PREDSTAVA 'AJMO NA FUKA'

Neki od onih na premijeri prvi su put u 25 godina prešli u istočni Mostar

 Tom Dubravec/CROPIX

Zgrada Hrvatskog narodnog kazališta? Tamo, pokazuje rukom prema velikom gradilištu. Scenom dominira kričavo-narančasta zgrada Gimnazije u pseudomaurskom stilu, sagrađena još u vrijeme Austro-Ugarske, lijevo je izduženi betonski toranj franjevačke crkve, taman ispod križa na Humu koji toliko živcira Bošnjake na istočnoj strani. Desno je betonski kostur Staklene banke: netko spretan na vrhu ruševine napisao je “Zavadi pa vladaj”.

Pustara koja se proteže od skeletona nekadašnje banke pa do Bulevara i još niz Bulevar, e to je HNK. Hrvatsko narodno kazalište u Mostaru osnovano je 1994., u vrijeme Herceg-Bosne, a gradnja je počela 1996., odmah nakon rata, na mjestu bivše robne kuće Hit. Od Hita iza rata nije ostalo puno jer je Bulevar bio linija razdvajanja: svaki zid tu je izbušen bezbrojnim mecima. Investitori s obje strane radije grade nešto dalje od prve linije iz hrvatsko-bošnjačkog sukoba 1993. - 1994. To je bio rat u ratu. Prvo su se jedni i drugi 1992. udružili da obrane grad od JNA, a onda…

Velebni plan

Hrvatsko narodno kazalište u Mostaru: veliko gradilište, neasfaltirano i neuredno, od ulice odijeljeno žicom i metalnim pločama. Golema betonska ploha uzdiže se možda metar nad zemljom. Prekrivena je lokvama kišnice, iz nje vire željezne žice armature. Vidi se da je graditelj imao veleban plan. S druge strane, tamo bliže cesti prema Rondou, ta betonska ploha raste u prizemnicu. Tu su prozori i vrata: ulaz u teatar.

Izvana više nego neugledno, a čim se vrata otvore, otkriva se carstvo mramora i mesinga. U stilu kakav je bio popularan u Mostaru u vrijeme dok su Gojko Šušak i Franjo Tuđman bili zdravi i živi. Mostarski HNK veliki je podzemni bunker s dvije iskopane etaže, samo manjim dijelom uređene. Uređen je ulaz sa stepeništem i predvorjem, Mala scena HNK, sa 120 mjesta u gledalištu, garderobe glumaca i još nekoliko manjih prostorija. Sve ostalo su goli betonski zidovi, sa stropom koji prokišnjava jer nije ni bilo predviđeno da bude krov, nego pod prizemne etaže velikog HNK Mostar. Mostar i Hrvati u BiH trebali su dobiti pravo hrvatsko nacionalno kazalište, još s operom i baletom. Ali je nestalo Herceg-Bosne, Tuđmana i Šuška, politika se promijenila pa je nestalo i novca.

Gužva je, puno ljudi, s očitim uzbuđenjem nestrpljivo čekaju predstavu koja je premijerno odigrana prethodni tjedan. Događaj je nesvakidašnji: “Ajmo na fuka” (ili u prevodu, na kavu) prva je koprodukcija Narodnog pozorišta Mostar i HNK u Mostaru, prva u ovih 20 godina koliko je prošlo od kraja rata u Bosni i Hercegovini.

Tu, desetak metara ispod zemlje, na nekadašnjoj liniji razdvajanja, prefektno je mjesto za predstavu o dva vojnika Mostarca, jednom pripadniku HVO-a, a drugom Armije BiH, koji i nakon pogibije raspravu nastavljaju na drugom svijetu. Odakle je došla granata koja ih je ubila? Oni razgovaraju ili pokušavaju razgovarati, što brzo prelazi u sukob, a osobni odnos dvojice mladića biva zasjenjen sukobom predstavnika dvaju naroda. Od ljudskog kontakta do obračuna nacionalističkih predrasuda i natrag.

Dvije godine priprema

Predstava je autorski projekt glumaca Saše Oručevića (Narodno pozorište Mostar) i Roberta Pehara (HNK Mostar) te dramaturga i redatelja Dragana Komadine (umjetnički ravnatelj HNK Mostar, viši asistent na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu). Pripremala se barem dvije godine, a premijeru je imala tjedan dana ranije. Odnosno dvije premijere: prvo u Narodnom pozorištu u četvrtak, pa u petak u HNK. Baš onih dana kad je internet zabrujao od priče “o malom Anti” iz Mostara, koji nikad nije bio na Starom mostu. Pa je onda Ante otišao i prošetao se, i kaže da mu je bilo sasvim ugodno.

Za Sašu Oručevića predstava bi mogla biti i autobiografska jer je rat počeo kad mu je bilo 17 pa je ostao u uniformi sve do demobilizacije 1996. Mogla bi biti i za Dragana Komadinu, dramaturga i redatelja. Išao je u tu slavnu Gimnaziju, onu prekoputa, koja se prije rata zvala Gimnazija Alekse Šantića. Zgrada na liniji razdvajanja obnovljena je i opremljena stranim donacijama i danas u nju idu djeca Hrvati i djeca Bošnjaci, uče po posebnim programima, u odvojenim razredima. U toj je zgradi i United World Colledge Mostar kojeg je proslavilo to što ga je prije nekoliko godina pohađao unuk bivšeg sjevernokorejskog vođe Kim Jong-ila.

Kad je Komadina išao u školu, dva mjeseca prije mature počeo je rat. Poslali su ih kući, a onda na linije. Nisam dugo bio, kao da se opravdava. U usporedbi sa Sašom i drugima koji su bili 3-4 godine, što je nekoliko mjeseci?

Pa i hrvatsko-bošnjački sukob trajao je “samo nekoliko mjeseci”: u Mostaru od svibnja 1993., a u siječnju 1994. već je bilo proglašeno primirje. Ali posljedice se osjećaju već dva desetljeća, i ne vidi se kraj.

Dobar prijem

- Sad će netko reći da je presporo, ali najsporije je nama - kaže Dragan Komadina, govoreći o pomirenju u Mostaru. Predstava je dobro napravljena i dobro primljena, izvrsni glumci ni trena ne gube pozornost publike. Ipak, nakon predstave osjećam se razočarano: očekivala sam govor o Heliodromu i Veležovu stadionu, o zločinima Hrvata nad Bošnjacima i zločinima Bošnjaka nad Hrvatima. Zar stvarno možemo na kavu ili kafu ako prethodno nismo raspravili tko je agresor, a tko žrtva, ako svatko nije preuzeo svoj teret odgovornosti?

Nisi u pravu, odgovaraju glumci. Treba mi vremena da shvatim da ni Zagreb nije dočekao takvu predstavu, a Mostar je sa svojih 111.000 stanovnika bitno manji grad. Upravo o tome, o neizrečenom, neotpaćenom, predstava dobrim dijelom govori.

- Mi sada praktično prvi put izgovaramo te stvari javno, od Heliodroma i mostova do niza predrasuda koje imamo jedni o drugima. Mi mislimo da je to hrabro, a ljudima ovdje je nužno kao neka vrsta terapije - kaže Robert Pehar, glumac HNK Mostar. Nekome sa strane ovo možda nije spektakularno, slaže se s njim Saša Oručević, ali vjerujte da za ovaj grad jest. “Kad imate tabu teme o kojima se nikad ne govori, onda veliku težinu ima kad ih konačno izgovoriš. Mi smo večeras na sceni govorili ono što ljudi misle, ali uglavnom nikad ne kažu”, objašnjava Saša. U nas nije normalno već i to da u isto vrijeme na istom mjestu spomeneš Velež i Zrinjski, ističe. I o tome je riječ u predstavi: o nesposobnosti dijaloga, nemogućnosti prihvaćanja drugoga i drugačijega.

Sva tri autora predstave “Ajmo na fuka” ističu da je važno da su kroz ovu predstavu Mostarci progovorili o Mostaru i o sebi. “Umjesto da nam drugi dolaze i pričaju nam o pomirenju i ujedinjenju da bi reklamirali sebe”, kaže Oručević.

(...)

Članak u cijelosti pročitajteu tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 07:29