njih počinju izbijanjem Prvoga svjetskog rata. Dok je to prvo veliko svjetsko krvoproliće trajalo, dva su diplomata, Englez i Francuz, složila model prema kojemu će se redefinirati granice i države nakon što se imperij sa sjedištem u Stambolu raspe. I tako je nastao poznati Sykes-Picot sporazum, prema kojemu su u velikoj mjeri definirane granice na Bliskom i Srednjem istoku kakve danas poznajemo. Nastali su tako Sirija, Libanon i Irak, a konačno su definirane i granice nove Turske, sada republike, koju je 1924. godine proglasio Mustafa Kemal-paša koji će kasnije dobiti pridjevak Atatürk (otac Turaka). Kurdi su se pokušali pojaviti na mirovnim konferencijama koje su većinom održavane u Francuskoj, ali naprosto nisu imali svog zagovornika pa su ostali ne na margini, nego i iza nje. I završili su bez svoje države, podijeljeni između Turske, Sirije, Iraka i Irana. Nakon Drugoga svjetskog rata ove potonje tri države ostvaruju suverenitet, ali za Kurde se ni tada ništa ne mijenja. Stanje zapravo postaje i gore jer su suniti pa ih ne voli Iran gdje većinu čine šijiti; u Siriji, gdje na vlast ubrzo dolaze alaviti u liku Hafeza al-Asada, također ih smatraju ljudima drugog - ili, možda bolje, trećeg - reda; u Iraku, gdje sunitska manjina preuzima vlast, ne trpe ih jer nisu Arapi; a u Turskoj, koja je razvila snažnu nacionalnu svijest, također nisu pretjerano dobrodošli jer, eto, nisu Turci.

Svijet se njima u tom razdoblju nije pretjerano bavio, posebno u Turskoj jer je ona postala strateški važna točka koja je kontrolom Bospora i Dardanela u jeku hladnog rata, kao članica NATO-a, imala kontrolu nad svakim brodom tadašnjega Sovjetskog Saveza koji bi poželio uploviti u Mediteran. Padom Berlinskog zida Turska je postala gotovo još važnija jer je imala snažan utjecaj na novonastale države, bivše sovjetske republike, poznate kao stanovi, koje su sve muslimanske i u znatnoj mjeri turkofone - jedna od njih se, na kraju krajeva, i zove Turkmenistan. I opet su, dakle, u formiranju novog svjetskog poretka, treći put u jednom stoljeću, Kurdi ostali bez mjesta za pregovaračkim stolom pa onda i bez ikakvih prava. Nije im naruku išlo ni to što su Kurdi u Turskoj 1984. godine formirali Kurdsku radničku stranku (PKK) koja je krenula u borbu za svoja prava, što je na Zapadu, zbog navedenog strateškog značenja Turske, izazivalo zabrinutost pa će se PKK ubrzo naći na popisu terorističkih organizacija. Abdulah Öcalan, čelnik PKK, 1999. godine konačno pada u ruke turskih vlasti i završava u zatvoru.

Stvari se počinju mijenjati u korist Kurda 1990. godine kad je irački despot Sadam Husein odlučio napasti Kuvajt. Svijet se tada ujedinio, formirane su međunarodne snage koje će iz Kuvajta izbaciti iračke trupe u prvom Zaljevskom ratu iduće godine, a za Kurde, koji su pod Sadamom trpjeli težak pogrom, uključujući i ubijanje tisuća stanovnika bojnim otrovima, prvi se put otvara opcija neke svjetlije budućnosti. Naime, međunarodna je koalicija, iako nije srušila Sadama, uspostavila zonu zabrane leta na sjeveru Iraka koja je pokrivala cijeli prostor iračkog Kurdistana (do prije nekoliko godina turska bi ambasada reagirala na svaki spomen ovog termina, ali sada se i to promijenilo). Kurdi tako prvi put dobivaju prostor na kojemu sami mogu definirati neki oblik autonomije, iako je Bagdad i dalje središte vlasti.

Sljedeći je važan trenutak američko-britanska invazija na Irak 2003. godine nakon koje pada vlast Sadama Huseina, a na sjeveru se i službeno formira Kurdska regionalna vlada. Dakle, Kurdi dobivaju stvarnu autonomiju, a sudeluju i u političkom životu Iraka dajući mu predsjednike (no, glavna je vlast u rukama šijita koji i dalje jako frkću nosom na sunite, pa dakle i Kurde).

Vojne formacije

A onda je došlo Arapsko proljeće koje je uzdrmalo cijeli prostor Sjeverne Afrike i Bliskog istoka s najkrvavijim reperkusijama u Siriji. Kurdi su se i ondje relativno brzo snašli, formirali svoje vojne formacije i u velikoj mjeri sačuvali svoje ozemlje koje zapravo i nije zanimalo sirijskog diktatora Bašara al-Asada. Slika se opet ozbiljno promijenila pojavom takozvane Islamske države (IS) koja je zauzela značajan dio teritorija Sirije i Iraka, ali je svoj prvi veliki poraz doživjela upravo od Kurda kad je pokušala osvojiti grad Kobane na turskoj granici. Ta je bitka bila još jedan dokaz da su kurdske ratnice i ratnici, poznati pešmerge (oni koji se suočavaju sa smrću), najozbiljniji protivnik teroristima iz te zloglasne skupine. Kobane nije pao, Kurdi su ga - uz pomoć Arapa i Turkmena - obranili i taj je poraz pokazao da postoji rješenje i za mahnite džihadiste: zračni napadi međunarodne koalicije, pomoć savjetnika iz SAD-a i Velike Britanije (uloga SAS-a bila je izuzetno značajna) te iznimno motivirane kurdske snage. IS na prostoru koji kontroliraju Kurdi nije ostvario nikakve vojne uspjehe pa su se zato i okrenuli drugim ciljevima, poput nedavno zauzetoga sunitskoga grada Ramadija u Iraku.

Ključni faktor

Dakle, do prošle su se nedjelje Kurdi pokazali kao ključan faktor stabilnosti u borbama protiv IS-a i drugih terorističkih organizacija koje se potpuno neopravdano pozivaju na islam, ostvarili su autonomiju (čak uz mogućnost korištenja naftnih izvora) u Iraku, neku sličnu razinu i u Siriji, a u Turskoj su bili trajali pregovori s vladom oko konačnog primirja. U takvom sve pozitivnijem ozračju za Kurde uslijedili su izbori za turski parlament u nedjelju. Predsjednik Recep Tayyip Erdogan, bivši čelnik vladajuće Stranke pravde i razvoja (AKP), nadao se velikoj pobjedi koja bi mu omogućila promjenu Ustava i uspostavu predsjedničkog sustava. No, te su mu račune pomrsili upravo Kurdi. Oni su, naime, i prije sudjelovali na izborima, ali nikako nisu uspijevali formirati stranku koja bi ih okupila. Stoga su kurdski kandidati nastupali samostalno kako bi ušli u parlament, ali nakon toga nisu imali potrebnu političku snagu. Sad se, pak, sve iz temelja promijenilo: formirana je Narodna demokratska stranka (HDP) koja je okupila Kurde, ali je odigrala mudro te se obratila i ostalim dijelovima društva koji nisu bili zadovoljni smjerom Erdoganove politike - liberalnim krugovima, ženama (stranka, naime, ima dvojno vodstvo, uz Selahattina Demirtasa tu je i Figen Yuksekdag, jedna od rijetkih žena) i ostalim manjinama.

Politička razjedinjenost

Kakva je, dakle, budućnost Turske, a i Kurda u cjelini nakon ove najveće političke pobjede u povijesti, pobjede koja jasno potvrđuje da su Kurdi ne više samo u Iraku, nego i u Turskoj postali važan faktor na političkoj sceni, pitali smo dva stručnjaka za taj prostor: višeg stručnog suradnika u Institutu za razvoj i međunarodne odnose (IRMO) mr. Antuna Krševana Dujmovića i prvog hrvatskog ambasadora u Turskoj, gospodina Hidajeta Biščevića. Dujmović apostrofira da je riječ o velikom uspjehu za Kurde “koji su dosad bili prilično razjedinjeni u ostvarivanju svojih nacionalnih ciljeva. Dio kurdske političke elite se stoga priklanjao turskim strankama”. Politička razjedinjenost Kurda vrijedi za Tursku, ali i za odnose na široj regionalnoj razini. Naime, dijelom i zbog stoljetne podijeljenosti između četiri države, među Kurdima i dalje postoji ideja zajedništva, ali ona je u velikoj mjeri samo apstraktna. Kurdi iz Turske, koji su sada konačno uspjeli postići jedinstvo, ne “mirišu” baš iračke sunarodnjake i vice versa. Sirijski, pak, Kurdi na iračke i turske gledaju s velikim podozrenjem. Ta se pozicija može najbolje usporediti s albanskim pitanjem na Balkanu: iako postoji ideja ujedinjenja svih Albanaca, oni iz Albanije nisu presretni idejom mogućeg ujedinjenja s Kosovom, a oni iz Makedonije grade dobre odnose s jednima i drugima, no nisu sretni idejom da bi im oni iz Albanije i s Kosova mogli preuzeti primat. Ukratko, u oba je slučaja ključno pitanje liderstva: irački su Kurdi nekako uredili odnose između dvije vodeće obitelji Barzani i Talabani i ne bi bili pretjerano sretni da im se u nekoj budućnosti u tu priču ugura i neki Demirtas ili Yuksekdag iz Turske. Slično misle i u Siriji, a ni oni u Turskoj nisu daleko od takvog razmišljanja. Biščević, pak, ističe kako uspjeh HDP-a nije samo rezultat snažne potpore kurdskih glasača, nego i širih procesa na turskoj političkoj sceni. “Rekao bih da uspjeh kurdske stranke dolazi i kao kruna desetljećima dugog procesa suočavanja turskog društva i političkih elita s kurdskim pitanjem. Od ishodišnog negiranja samog postojanja tog manjinskog pitanja, zabrane jezika i sličnih poteza, preko teških godina sukoba s radikalnim i terorističkim kurdskim skupinama, do postupnog stvaranja uvjeta za otvaranje mirovnog procesa.

Skretanje udesno

Dakle, sad su sve oči uprte u stanje u Turskoj i pitanje hoće li se ondje moći fomirati nova koalicijska vlada. Antun Krševan Dujmović ističe da bi “sam Erdogan izlaz mogao tražiti u još većem skretanju udesno, što radi formiranja vlade, a što radi odgovora na jačanje Kurda”. Dakle, opcija bi bila koalicija s nacionalističkom strankom MHP, iako je ona već unaprijed najavila da takvo što ne dolazi u obzir. Dujmović, osim toga, dodaje da je važnost situacije u Turskoj dodatno osnažena mogućim padom IS-a, što bi dodatno ojačalo položaj Kurda u Siriji i Iraku, a to bi posljedično dovelo do jačanja aspiracija Kurda u Turskoj. U svakom slučaju, zaključuje Dujmović, “Kurdi postaju realna politička snaga u Turskoj i na Bliskom istoku”. Biščević, pak, ističe kako “u širem kontekstu, osobito s obzirom na zbivanja u Siriji i Iraku te napredovanje IS-a kojemu na terenu jedini učinkovit odgovor pružaju upravo sirijske i iračke kurdske snage - dojučerašnji suparnici s različitim pogledima na kurdsko pitanje u regiji, ne treba dvojiti da turska politička elita, ili barem njezin znatni dio, u uspjehu kurdske stranke vidi još jednu od mogućih opasnosti po stabilnost, pa i integritet države. Utoliko postizborna zbivanja u Turskoj predstavljaju jedan od najvećih sigurnosnih i strateških izazova u tom ionako geopolitički već temeljito uzdrmanom dijelu svijeta. Kad se u obzir uzmu resetiranje ruskih i postsovjetskih prostora, korjeniti potresi u arapskom i islamskom svijetu te sigurnosno još ne posve definirani Kavkaz i Srednja Azija, u takvom kontekstu dubokih tektonskih potresa i promjena upravo se Turska nalazi u svojevrsnom epicentru.

Pokazuje se tako da je Peter Galbraith, prvi američki ambasador u Hrvatskoj, koji se i prije dolaska u Zagreb i nakon odlaska izuzetno bavio kurdskim pitanjem, možda i bio u pravu kad je govorio da će se Irak raspasti, a Kurdi dobiti svoju državu - barem u Iraku.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 10:04