OSOBE KOJE SU OBILJEŽILE 2014.

Malo toga pozitivnog: godina hapšenja, branitelja na ulici, siromaštva, poplava...

Najbolji autori Jutarnjeg lista pišu o ljudima koji su obilježili godinu na isteku. No - nažalost - 2014. ostat će upamćena uglavnom po negativnim događajima s javnim osobama u glavnim ulogama. O stanju u društvu možda najbolje govori to što smo se radovali tek uspjesima sportaša i televizijskih cirkusanata
 CROPIX

MILAN BANDIĆ

Dvije posve različite žene zbog kojih je optužen

( Piše Jelena Lovrić)

Za Milana Bandića kao da se ništa nije promijenilo. Na Kaptolu kardinal Bozanić, koji se svojedobno moralno isprsio grmeći protiv “grijeha struktura“, i dalje mu, nasmijan od uha do uha, srdačno stišće ruku. Nominalnog zagrebačkog gradonačelnika kamere će pratiti u stopu dok po Gunji glumi najvećeg humanitarca. Po koncertima njegova prisutnost izaziva ovacije. Ipak za, činilo se, nekad nepoderivog Banderasa ništa više nije isto. Sve se promijenilo otkako je s branja mahuna jedne skore jesenske nedjelje odveden u pritvor. Bandićevo hapšenje jedna je od najvećih senzacija 2014. Njegovo pospremanje u Remetinec bilo je veliko iznenađenje. Javnost nije iznenađena da se uz njegovo ime vežu mutni i suspektni poslovi. Već godinama to je notorna činjenica. Bila je iznenađena njegovim privođenjem. U takav scenarij gotovo da nitko više nije vjerovao. Mnogi su vjerovali da će, bez obzira na more afera i stotine krivičnih prijava, definitivno ostati nedodirljivim. Svemu usprkos, čovjek od teflona. Dvije dame, spominjane u kontekstu Bandićeva okapanja sa zakonom, mogu biti vrlo indikativne za njegov način funkcioniranja. Televizijskoj voditeljici Mili Horvat napravio je uslugu, časteći je gradskom limuzinom za odlazak u inozemstvo na operaciju. Tko u takvom slučaju ne bi pomogao? Zagrebački se gradonačelnik predstavlja kao posljednji hrvatski političar koji pokazuje empatiju za male ljude. On će se prijateljski spominjati s kumicama na placu, legendarna je njegova snimka dok hrabro gazi po blatu Kozari Boka, šakom i kapom dijelio je obećanja da će vlastitom intervencijom obrisati svaku suzu i nevolju… Ali njegov je populizam imao i drugu stranu: skrivene ortačke odnose s hrvatskim moćnicima svih vrsta, od Ive Sanadera do Zdravka Mamića…. Namještao je poslove prijateljima, kupovao saveznike, na račun Zagreba gradio mrežu svojih utjecaja, mnoge je zadužio, nekoga vožnjom do bolnice, nekoga milijunski vrijednom zamjenom zemljišta…

Željki Markić donirao je pare i nekakve štandove, pokazujući svoju političku omnipotentnost. Milan Bandić čovjek je bez političkih uvjerenja, pod njegov šator mogu svi, desni i lijevi, socijalisti, baš kao i nacionalisti i klerikalci. Crveni desničar ili crni ljevičar, svejedno. Sam će tvrditi da on socijaldemokraciju živi, Titovu će značku prikačiti na rever kad ide antifašistima. Plazit će oko oltara kad ide popovima. Katoličku talibanku Judith Reisman počastit će medaljom, homofobne kerbere hrvatske ćudorednosti sredstvima iz gradskog proračuna. Gradi crkve, po proštenjima nosi svijeću veličine čovjeka. Godinama u SDP-u, a prijatelj mu Ćiro Blažević tvrdi da je veći hadezeovac od pola onih sa stranačkom iskaznicom. Njegove darove ni jedni ni drugi nisu odbijali. Željki Markić njegova apšisana crvena ne smeta. Kao što nekim navodnim ljevičarima ne smeta njegov pakt s mračnjacima iz Crkve. U njegovom slučaju politika je samo sredstvo uspostavljanja i cementiranja osobne vlasti.

Progonom najpoznatijeg i najmoćnijeg gradskog šerifa novi je državni odvjetnik Cvitan počeo ostvarivati svoju najavu da slijedi obračun s bezakonjem i korupcijom na lokalnoj razini. Bez obzira na indicije da Bandić još uvijek iz pozadine pokušava vući konce u Zagrebu, on danas vrijeme mora provoditi spremajući obranu, a ne, kako je navikao, u vječnom cirkuliranju gradom. Piramidu koja danas upravlja metropolom čine ljudi koje je on postavio i ostavio, njegove kadrovske bebe. Ali ni njegovi prijatelji i suradnici neće u novim okolnostima djelovati na stari način. Spašavat će vlastitu kožu, tražiti nove gospodare, ako ne ide drugačije, zaigrat će pošteno. Bez obzira što će na koncu biti s optužbama koje mu se stavljaju na teret, godina kojoj cure posljednji dani početak je kraja predugo svemoćnog i zato valjda neupitnog gospodara Zagreba.

ĐURO GLOGOŠKI

Dosljedan branitelj, ali je izabrao pogrešnog krivca

(Piše Drago Hedl)

“Za ovu se državu ne vrijedi boriti!”, rekao mi je Đuro Glogoški, razočaran odnosom vlasti prema braniteljima, osobito invalidima Domovinskog rata, kakav je i sam. I nastavio: “Partizani su prema ovom danas bili pravi amateri. Jednako kao što su i komunisti prave naivčine u odnosu na HDZ”. Doduše, nije to bilo ovih dana u šatoru u Savskoj. Razgovor se dogodio prije više od gotovo 20 godina, u veljači 1995. predsjednik Republike tada nije bio Ivo Josipović, već Franjo Tuđman, Vladu nije vodio Zoran Milanović (SDP), već Nikica Valentić (HDZ), a ministar branitelja nije bio Predrag Matić. U tadašnjoj Vladi, naime, nije bilo ministarstva u kojem se spominjala riječ - branitelji. Đuri Glogoškom, za razliku od danas, te 1995. mediji nisu bili otvoreni. Nije im imao pristupa. Njegov očaj prenio je tek proskribirani Feral Tribune. Drugi su od njega okretali glavu. Samo u Feralu mogao je o Tuđmanu reći: “On je priča za sebe. Gledam neku večer na televiziji, kažu Amerikanci da hrvatsku državu vodi bivši komunistički general. Znate, vuk dlaku mijenja…” Razlog zbog kojeg sam naveo riječi Đure Glogoškog, samo je jedan: da bih demantirao one koji govore o njegovoj nedosljednosti, odnosno da na položaj branitelja ukazuje tek kad je na vlasti SDP. Čovjek koga je, dok je branio domovinu, stigla strašna sudbina, prikovavši ga zauvijek uz invalidska kolica, tada se žalio kako su mu ortopedsko pomagalo kupili naši ljudi iz Austrije, kako nije imao pravo na kućnu njegu, kako je sam morao nabavljati lijekove, a živio je u napuštenoj srpskoj kući u Čepinu, u koju su stalno dolazili vojvođanski Hrvati, raspitujući se kada će je napustiti. Glogoškom se nipošto ne može zamjeriti nedosljednost. Šteta je samo što na riječi izgovorene prije 20 godina, odlučivši se za prosvjed u Savskoj, nije podsjetio on sam. I šteta je što kao jednog od krivaca za položaj branitelja vidi Bojana Glavaševića. On je te 1995., kad mi se jadao Glogoški, išao u treći razred osnovne škole. Oca Bojana Glavaševića, Sinišu, novinara Hrvatskog radija Vukovar, upoznao sam tri i pol godine prije Đure Glogoškog, u listopadu 1991., kad se kroz kukuruzna polja iz pravca Bogdanovaca još jedva, uz veliki rizik, moglo ući u opkoljeni grad. Bojan, sin Siniše Glavaševića, tada je, zajedno s majkom, bio prognanik u Zagrebu. Išao je u prvi osnovne. Kasnije, često sam se čuo sa Sinišom Glavaševićem, zahvaljujući telefonskom broju koji je funkcionirao sve do pada tog grada 18. studenoga 1991. Bio je nevjerojatan optimist i sve do nekoliko dana pred slom obrane vjerovao da će Vukovar izdržati.

S Bojanom Glavaševićem prvi put sam razgovarao prije godinu ili dvije, kad je već bio pomoćnik ministra Matića. Dogovarali smo kavu u Zagrebu, Osijeku ili Vukovaru, ali nam se putovi nisu sreli. Naš poduži telefonski razgovor i kasniji istupi Bojana Glavaševića, uvjerili su me koliko je slijedio temeljne stavove svog oca. Danas ga optužuju da je jednim istupom u Vukovaru izjednačio agresora i žrtvu i ponizio hrvatske branitelje. Kad je izlazio iz zgrade Ministarstva branitelja, polili su ga vodom. Na njegov račun izrečeno je sijaset uvreda. Ultimativno zahtijevaju da, zajedno s ministrom Matićem i njegovom pomoćnicom Vesnom Nađ, ode iz ministarstva. Vjerujem da mu je od svega najteže palo što mu prišivaju da je stavio znak jednakosti između onih koji su napadali Vukovar i onih koji su ga branili. Mladom čovjeku, čijeg su oca, mučki, golorukog, strijeljali na Ovčari, zajedno s više od dvije stotine vukovarskih ranjenika i branitelja, to je, vjerojatno, nešto najbolnije što je mogao čuti.

Kad sam prije dvadesetak godina razgovarao s Đurom Glogoškim, gledajući mladog čovjeka u invalidskim kolicima, mislio sam koliko mora patiti što sa svojom dječicom nikada neće zaigrati nogomet ili potrčati livadom. Danas mislim kako mora da je teško Bojanu Glavaševiću što u godinama odrastanja uz sebe nije imao oca. I je li mu od toga teže samo to što su ga baš oni, koji su u ratu bili na istoj strani s njegovim ocem, optužili za izjednačavanje agresora i žrtve.

STJEPAN ĐUREKOVIĆ

Davno ubojstvo koje progoni sve nas... I Perkovića

( Piše Davor Butković)

Atentat na Stjepana Đurekovića, menadžera u Ini koji se u samo dvije godine pretvorio u istaknutog antititoističkog korifeja hrvatske političke emigracije, i danas je, zapravo, prilično nejasan. Ne znamo zašto je, zapravo, Đureković ubijen: zbog prikrivanja krađe Inina novca (u što su bili uključeni sinovi ondašnjih šefova hrvatske komunističke partije) ili zbog svojih knjiga u kojima je pisao sve najgore o Jospu Brozu. Ne znamo točno tko je Đurekovića ubio. Znamo jedino da je ubojstvo izvršila Udba. Udba je, međutim, likvidirala više desetaka hrvatskih emigranata (jedna od posljednjih žrtava bio je stric Ante Đapića, ubijen potkraj 80-ih), a samo je slučaj Đureković završio na sudu, i to njemačkom, jer hrvatski sudovi nisu smatrali da se šefovima Udbe (i hrvatske obavještajne službe) može suditi u Hrvatskoj, niti je glavna oporbena stranka, koja inače načelno zahtijeva obračun sa zločinima komunističke tajne policije, željela podržati ustavnu promjenu kojom bi se počiniteljima tih zločina moralo suditi u Hrvatskoj, bez obzira na protok vremena.

I tako je Hrvatska postala jedna od rijetkih zemlja koja je izručila šefove svoje tajne policije: takvo što se nikad ne radi, jer naprosto kompromitira sigurnost obavještajnog sustava. Sam njemački sudac koji je potpisao zahtjev za Perkovićevim i Mustačevim izručenjem rekao je, baš u razgovoru za Jutarnji list, da Sjedinjene Države nikada ne bi izručile bilo kojeg svog čelnika obavještajnih službi, a da to, vrlo vjerojatno, ne bi učinila ni Njemačka.

U slučaju ubojstva Stjepana Đuekovića jedino je izvjesno da taj zločin i danas, kada se nalazi pred eventualnim sudskim raspletom, zadržava jednaki politički karakter kao i prije tri desetljeća. Kada je pak riječ o samom Josipu Perkoviću, nesporno je da on jest sudjelovao u zločinima što ih je činila Udba, i da mu zbog toga treba suditi, bez obzira na zasluge u Domovinskom ratu. Nesporno je, također, da je Josip Perković u devedesetim godinama bio jedan od najvažnijih časnika hrvatskoga sigurnosnog sustava, premda su njegovi neposredni politički nalogodavci, uključujući predsjednika Tuđmana, naprosto morali znati kakav je to posao Perković obavljao u osamdesetim godinama.

No, Tuđman ne samo da nije želio lustraciju nego nije želio dirati u Udbu, naprosto zato što je odlučio korsititi njezine operativce i šefove u hrvatskim tajnim službama, što se u ratu pokazalo dosta efikasnim: sama činjenica da su se u Domovinskom ratu borili pod istom zastavom nije, ipak, dovela do pomirenja bivših udbaša i emigranata, pa je tako aktualni slučaj Perković, ustvari, posljedica i dugogodišnjeg upornog rada dvojice emigranata, od kojih je jedan pravomoćno osuđen za ubojstvo, da bi kasnije vjerojatno postao stringer njemačke obavještajne službe. Kontekst njemačkog suđenja Josipu Perkoviću ukazuje, nažalost, da se radi o obavještajno-političkom obračunu koji, bez obzira na konačnu presudu, neće dovesti do istine o Đurekovićevu ubojstvu.

Bilo bi neusporedivo bolje da se Josipu Perkoviću sudilo u Hrvatskoj.

Hrvatsko se sudstvo zaista mora suočiti i s komunističkim zločinima, koji se, međutim, ne smiju tretirati kao povod za aktualne političke sukobe niti kao poluga za rješavanje zle krvi među bivšim špijunima.

Anto Nobilo, Perkovićev odvjetnik, koji je, kao tužitelj, godinu ili dvije poslije Đurekovićeva ubojstva, izborio smrtnu kaznu za Andriju Artukovića, nesumnjivo pripada miljeu kojem nije stalo da se dozna puna istina o udbaškim zločinima (kao što to, s druge strane, nije stalo ni glavnim Perkovićevim hrvatskim progoniteljima). No, Nobilu je i slučaj Đureković još jedno u nizu suđenja visokog profila: on ovdje ipak nije zbog politike, nego zbog svog core businessa. Ubojstvo Stjepana Đurekovića i dalje će povremeno progoniti Hrvatsku, jednostavno zato što svi glavni hrvatski protagonisti njemačkog suđenja (okrivljenici, svjedoci obrane i svjedoci optužbe, kao i njihovi politički saveznici) taj skandalozni zločin i dalje koriste kao povod za ostvarivanje ili zaštitu osobnih ili političkih interesa.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 11:49