Zdenko Tomanović: Branio sam ga u Haagu, a sada mi je cilj dokazati nevinost mojih novih klijenata: Miroslava Miškovića, Mire Marković i Joce Amsterdama

Zdenko Tomanović zastupa najteže i najveće slučajeve: istovremeno brani najvećeg srpskog poduzetnika, vlasnika Delta holdinga Miroslava Miškovića, Jocu Amsterdama, odnosno Sretena Jocića, optuženog za organiziranje ubojstva Ive Pukanića, te odbjeglog balkanskog narkobosa Darka Šarića, oko čijeg imena su ispletene nevjerojatne legende. Tomanović je beogradska verzija Čede Prodanovića i Ante Nobila, odlučan i strastveni odvjetnik koji svoje klijente brani zdušno kao da mu je vlastiti život u pitanju. Od njih se razlikuje po tome što je on bivši sudac, a ne tužitelj. Otišao je u odvjetnike krajem 1993. i na početku branio protivnike Miloševićeva režima, poput tadašnjeg TV Studija B, a Milošević ga je nakon pada s vlasti angažirao za svog pravnog savjetnika. Iz luksuzne kancelarije na Dedinju, u bivšoj vili narodnog heroja Veljka Vlahovića, pored Kuće cvijeća, vodi ured sa 13 odvjetnika, koji zastupa niz velikih banki i svjetskih tvrtki od Mercedesa do Buicka. Zastupali su Tomislava Nikolića i Ivicu Dačića, obitelj Karić, EFT Vuka Hamovića i Vojina Lazarevića, Dragana Džajića i Emira Kusturicu. I danas brani Miloševićevu udovicu Mirjanu Marković, a tajkunu Bogoljubu Kariću je, kaže, on savjetovao da pobjegne. Uvjeren je da će obraniti vlasnika Delta holdinga.

Suđenje Miroslavu Miškoviću neki nazivaju jednim od najvažnijih događaja u modernoj povijesti Srbije, na razini ulaska Srbije u EU. Slažete li se?

- To je pretjerivanje. Slučaj Mišković je važan radi vraćanja povjerenja ljudi u pravosuđe Srbije, jer je to dosad bio primjer kako se ne smije postupati u pravnoj državi. Da biste bili pravna država, onda morate u centar staviti prava pojedinca, a to znači da morate kroz institucije ograničiti moć onih koji imaju prekomjernu moć, mimo one koju njihova funkcija propisuje. Sve što se događalo u slučaju Mišković predstavlja kršenje i naših zakona i Ustava i europskih pravila. Najprije, Mišković je uhapšen za kazneno djelo koje nigdje ne bi smjelo biti kazneno djelo, ali zahvaljujući javnom presuđivanju medija i raznih predstavnika vlasti, stvorena je percepcija da je najvažnije to što je uhapšen, a da je puno manje važno je li izvršio kazneno djelo ili nije, ima li za to dokaza i je li to uopće kazneno djelo. Kad god se pravosuđe uključi u nekakav pravno-politički marketing kao što je ovdje slučaj, lako se mobilizira javno mnijenje i osuđuje čovjeka prije presude.

Je li to isto kao s Ivom Sanaderom u Hrvatskoj, gdje nikoga ne zanima presuda jer se unaprijed vjeruje kako je kriv?

- Za svaku pravnu državu najvažnije je pravo pojedinca, i pravo manjine. Pojedinac i njegova prava su mjera demokracije, a to prije svega podrazumijeva da je svatko nevin dok sud ne odluči drugačije, a potom visoku razinu pravne kulture. Pravna kultura jest odnos vladajuće elite prema zakonu: jer ako vladajući ne poštuju pravo ni prava pojedinca, to se automatski reflektira na odnos prema zakonu svih drugih građana. Ako predstavnici države sebi daju za pravo javno presuđivati i nekoga proglašavati krivim, time ne samo da krše pretpostavku nevinosti, nego i na najgrublji način poništavaju ulogu drugih institucija.

Želite li reći da je Miškovića uhapsio Aleksandar Vučić, a ne pravni sustav?

- Ne. Ja se uopće ne želim baviti političarima niti ijednom njihovom izjavom. Ne zanima me je li netko utjecao na suca i tužitelja kad su hapsili Miškovića, mene zanima taj sudac i taj tužitelj koji su potpisali svoje odluke. Ali nema nikakve dileme da je jedan dio nereformiranog pravosuđa Srbije pronašao način kako da se dodvori novoj vlasti. Potpuno je nebitno je li to vlast tražila ili nije. Bitno je da kriterij za Miškovićevo hapšenje nije bio ni zakon ni kazneno djelo, nego populizam. Ovdje u Srbiji postoji opće uvjerenje da su tajkuni ti koji su stvarali vlade i podmićivali političare, i javno mnijenje se okupilo oko toga da ih treba hapsiti. Ali moje pitanje je: tko treba prvi završiti u zatvoru, političar koji uzima mito, ili onaj tko mu to mito daje? U kaznenom pravu teže je kazneno djelo primanje mita. U Srbiji je stvorena percepcija da su nama glavni problem tajkuni, a ne ti koji su stvarali te iste tajkune i donosili zakone u zamjenu za mito.

Kako je moguće da su vlasnika Delta holdinga nazivali najmoćnijim čovjekom u Srbiji koji postavlja i ruši vlade, a vijesti o suđenju objavljuju su na stranicama crne kronike? Je li preko noći izgubio i moć pa time i interes javnosti?

- To je pokušaj kriminalizacije Miškovića i pokušaj oblikovanja javnog mnijenja da je izvršio kaznena djela. Osnovni problem s kojim se mi sudaramo jest to da smo na papiru u kapitalizmu, ali u našim glavama je populizam, a u našim srcima komunizam. I kada te tri stvari spojite i pokušate prebaciti na teren kaznenog prava, imate problem, jer percepcija javnosti - a to je sada glavni kriterij postoji li negdje kazneno djelo ili ne - jest to da svaka ekonomska transakcija mora biti fer i poštena. Srž kapitalizma nije poštenje, nego tržište i zakon. U Miškovićevom slučaju sve što je rađeno, rađeno je u skladu sa zakonom i tržištem, svaka transakcija imala je odobrenje nadležnog državnog tijela.

Za što mu se točno sudi?

- Stavljaju mu se na teret dva kaznena djela u slučaju vezanom za poduzeća za održavanje cesta: zloupotreba službenog položaja te porezna utaja u tvrtki u kojoj Mišković nije ni vlasnik, ni dioničar, ni član upravnog odbora, niti je na bilo koji način povezan s tvrtkom koja je vlasnik te tvrtke. Međutim, tužiteljstvo je u jednom trenutku shvatilo da se na Zapadu, pa ni u drugim zemljama regije, ne razumije baš najbolje ta “zloupotreba službenog položaja “ali da svi razumiju poreznu utaju. Tako su izveli konstrukciju da postoji porezna utaja u jednoj stranoj tvrtki, čiji je vlasnik druga strana tvrtka, čiji je vlasnik treća strana tvrtka, a čiji je vlasnik sin Miroslava Miškovića. I onda su optužili Miroslava Miškovića da je on kao otac najvjerojatnije utjecao na sina, a sin dalje na direktora jedne tvrtke, a on onda na direktora druge tvrtke, a ovaj na direktora treće, pa direktor treće tvrtke na direktora knjigovodstvene agencije: sve kao u onoj priči o čupanju repe. Značajno je da su prije samo dvije godine isti porezni inspektor i ista inspekcija obavili nadzor i nije našla nikav problem. Ministarstvo financija dalo je mišljenje da u takvim transakcijama ne treba plaćati porez. Angažirali smo uglednu konzultantsku kuću KPMG, stručnjake poreznog prava s Pravnog fakulteta i druge eminentne stručnjake iz tog područja, i svi su dali mišljenje da tu nema poreza pa onda ni utaje. No, tužiteljstvo nije saslušalo ni jednog svjedoka niti vještaka oko poreza, samo je podignulo optužnicu. A Mišković je uhapšen zbog krivičnog djela zloupotrebe položaja zato što je kao vlasnik strane tvrtke dao kredit domaćoj tvrtki i ta mu je tvrtka vratila kredit s kamatom, i to je kazneno djelo jer je on navodno preko kredita postao vlasnik te tvrtke, što nije točno jer nitko preko kredita ne postaje vlasnik. Sad on odgovara za to da je preko tog kredita stekao nezakonitu korist od 217.000 eura! Ne milijuni, ne stotine milijuna, nego 217.000 eura se stavlja na teret Miroslavu Miškovića, kao razlika između danog kredita i onoga što je vraćeno, jer tužiteljstvo smatra da nije dobro obračunao euribor. A njegov sin je pritom odgovoran za to što je dionice tvrtke kupio po jednoj cijeni a prodao po drugoj. Tužiteljstvo tvrdi da je, zato što su Miškoviću vratili kredit i zato što je njegov sin Marko prodao dionice, nastala šteta za cestarska poduzeća, koja su dvije ili tri godine nakon toga otišle u blokadu, a onda kasnije u stečaj. I sve to bez obzira na to što je vlasnik tih tvrtki Milo Đurašković na sudu izjavio kako su poslovali sasvim dobro sve do 2009. kad su im državni Putevi Srbije prestali plaćati za obavljene radove. Dakle, Miroslav Mišković odgovara za jednu konstrukciju koja nigdje ne bi mogla biti kazneno djelo, a to je za financijsko investiranje. Financijski investitor daje novac, ali ne upravlja tvrtkom. Prema toj logici svi dioničari Coca Cole bi bili odgovorni za promašaj direktora u Hong Kongu!

Kad je u prosincu Miškoviću na nekoliko dana vraćen pasoš da ode na poslovni put u London, u Srbiji je to doživljeno kao skandal. Sudac Vladimir Vučinić žalio se da je bio izložen pritiscima, no žalba mu je odbijena, a on je potom smijenjen s čela Specijalnog suda. Vjerujete li mu da će suditi prema svojoj savjesti?

- Bitno je reći da u dosadašnjem tijeku suđenja sudac nije napravio nijednu pogrešku. Druga je stvar slažem li se ja s njegovim odlukama. Ja se nadam da će to tako biti i ubuduće. Miškovićev slučaj je zato važan da bi Srbija dokazala kako može imati pravosuđe koje će donijeti oslobađajuću presudu ako nema dokaza za kazneno djelo.

Ide li vam u prilog to što je Srbija sada počela pregovore s EU ili ne?

- Mnogo se govorilo o tome kako je Miškovićev slučaj dio borbe protiv korupcije. Međutim, u čitavom slučaju nema ni riječi o korupciji, niti o nečemu što bi se moglo podvesti pod korupciju. Optužnica se tiče odnosa dva privatna poduzeća, a tu nema korupcije. Što je Srbija bliža Europi, to će i prava pojedinca biti bolje zaštićena. U slučaju Mišković Ustavni sud je potvrdio da je produžavanje pritvora neustavno. Skoro osam mjeseci je bio u pritvoru zato što je uspješan, imućan i ima utjecajne kontakte u inozemstvu, i iz toga su zaključivali da želi pobjeći. Onom brzinom kojom se približavamo Europi, to će biti jasnije da je Miškovićevo suđenje dobar primjer kako se ne smije raditi.

Ali to je samo jedan slučaj koji je pokrenut protiv njega.

- To je jedini slučaj. Sve ostalo su novinske priče.

A istraga oko Luke Beograd?

- Tu je davao izjave kao svjedok, ali osumnjičen ili optužen je samo u ovom slučaju s cestarskim poduzećima.

Aleksandar Vučić i njegova stranka udvostručili su svoj rejting upravo zahvaljući uhićenju Miškovića. Uskoro će izbori na kojima se očekuje da će osvojiti čvrstu vlast za iduće četiri godine. I opet vjerujete da suci mogu biti neovisni?

- Onda kada pravosuđe bude donijelo odluku koja se neće dopasti vlasti, bez obzira tko bio na vlasti, to će biti prvi signal da je pravosuđe nezavisno. Sudovi moraju donositi odluke ne prema ukusu mase ni prema ukusu vlasti, nego prema slovu zakona i na temelju dokaza.

Kako tumačite to što isti sudac koji ga je pustio na poslovni put u London prvo prijavi pritiske i bude smijenjen, a potom mu odbije zahtjev za poslovni put u Nizozemsku?

- Ne samo da je dao jamčevinu veću nego bilo tko u regiji, od 12 milijuna eura, nego mu je blokirana sva privatna imovina, kuća u kojoj živi i imovina tvrtki u vrijednosti na desetke milijuna eura. Istodobno su donesene odluke kako se jednom mjesečno mora javljati policiji te da ne smije napuštati Beograd niti Srbiju. Sve te mjere su apsolutno suvišne. Nijedan sud ne smije donositi prekomjerne terete pojedincu i stvarati uvjete za nanošenje štete poslovnom sustavu Delte, koji je nekoć izdržavao 25.000 obitelji, a sada 8000 obitelji. Ja sam podnio žalbu na tu odluku, a podnijet ću i ustavnu žalbu.

Vi ste bili sudac u Miloševićevo vrijeme. Biste li vi, recimo, 1992. godine mogli osloboditi Miroslava Miškovića ako bi dokazi upućivali da nije kriv?

- Mogao bih donijeti oslobađajuću presudu, ali vjerojatno ne bih dobio predmet. Moj stavovi o funkcioniranju pravosuđa razlikovali su se od stvarnog stanja, i to je bio razlog zašto sam krajem 1993. napustio sud.

Je li točno da ste vi bili posljednja osoba koja je vidjela Slobodana Miloševića prije nego što je umro u Haagu?

- Igrom slučaja bio sam prvi koji ga je vidio u Haagu nakon izručenja, i posljednji koji ga je vidio prije smrti. Bio sam u grupi od 10 odvjetnika koja je Slobodana Miloševića zastupala u Srbiji prije nego što je izručen Haagu. Bio je optužen za zloupotrebu službenog položaja, zajedno s tadašnjim direktorom carina Mihaljem Kertesom i drugima. Milošević je izručen Haagu 28. lipnja 2001., nakon što je Ustavni sud Jugoslavije toga dana u 12 sati zabranio izručenje. U 14 sati je ta odluka objavljena, a u 15 sati je vlada Srbije donijela uredbu na temelju koje je Milošević izručen, uz protivljenje nadležnog suca i predsjednika suda. Milošević je izručen isključivo na temelju odluke izvršne vlasti i uprave zatvora. Čim je stigao u Haag, nazvao me i pozvao da dođem. Razgovarao sam s njim pet sati prije prvog pojavljivanja pred sudom u Haagu. Također sam bio posljednji posjetitelj koji ga je vidio živog, 10. travnja 2006., dan prije nego što je u ćeliji pronađen mrtav. U četvrtak me nazvao i zamolio da dođem nešto ranije kod njega u zatvor, ne u 9.30, kad sam inače dolazio. Došao sam oko osam sati i zamolio me da rukom napisano pismo odnesem u rusku ambasadu, sa zahtjevom da se to pismo preda ruskom ministru vanjskih poslova Sergeju Lavrovu. U tom pismu se žalio na to da ga u Tribunalu pokušavaju otrovati, mlijekom i na druge načine, i molio je da hitno interveniraju da ga spase. Ja sam otišao u rusku ambasadu i predao to pismo te se vratio u zatvor Slobodanu Miloševiću. Dan kasnije, u subotu, zvao sam zatvor oko devet sati, i rekli su mi da je u šetnji.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg