KOMENTAR VIKTORA VRESNIKA

Čitam o grčkoj propasti. Pa to je sve isto kao kod nas!

Urednik Nedjeljnog došao mi je sa stranicom novog Vanity Faira. Pogledao sam. Michael Lewis, Vanityjev urednik, bio je u Grčkoj i napisao veliku reportažu o njihovom ekonomskom potonuću. Sličnosti sa Hrvatskom su zastrašujuće. Evo što piše Lewis:

“Nakon što su temeljiti opljačkali vlastitu državnu riznicu, neobuzdanim izbjegavanjem poreza, Grci su sigurni samo u jedno: ne mogu vjerovati svojim sunarodnjacima, Grcima.”

Da ne piše jasno Grčka, teško bi skužio da nije riječ o Hrvatskoj. Svjetska je banka nedavno utvrdila da smo među vodećima u Europi po sivoj ekonomiji, sa 34%. A tek smo na podnaslovu. Još od Lewisa:

“Tijekom proteklog desetljeća troškovi plaća u grčkom javnom sektoru realno su se udvostručili - a u tu brojku nisu uključeni iznosi koje su državni namještenici naplatili ispod stola, kao mito”.

Ttijekom proteklih sedam godina u Hrvatskoj su troškovi plaća koje se isplaćuju iz državnih proračuna porasli 67 posto. Zaposlenike koji ovise o državnom proračunu kao da kriza nije pogodila - svaki dan više ih je za šest (službeni podaci iz srpnja ove godine). Čitam dalje:

- Godišnji prihod grčke nacionalne željeznice je 100 milijuna eura. Istodobno, troškovi za plaće zaposlenih na željeznicama popeli su se na 400 milijuna eura. Prije dvadeset godina Stefanos Manos, grčki biznismen, izračunao je da bi za državu bilo jeftinije da se svi putnici grčkih željeznica umjesto vlakovima prevoze taksijima.

Opet mi nije teško povući paralelu s Hrvatskom: Hrvatske željeznice u 2008. dobile su 1,88 milijardi od države, godinu dana prije njihov prihod bio je 1,7 milijardi kuna u što je uračunata i državna pomoć od 1,3 milijarde kuna. Revizija je pritom ustanovila da novac od subvencija nije trošen u skladu sa zakonom- više od polovice odlazi na pokrivanje troškova zaposlenih.

Svih 13.000 zaposlenih u HŽ-u dobili su ove godine, unatoč golemim gubicima kompanije, regrese za godišnji. Naš problem je, čini se, jedino u tome što je u Hrvatskoj i taksi skup. Vratimo se međutim Lewisu:

Sustav javnih škola u Grčkoj mjesto je na kojemu neučinkovitost čovjeka ostavlja bez daha. Grci koji šalju svoju djecu u javne škole unaprijed pretpostavljaju da će morati unajmiti privatne učitelje kako bi bili sigurni da će nešto naučiti.

I mi imamo više učitelja po broju učenika od europskog prosjeka, a ipak su nam razine znanja po svim anketama dosta niske.

Uz to, imamo raj za profesore koji zarađuju honorare davanjem instrukcija. Jesu li krivi profesori? Ili smo krivi svi mi, što, jednako kao i Grci, sve to godinama toleriramo?

I kada Lewis opisuje grčki zdravstveni sustav koji troši na potrošni materijal daleko više od europskog prosjeka, teško je ne početi razmišljati na hrvatskom.

Ali, za razliku od njegova zapadnjačkog čuđenja, meni se egzotičnim ne čini čak niti prizor s medicinskim osobljem koje bolnicu napušta ruku punih sapuna, zavoja, papirnatih ručnika i svega drugog što se može ponijeti - za sebe, svoje prijatelje i prijatelje svojih prijatelja. Navikli smo na to, zajedno sa svima drugima na Balkanu.

Grci nikada nisu naučili plaćati poreze”, piše Lewis. “Nitko ih nikada nije kažnjavao. Platiti porez njima je gotovo nepristojno, gotovo kao kad gentleman dami ne bi otvorio vrata.”

Baš kao i Grcima, i Hrvatima se čini nepristojnim prijaviti susjeda za kojega znaju da ne plaća porez. “Upravo zbog toga ne bih nikada volio živjeti u Nizozemskoj”, rekao mi je nedano prijatelj koji je nekoliko godina proveo u Amsterdamu. Pravi Hrvat.

Jedini koji plaćaj porez oni su koji to ne mogu izbjeći - zaposlenici korporacija kojima se porezi od plaća oduzimaju automatski.

Lewisa čudi i posve očigledna korumpiranost sustava: “Jednostavno se podrazumijeva da svatko tko radi za državu očekuje da ga se potkupi. Kada ljudi odlaze u javne bolnice oni već pretpostavljaju da će trebati potkupiti liječnike kako bi brinuli o njima.”

A iskustvo koje je doživio George Papaconstantinou, grčki ministar financija, kada je u listopadu prošle godine preuzeo funkciju, zastrašujuće je upozorenje svakome tko se pokušava prihvatiti sličnog posla u zemlji u kojoj su sustavi poremećeni.

Kada je Papaconstantinou stigao, piše Lewis, grčka je vlada računala s proračunskim deficitom za 2009. od 3,7 posto (BDP-a). Dva tjedna kasnije ta je brojka revidirana na 12,5 posto da bi se na kraju pokazalo da će godinu završiti sa 14-postotnim deficitom.

Razmišljam: ako Šuker danas tvrdi da će Hrvatska završiti ovu godinu s proračunskim deficitom od 4,2 posto BDP-a, umjesto početkom godine najavljivanih 2,5 posto, što će se još dogoditi? Konzervativniji analitičari danas već najavljuju kraj godine s gotovo 7-postotnim deficitom.

- Hoće li sada netko ići u zatvor? - pitali su europski kolege grčkog ministra financija kada se otkrila podvala s brojkama. Teško im je bilo shvatiti da nije sve u inženjeringu, da je proračun popustio, a naplata poreza zastala jer 2009. je u Grčkoj bila izborna godina.

Lewis na kraju kaže da glavni problem nije deficit, ni dug, pa ni korupcija . Problem je grčko društvo, slomljeno, odustalo odustalo od bilokakvih promjena.

Sjetio sam se rečenice Athanasiosa Vamvakidisa, zadnji MMF-ov namjsesnik u Hrvatskoj: “Vi imate ozbiljan problem s korupcijom, ali to nije ništa prema zemlji iz koje ja dolazim”.

Razmišljam, jesmo li u međuvremenu u tome napredovali?

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 19:00