ŠPIJUNSKA PROŠLOST OBITELJI HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA

ŠPIJUNSKA PROŠLOST OBITELJI HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA ‘Našeg ujaka u Parizu je vrbovala grupa čuvena Staljinova špijuna Richarda Sorgea: poslali su ga u Japan gdje je pod krinkom novinara sudjelovao u najvažnijoj obavještajnoj operaciji u povijesti’

Maroje Mihovilović (70), poznati novinar i književni urednik, ovih je dana u Zagrebu, prvi put nakon 60-ih godina, okupio svoju brojnu obitelj sa svih krajeva svijeta - iz Australije, Bjelorusije, Kanade, Srbije i Crne Gore - koja je do sada bila znana po poznatim književnicima, a sada otkrivaju i drugu stranu obiteljske povijesti...
 Darko Tomaš/CROPIX

S godinama sve nam draže biva prebiranje po vlastitim korijenima, što je prirodno jer znači nam to psihološki za identitet, a naš poznati novinar i književni urednik Maroje Mihovilović (70) o svojoj je obitelji sakupio sasma ekstraordinarnu građu: otprije stoljeća i pol unatrag preci su mu bili protagonisti kulturno-povijesnih zbivanja, hrvatski književnici i ruski špijuni, pa su se sad njihovi potomci iz cijelog svijeta prvi put ovdje okupili kako bi obišli lokacije njihova djelovanja u Zagrebu, Svetom Križu Začretje i Osijeku, a priča će kulminirati najesen kada u izdanju Profila izlazi svjetski bestseler “Staljinov špijun: Richard Sorge i špijunski krug Tokija” Roberta Whymanta, uz koji su njegovi ujaci direktno povezani.

- Zapravo se ovo sve dogodilo slučajno, kada je moj australski bratić Paul, najstariji među nama, odlučio kako će ovo ljeto proputovati Europu, pa mu je sinulo da bi usput mogao posjetiti svog polubrata Hiroshija u Beogradu. Zajednički su dalje odlučili doći u Zagreb, vidjeti grad odakle im je baka, pa su mi poslali pismo. Prenio sam njihovu želju svojoj sestri i dalje, a na kraju se ispostavilo da će se ovdje okupiti svi živući unuci, nekoliko praunuka i jedna prapraunuka moje bake, inače književnice Vilme Vukelić. Eto, dogodilo se spontano, ali stvar je bila u iščekivanju jer je to jednostavno lijepo, ali i obiteljska dužnost, s obzirom na to da se tijekom Drugog svjetskog rata nekima izgubio trag, pa je ovo bila prva prilika da se svi zajedno vidimo. Iako inicijalna ideja nije moja, uložio sam veliki trud da sve ispadne najbolje te se podsjetimo naše obitelji i što se sve s njom događalo, a bilo je tu doista svega i svačega - objašnjava Maroje Mihovilović, naglašavajući kako se sve navedeno potrudio učiniti ponajviše u čast baki i njegovoj majci Elinor, koje su se cijelog života pitale što je s pojedinim članovima njihove obitelji. Neki od njih u pojedinim fazama svojih života živjeli su na raznim krajevima svijeta; Parizu, Japanu, Jekaterinburgu, a danas Vilmini potomci žive u Australiji, Bjelorusiji, Kanadi, Srbiji i Crnoj Gori. U Zagrebu su njeni potomci pogledali detaljnu prezentaciju obiteljske povijesti u aranžmanu Maroja Mihovilovića, za koju je razvidno da je zavidna građa od fotografija, dokumenata i činjenica dugo i pomno prikupljana. Nazvao ju je “Tragovi prošlosti”, prema autobiografskoj prozi bake Vilme Vukelić, rođene Miskolczy u Osijeku potkraj 19. stoljeća. Povijest je pamti kao vrsnu hrvatsku književnicu onoga doba koja je pisala na njemačkom jeziku, romansijerku i kroničarku starog Osijeka, a bavila se i prevođenjem s hrvatskog na njemački, domaćih autora Bogovića, Badalića, Šenoe, Kranjčevića, Krleže i drugih. Iza multitalentirane Vilme Vukelić ostala su pismena, ali i slike te crteži: kao učenica velikog osječkog slikara Adolfa Waldingera ima bogatu ostavštinu koja se danas čuva u Državnom arhivu u Zagrebu.

Književni gen

Njezinom udajom za Milivoja Vukelića obitelj i s druge strane biva obogaćena za književni gen. On je, naime, uz poziv vojnog časnika i stvarao pod pseudonimom Milkan Lovinac, a otac mu je bio pjesnik, Lavoslav Vukelić.

U braku s Milivojem, Vilma je rodila četvero djece, kćeri Ljiljanu i Elinor te sinove Slavka i Branka za kojega je vezana vjerojatno najintrigantnija obiteljska činjenica: radio je kao obavještajac u Japanu, u čuvenom tokijskom špijunskom krugu Richarda Sorgea.

- Moja je baka 1926. s djecom otišla u Pariz, gdje su njena dva sina - ljevičara došla u kontakt s agentima ondašnje sovjetske tajne službe GRU, koji su ih uspjeli vrbovati. Stariji Branko poslan je u Japan, gdje je postao članom grupe Richarda Sorgea. Iako je tamo stigao s obitelji, sa ženom Dankinjom se kasnije razišao, pa se ona sa sinom Paulom odselila u Australiju. Branko se potom u Japanu drugi put oženio Japankom, pa dobio još jednoga sina, Hiroshija. Sorgeovu grupu Japanci su 1941. razotkrili, pohapsili, pa neke osudili na smrt, a moga ujaka na doživotni zatvor, gdje je 1945. i umro. Kada je rat završio, moja baka, koja se u međuvremenu vratila iz Pariza u Zagreb, krenula je istraživati što se u kovitlacu događanja s njenim potomcima dogodilo. Ustanovila je gdje je Hiroshi i stupila s njim u kontakt, ali umrla je ne znajući za obiteljske Australce, za koje je tek kasnije saznala moja mama. Sad je u Zagreb, između ostalih, stigao i taj moj bratić Hiroshi, napola Japanac, koji živi u Beogradu jer je ondje bio dobio stipendiju za studij od jugoslavenske vlade, pa ostao. Osim njega i supruge, Japanke, stigao nam je i Paul iz Australije, s kćeri i prijateljima. Također su tu i preživjela djeca moga drugoga ujaka, Slavka, koji je umro 1940. u SSSR-u. Uz rođake iz Bjelorusije, tu je i moja sestra koja je doputovala iz Kanade.

Genealoško stablo

Internacionalna rodbinska ekipa Maroja Mihovilovića, iz koljena razgranatih po cijeloj “krošnji” njihova genealoškog stabla, na njegovo je veliko zadovoljstvo dala i neke odgovore na njemu dosad nerasvijetljene sudbine nekih članova obitelji.

- Od svakoga, kada sjednemo u obilascima da popričamo, čujem ponešto novo. Recimo, nisam znao što se s mojim ujakom Slavkom Vukelićem dogodilo u SSSR-u dok mi to sad nisu ispričali njegova dvojica unuka. Za rođaka iz Bjelorusije sam čuo da je realiziran glazbenik, koji putuje i muzicira sa svojim orkestrom. Isto tako, apsolutno nisam imao pojma o sudbini mojega rođaka Paula koji je za nas nestao, a tek sam sada doznao kako je uspješan biznismen koji ima dvije robne kuće i trgovinu nekretninama, šestero djece i sretan je čovjek koji zrači dobrotom, sjaji od entuzijazma i dobri je duh našega okupljanja. Sjajno je što su svi oni koji dolaze izdaleka neopterećeni, za razliku od naših ljudi koji su odreda depresivni, zbog ove naše situacije. Eto, istih smo gena, a s različitih lokaliteta iz kojih nosimo sasvim drukčije energije. Zanimljivo je sve ovo na različite načine, i mislim da nas je sve iznimno obogatilo - s neskrivenim će zadovoljstvom Maroje Mihovilović, pod čijom će se paskom, kao glavnog urednika Profil Knjige, doskora na policama naših knjižara naći knjiga “Staljinov špijun: Richard Sorge i špijunski krug Tokija” Roberta Whymanta.

Kodno ime Ramsay

- Sorge je bio sovjetski vojni obavještajac, koji je djelovao prije i tijekom Drugog svjetskog rata, pod krinkom njemačkog novinara u nacističkoj Njemačkoj i u Japanu, pod kodnim imenom - Ramsay. Najpoznatiji je upravo po japanskoj fazi djelovanja s 1940. na 1941., kada je proslijedio informacije o Hitlerovim planovima za napad na SSSR. Pod optužbama za špijunažu Japanci su ga uhitili, utamničili, mučili i objesili potkraj 1944., a dva desetljeća kasnije Sovjetska Unija dodijelila mu je posthumno naslov heroja. Branko Vukelić s njegovom je grupom došao u kontakt u Parizu, kamo je iz Zagreba otišao studirati pravo na Sorbonnei. Godine 1933. poslan je u Japan kao sovjetski tajni agent, u Sorgeovoj mreži u kojoj su bili i Nijemac Max Klausen te Japanci Hotsumi Ozaki i Yotoku Miyagi. Paralelno je surađivao s Francuskom novinskom agencijom Havas i srpskom Politikom, kao specijalni dopisnik. Tako je bio na optimalnom izvoru informacija, a i u mogućnosti utjecaja na inozemne novinare, s najznačajnijim vezama u New York Herald Tribuneu. Prema službenim informacijama, podlegao je hladnoj zimi u zatvoru Abashiri na japanskom otoku Hokkaido, u siječnju 1945. Poput svog šefa, Sorgea, i on je posmrtno nagrađen odličjem Patriotskog Rata (Prvog Reda), dekretom Prezidijuma Vrhovnog Sovjeta SSSR-a.

Uzbudljivo je, priznaje danas Mihovilović, znati kako su vam preci uz već spomenuti kulturni doprinos, bili i važni subjekti koji su mijenjali povijest.

- Moj ujak Branko Vukelić sudjelovao je u jednoj od apsolutno najvažnijih obavještajnih operacija svoga vremena. Ono što su oni otkrili i prenijeli Staljinu definitivno je spasilo Moskvu i time utjecalo na krajnji rezultat Drugog svjetskog rata. Ključno je to što su imali izvanredne informacije i iz japanske vlade i iz njemačke ambasade u Tokiju, koje su ukazivale na to da će Hitler prekršiti Pakt o nenapadanju između SSSR-a i nacističke Njemačke, i 22. lipnja 1941. izvršiti invaziju na SSSR. Staljin im nije vjerovao, pa se nije pripremio i doživio je teški poraz. Nijemci su bili pred Moskvom, ali SSSR je bio velik, međutim, postojala je bojazan da će ih Japanci kao njemački saveznici napasti na Dalekom istoku, gdje je Staljin imao spremne brojne divizije. No, u ljeto 1941., Sorge, Vukelić i ekipa saznali su da se to neće dogoditi i javili Staljinu, koji je onda svoje Sibirske divizije prebacio pred Moskvu, a to je bilo odlučujuće da su je potom obranili od Nijemaca. Bio je to jedan od ključnih događaja Drugog svjetskog rata, na zaslugu Sorgea, Vukelića, jednog njemačkog bračnog para i 4-5 Japanaca. U jesen 1941. Japanci su ih otkrili i pohapsili, pa smaknuli Sorgea kao vođu i jednoga od Japanaca, a ostali su završili u zatvoru. Moga ujaka su maltretirali i slabo hranili, pa je od posljedica mučenja umro 1945., kao borac za savezničku stvar. Jedan njegov prijatelj francuski novinar, koji je tada živio u Tokiju, moju je baku izvijestio 1946. da je njezin sin pao kao heroj u borbi protiv tiranije, kao i brojni mladi ljudi koji su izginuli na fronti.

A te 1945. godine naš sugovornik se tek rodio. Kako je u očima djeteta izgledala ta obiteljska povijest koju su mu prepričavali majka Elinor i otac, naš poznati novinar, publicist i pjesnik Ive Mihovilović?

Genijalna baka Vilma

- Naravno da se o svemu tome u obitelji govorilo, računajući i priču moga oca, deklariranoga borca protiv fašizma. Da se ne shvati krivo: u obiteljskim pričama nije tu bilo ničega herojskog, nego upravo obratno, majka je sve navedeno smatrala obiteljskom tragedijom, a ne dijelom povijesti. Sve sam znao, ali u mojoj glavi bilo je to prilično ambivalentno. Osjećao sam se obogaćen činjenicom što su moji odreda bili intelektualci, mnogo su čitali i pisali knjige, a junački dio naše povijesti uzimao sam u smislu borbe za pravdu, a ne u nekom jamesbondovskom stilu - promišlja o burnim događanjima koja je njegovu obitelj razbacala svijetom, a slično razmišljaju i njegovi rođaci, aktualni gosti.

- Od prezentacije do posjeta obiteljskom grobu na Mirogoju, mnogi su pustili suzu, zaplakali. Iznimno su zainteresirani i emotivni, ponosni kad su, recimo, vidjeli što su lokalci u Svetom Križu u Zagorju napravili na obnovi prekrasnog spomenika Hermana Bollea na grobu Lavoslava Vukelića, pjesnika i prevoditelja. Dirnula ih je obiteljska priča generalno, ali i ondje upriličeno čitanje njegove pjesme “Kod Solferina” na hrvatskom i u japanskom prijevodu Hiroshija. Tu je pjesmu Miroslav Krleža smatrao jedinom pravom hrvatskom pjesmom od Ilirskog pokreta do Kranjčevića, a često se u svojim prepiskama referirao na njega i na moju baku, Vilmu Vukelić. Okupljanje je ovo različitih ljudi, ali odreda dobronamjernih i vezanih uz obitelj. Apsolutno im je jasno u kojim se srazmjerima i značaju u Hrvatskoj radi, pa su tako samoinicijativno otišli vidjeti i Vukelićevu ulicu kod Fakulteta prometnih znanosti, gdje su se ispod natpisa fotografirali. Nismo politički opterećeni, ali na kulturni doprinos smo ponosni.

Maroje Mihovilović ni ovaj put nije propustio ovjekovječiti zajedničke obiteljske trenutke. Nazire li se to neka nova monografija?

- Sasvim je sigurno da ću knjigu napisati, već sam počeo, ali vidite da tu ima enormno mnogo fotografija i materijala uopće. Sveukupno, priča je to vrijedna bilježenja - sa zadovoljstvom zaključuje.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 03:24