DOSSIER - TRGOVINA LJUDIMA

Bezdušni mediteranski trgovci snovima

 AFP

Smijeh. To je bila reakcija kojom je Mered Medhanie, 34-godišnji Eritrejac poznatiji po nadimku General, popratio vijest o potonuću još jednog plovila prekrcanog očajnicima na čijim se pokušajima dolaska do Europe on ne prestaje svakodnevno silno bogatiti. Ovaj put broj žrtava postao je jedan od najvećih na svjetskim morima u proteklih sedam desetljeća, još od kraja Drugog svjetskog rata, ali to nije pokvarilo raspoloženje krijumčarskim šefovima.

“Prigovaraju da ih previše naguramo na brodicu, ali oni su ti kojima se žuri”, smijao se “General”, a to izrugivanje snimljeno je policijskim prisluškivanjem jednog od njegovih često mijenjanih boravišta u Tripoliju, glavnom gradu Libije, urušene države u koju kroz pustinju dolazi sve više ilegalnih migranata i otamo nastavlja na još rizičnije putovanje preko mora.

Razgranate veze

Njegov sugovornik i kompanjon Ermias Ghermay, s kojim je u tome “poslovnom partnerstvu” u protekle dvije godine zaradio stotinjak milijuna eura, hladno je i prošle godine komentirao nešto manju sličnu nesreću: “Na to su putovanje krenuli prije koji dan, ne znam što je s njima, vjerojatno su dosad već mrtvi”. Ghermay je na tjeralicama od pretprošle jeseni kad je u moru završila jedna od njegovih “pošiljki” - 366 ljudi utopilo se tada kod Lampeduse - no kao i mnogi “kolege” godinama uspijeva izbjeći zatvor, služeći se kombinacijom okrutnosti bez oklijevanja, nagomilane goleme novčane moći, razgranatih veza te nepostojanja jedinstvene nekorumpirane vlasti u dijelu zemalja u kojima “posluju”.

Snimljeni su u drugim prigodama, prenose La Stampa i ina glasila, kako suradnike savjetuju oko otvaranja bankovnih računa u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, preporučujući im američke i kanadske banke, “jer ne pitaju za podrijetlo novca”, i kako se hvale bujanjem posla sa švercom ljudi, “ove smo ih godine već sedam, osam tisuća otpremili”, i dok se i žale i šale kako im je posao “ilegalan, jer nismo vlada”, a pritom se dobro snalaze s postojećim vlastima. “General”, za čiju se obitelj vjeruje da živi u Švedskoj, voli se uspoređivati s ubijenim pukovnikom Gadafijem, ali ima i neformalni pakt s jednom od islamističkih frakcija koja je ovladala Tripolijem u građanskom ratu koji je nakon Gadafija raskomadao zemlju.

Mučenje do smrti

Dijelove Libije nadzire pak i tamošnja podružnica tzv. Islamske države, monstruozne skupine koja je ovladala velikim područjima Iraka i Sirije, a kako je to samo jedna od strašnih paravojski koje Siriju teroriziraju već četiri godine, ubijajući manjinsko, ali okrutno progoneći i većinsko stanovništvo, mučeći muškarce do smrti, porobljujući i silujući žene, bez milosti i prema djeci, tako je upravo Sirija, do 2011. godine stabilna i razmjerno prosperitetna zemlja s visokim stupnjem vjerskog pluralizma, spolne ravnopravnosti i opće obrazovanosti, sada jedna od glavnih “izvoznica” izbezumljenih ljudi koji pokušavaju pobjeći što dalje, makar i svjesni znatne vjerojatnosti da je to put u dodatnu patnju, strah i smrt.

Paranoična hunta

Pa iako su im često ostale tek mrvice od blagostanja srednje klase u dojučerašnjem miru sekularne države, mnogi Sirijci ipak su i na ovakvim putovanjima u dvostrukoj prednosti u odnosu na migrante iz “crne” Afrike - raspolažu s nešto više novca za plaćanje “putovanja”, a i svijetle su puti, pa bivaju smješteni na gornje dijelove broda, kao i obližnji im Palestinci koji bježe iz prekrcanih izbjegličkih logora prožetih nasiljem, i kao Egipćani u bijegu od života u sendviču između neumoljivo represivne, paranoične hunte i njenih fanatiziranih protivnika. Puno lošije prolaze tamnoputi bjegunci iz južnosaharskih i istočnoafričkih zemalja, čiju kob u slučaju bilo kakve nesreće krijumčari zapečate već u početku, zaključavajući ih u mrak i zagušljivost potpalublja, odakle nema bijega ako brod počne tonuti, a pritom ih uvjeravaju da je to “za njihovo dobro” jer se “spasilačke ekipe više i brže potrude kad na palubi vide bijelce”. Bilo kakav neposluh odmah je brutalno osujećen, a nerijetko se strada i bez povoda - dječak iz Somalije užasnuto je prepričao volonterima udruge Save the Children kako su Libijci koji su ih krijumčarili “uživali bacivši nasred pučine u more osmoricu Nigerijaca, koji su se svi utopili, uzalud zapomažući da im se pomogne”.

Za razliku od potpune bespomoćnosti u potpalublju, “sretniji” putnici nisu posve bez izgleda da prežive nesreću ako se ona dogodi nedaleko od obale ili spasilačkih brodova, ako more nije previše uzburkano i hladno. Potvrđuju to i iskazi britanskim reporterima dijela preživjelih, među kojima su i trojica 17-godišnjaka, jedan iz Gaze i dvojica iz Bangladeša, koje je spasilo to što su bili u gornjem dijelu plovila, jedan je znao plivati, a valovi nisu bili golemi, drugi se držao za pojas sa spašavanje, treći za tijelo utopljenog suputnika koje je neko vrijeme plutalo…

Chiara Montaldo, koja koordinira skrb Liječnika bez granica (MSF) za preživjele, opisala je u sklopu medijskog projekta zaklade Melinde i Billa Gatesa u kakvom stanju dolaze oni koji izbjegnu morske dubine:

“Pozzallo, turističko mjestašce na južnoj obali Sicilije, ima 180 mjesta u prihvatnom centru za izbjeglice, a više od četiri puta toliko stiglo ih je, primjerice, ovaj protekli tjedan - u utorak 373, još 300 u petak, stotinu u nedjelju. Neki su došli u gumenim čamcima, drugi u drvenim lađicama, a nijedno od tih plovila nije izgledalo ni blizu sigurno za toliki put. Ovaj u nedjelju, s arapskim izbjeglicama, bio je gotovo solidan, ali onaj dva dana ranije, s ljudima, često cijelim obiteljima, iz Nigera, Gambije, Malija, Eritreje, Somalije, u očajnom stanju, mnogi toliko već dugo na putu s bezbroj stanki da nisu imali više ni obuću. Ljudi su imali kemijske opekline i čireve jer su noge držali u motornom gorivu pomiješanom s morskom vodom, a neki koji su pijući to pokušali utažiti žeđ nisu ni doživjeli odredište. Nešto pitke vode su i bili dobili za ta tri, četiri dana plovidbe, ali hrane jedva ili nikako, pa su vrlo izgladnjeli. Mnogi imaju kožne i druge bolesti nakon šest do osam mjeseci zatočenosti ‘u tranzitu’ u Libiji. Na drugima su ozljede od mučenja, neki imaju i rane od metaka - uokolo je vladala anarhija, često i nasumična pucnjava. Prošli su tjedan stigle i dvije bebe, jedna rođena četiri, a druga osam dana ranije. Stariji ljudi su osobito iscrpljeni, neki već dijabetičari ili visokotlakaši. Sve više djece i mlađih tinejdžera dolazi bez bližnjih. Sama je stigla i 19-godišnja Nigerijka, iscrpljena i izranjavana, čim se malo oporavi, prijeti joj da je otmu svodnički preprodavači, mnoge poput nje završe u prisilnoj prostituciji”.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 08:21