DR. MARIN SOLJAČIĆ - INTERVJU

Znanstvenici se igraju, oni zapravo uvijek ostaju djeca

 Neja Markičević/CROPIX

Dr. Marin Soljačić, rođen u Zagrebu, podrijetlom s Brača, redovni je profesor fizike na famoznom MIT-u, Massachusetts Insitute of Technology, vrhunskom svjetskom istraživačkom sveučilištu u Cambridgeu, SAD. Soljačić ima tek 41 godinu, a već je postigao izvrsnu znanstvenu karijeru. Uspio je doći do iznimno zanimljivih i korisnih pronalazaka: WiTricity - bežičnog prijenosa energije na, zasad, maloj udaljenosti. Potvrdio je istraživanjima da zaista postoje Weylove točke pomoću kojih će biti moguće realizirati snažne lasere. Ostvaruje nove, savršeno prozirne zaslone što pruža neslućenu upotrebljivost u svakodnevnom životu. Bavi se fotonikom. Srednju školu je završio u zagrebačkom MIOC-u pa kao najbolji učenik dobio stipendiju MIT-a. Na čelu je momčadi od 15 marnih znanstvenika-istraživača u MIT-u. Privatno, Marin Soljačić je skromna, duhovita i vrlo smjerna osoba. Ustanovio je nagradu za najbolje hrvatske srednjoškolce. Prvu je, prošlog tjedna u Zagrebu, dodijelio talentiranom Ivanu Skeledžiji iz MIOC-a. Marin Soljačić je tata Frana, suprug Mihaele s kojima živi u Bostonu. Otac mu Ivo živi u Zagrebu. Njegov djed po majci, Ivo Horvat, osnovao je nacionalni park Risnjak i bio ravnatelj Botaničkog vrta u Zagrebu.

Što ćete popiti?

- Sensation. To je mineralna voda, naša Jamnica, s okusom kivija...Volim vodu...

Zašto smo u Esplanadi?

- Zato što smo Mihaela i ja tu slavili vjenčanje. Vezan sam za Esplanadu, trajno... Tu mi je jako, jako ugodno...

Emocije i znanost su povezani?

- Naravno. Jesam pragmatik, fizičar, ali Zagreb mi budi emocije i sjećanja.

Čini mi se da više nema znanstvene fantastike. Sve je moguće... Gotovo sve što je zamislio Jules Verne se ostvarilo...

- Koliko znamo, nije baš sve moguće. Neke stvari su u teoriji moguće, ali neće biti ostvarene još puno godina.

Kad ste se počeli zanimati za znanost?

- Kad sam bio mali, na početku osnovne škole, crtao sam neki poseban svemirski brod ili nekog moćnog robota. Drugi klinci su htjeli biti vatrogasci ili policajci... a danas žele biti vozači Formule... To što danas radim je slično onome što me uzbuđivalo dok sam bio klinac. Dakle, moja mašta se nije promijenila. To sam primijetio.

Svemirski brod što ste ga crtali prije 30 godina... vodi nas na drugi planet?

- Pa, bili smo već na Mjesecu, zar ne? Početkom godine sam bio na konferenciji gdje je bio i Elon Musk. Razgovarao sam s njim. On čvrsto vjeruje da ćemo otići na druge planete. Nije baš sasvim siguran da će se to dogoditi za njegova života... ali je siguran da će se dogoditi. I ja sam prilično siguran u to. Ima danas puno ljudi koji su voljni otići na Mars. Vi biste išli na Mars?

Ne, dobro mi je tu.

- Vidim, pijete kakao, a na Marsu nema čokolade...haaa...haaahaa...

Vi biste išli?

- Ne, ne bih ni ja. Slažem se s vama. I meni je lijepo tu. Ali, zaista, upoznao sam dosta ljudi koji bi željeli otići, čak i pod uvjetom da znaju kako se neće moći vratiti... Ima studenata na MIT-u koji znaju što to znači i voljni su to napraviti: otići na Mars. Nisu nepromišljeni. Oni su, jednostavno, druga vrsta ljudi.

Opasnosti takvog putovanja su velike?

- Ogromne su. Za sada.

Koji je temeljni cilj svakog znanstvenika?

- Mijenjati naš svijet kako bi postao bolji. Ali, ima i jako puno znanstvenika koji to rade jednostavno - zbog znatiželje. To jest izazov. Žele razumjeti. U fundamentalnim znanostima nije nužno svaki dan razmišljati hoće li problem na kojem rade poboljšati svijet. No, ako misle da će napraviti neku bitnu štetu, velika većina znanstvenika ima određeni “etički blok” pa se neće baviti tim pitanjem. U puno slučajeva, kad otkrivate nešto novo, nemoguće je predvidjeti sve posljedice pronalaska. Učinci nekog otkrića se vide, često, tek za 10, 20, 50 ili čak za 100 godina... No, iako ne znate koja će biti aplikacija vašeg otkrića - to nije razlog da se odustane od istraživanja.

Vi ste znatiželjni?

- Da, jesam. Ali, spadam u kategoriju znanstvenika koji žele učiniti svijet boljim.

Profesore, mi još ne znamo ni blizu dovoljno - o našem mozgu...

- Baš zato ne možemo zaključiti da kompjuter nikada neće moći raditi slične stvari kao što ih može ljudski mozak. Ne razumijemo ni naš, ljudski mozak.

Vjerujete u tezu, pseudoznanstvenu, da ljudski mozak ne radi punom snagom?

- Zbilja, ja to ne znam. Čuo sam tek da to nije točna teza. Nisam stručnjak za to polje.

Na svijetu je sada 7 milijardi i 400 milijuna ljudi. Taj broj se rapidno povećava. Koji je maksimum ili - optimum? Koji je pravi kapacitet planeta Zemlje?

- Pitanje je zanimljivo. Mnogo ovisi o sadašnjoj tehnologiji proizvodnje hrane. Govori se o brojkama od 10 do 11 milijardi ljudi na Zemlji. To bi bio kapacitet Zemlje, kažu... Znate, dosta životinjskih vrsta smo uništili, a u oceanima je sve manje riba... Izgleda da nismo daleko od brojke koju nazivate konačnim kapacitetom Zemlje.

Profesor ste fizike...

- Moj naslov je: profesor fizike. Ali, ja ustvari radim nešto što se zove - primijenjena fizika. To je, kolokvijalno, otprilike nešto između fizike i elektroinženjeringa.

Zadnjih tri i pol stoljeća, od iznimnih otkrića nenadmašivog Newtona, fizika stalno napreduje. Ima li, ipak, još uvijek neotkrivenih tajni?

- Da, definitivno ih ima. Ima nekoliko velikih, fundamentalnih tajni. Na primjer, nemamo zadovoljavajuću teoriju koja objedinjuje kvantnu mehaniku i gravitaciju. “String theorists”, teoretičari struna, reći će da oni imaju teoriju koja će to omogućiti. Možda i hoće, ali nismo još to dostigli. To su jako, jako, nepojmljivo male “strune” koje bi nam mogle otkriti prirodu svemira. Gledate li “The Big Bang Theory” na televiziji? To je izvrsna humoristička serija o znanstvenicima. Ima tamo i “String Theory”. Da zaključim: da, ne znamo još sve tajne fizike.

Tko radi “velike skokove” u znanosti? Pojedinci? Newton, Einstein, Tesla, vi?

- To je jako dobro pitanje. Često, puno ljudi radi na jednom problemu pa nešto sazrije u društvu. Tada, u nekom trenutku, skupi se nešto poput “kritične mase znanja” koja omogući jednom talentiranom pojedincu da napravi taj skok. Tako se obično događa. Ali, što ako se takva talentirana osoba nije nikad rodila? Da, na primjer Newton ili Einstein nisu nikad živjeli - mi bismo danas desetke godina kasnili u znanju i razvoju. Možda bismo još uvijek vozili - kočije. To je moje osobno mišljenje...

Važan “alat” vam je matematika. Je li matematika apsolutno nepogrešiva?

- Mmmm... Ajmo to ovako reći: kad odemo jednog dana na neki drugi planet i tamo upoznamo izvanzemaljsku inteligenciju, naći ćemo njihovu civilizaciju i neovisno razvijenu matematiku. Možda oni neće koristiti sustav broja deset, kao mi. Možda će imati drugačije simbole za brojeve. Ali - imat će istu matematiku. Kao Rimljani i Kinezi. Jedni su imali nulu, drugi nisu. No, nije da su tada jedni imali 2+2 =3, a drugi 2+2=5. Naprosto, 2+2=4. Postavili ste jako duboko pitanje koje zahtijeva razmišljanje, ali moj prvi, najjednostavniji odgovor je - matematika je jedna. Unutar tog aksiomatskog sistema ne možemo dokazati da 2+2=3. Ne možemo.

U povijesti je bilo i matematičkih sustava koji nisu bili decimalni...

- Točno, ali i u tim sustavima 2+2=4.

Što vas je učinilo vrhunskim znanstvenikom? MIOC? MIT? Talent? Rad?

- Zahvaljujem na komplimentu. Edison je rekao: “90 posto znoj, 10 posto inspiracija”. Nema dileme: naporan rad je jako bitan. Rad donosi iskustvo i znanje. Ipak, vjerujem u to što je Einstein govorio: “Mašta je puno bitnija od znanja”. Mašta stvara nove stvari. Znanje je ono što - već znamo. Uz sve to ja volim ovo što radim. Teško je biti kreativan ako svoj rad percipirate kao nekakav teret. Onaj koji rad smatra zabavom bit će uspješan. Znanstveno istraživanje je vrhunska igra. Ne znate unaprijed što će se dogoditi. Jedan moj kolega tvrdi da mi, znanstvenici, nikad ne odrastemo u potpunosti. Djelomično, ostajemo - djeca.

Duhoviti ste...

- Jako volim komedije. Posebno volim francuski humor.

Niste mi odgovorili što vas je, konkretno, učinilo znanstvenikom visoke razine...

- Kad bih se složio s vama da sam vrhunski znanstvenik onda bih vam odgovorio da se puno stvari poklopilo. Važno je da čovjek ima inspirirajuće učitelje i mentore. Pamtim moju profesoricu fizike u MIOC-u, gospođu Brković. Ona me inspirirala za znanost. To je užasno bitno. Profesorica to nije radila zato što je bila dobro plaćena, jer nije bila. Voljela je to. Ako se sve to ne dogodi mladom čovjeku u “formativnim godinama” teško je kasnije nadoknaditi. Zatim, moji izvanredni mentori na MIT-u, na Princetonu. Tamo, na sveučilištu kompetitivna je situacija, što je vrlo stimulativno... Mentori su mi bili profesori Segev, Izraelac i Joannopoulos, Amerikanac grčkog porijekla. Vrsni mentor je bitan u kreativnom znanstvenom poslu. I ja nastojim biti takav. Ako želim da svijet bude bolji, a to stvarno želim, jedan od najboljih načina je - pomoći talentiranim ljudima mlađim od sebe. Zato sam i dao nagradu učeniku Ivanu Skeledžiji iz MIOC-a, neki dan u Zagrebu. Želim biti dobar mentor. Mentor može napraviti drastičnu i odlučujuću razliku u razvoju mladog talenta.

Hrvatska ima dovoljno znanstvenika u svjetskim razmjerima?

- Mislim da Hrvatska ima puno talentiranih ljudi. Doma i u inozemstvu.

Prvi ste vidjeli famozne Weylove točke što ih je 1929. otkrio Hermann Weyl... O čemu se radi?

- Te točke bi mogle služiti u fotonici, čime se ja bavim, kako bi se napravili laseri puno veće snage nego što ih imamo danas. O tim točkama napisane su stotine, ako ne i tisuće teoretskih radova, ali nitko nije vidio Weylove točke. Vidio sam ih u fotonici. Dan kasnije vidjeli su ih i u elektronskim sistemima. Oba rada objavljena su u časopisu Science. Nakon 86 godina konačno smo ih vidjeli... Vjerujem da ćemo pronaći i njihovu korisnu aplikaciju... Ali, moramo još puno i dugo istraživati. Imam sjajne suradnike u tom poslu, nekoliko njih iz Kine. Izvrsni su.

Radite li i “strogo povjerljiva” istraživanja?

- Ne. Na fakultetima se ne financira razvitak oružja, ako na to mislite. Ne zato što se ne želi novo oružje, nego zato što se ne vjeruje da se to može raditi na povjerljiv način, na fakultetima. Mi na MIT-u ne radimo “classified research”. To je razumljivo. Iako, obrana želi imati u zemlji najbolje stručnjake, istraživače iz cijelog svijeta... Važno je imati znanje - doma. Pa to znate, u svojevremeno famoznom “Manhattan projectu” za razvitak nuklearnog oružja samo dvojica vodećih znanstvenika bila su rođena u Americi. Svi ostali su bili Europljani. Puno ih je tada, zbog Hitlera, pobjeglo u Ameriku.

WiTricity, Weylove točke, ogledala, zasloni, fotonika... Što novo snujete?

- Bavim se nanofotonikom što je podpolje nanotehnologije. Dakle, bavim se fotonima, svjetlošću, što ima prilično širok aspekt aplikacija. LED žarulje, optički kablovi i puno aplikacija za medicinu. Polje fotonike je relativno “mlado” pa me i zato jako privlači.

WiTricity, epohalni bežični prijenos energije je, za sada, moguć tek na malim udaljenostima, unutar sobe... Hoćete li ga osposobiti i za veće razdaljine?

- Mi smo ga 2007. godine isprobali pa publicirali za te male udaljenosti. Naravno, moguć je prijenos energije na veće udaljenosti. Pa, i sami znate, od Sunca do nas je prilično velika udaljenost...

Mediji u Americi i u Hrvatskoj uspoređuju vas s velikim Nikolom Teslom...

- To je jako laskava usporedba.

To je logično: nastavljate tamo gdje je Tesla stigao...

- Mediji me vole pa mi kažu: “novi Tesla”. Mladić iz MIOC-a, Ivan Skeledžija kojem sam dao poticajnu nagradu, rekao mi je: “Profesore, znate kako me sada zovu?... Novi Soljačić”. Isaac Newton, za mene najveći znanstvenik svih vremena, je rekao: “Ako sam vidio dalje od ostalih - to je samo zato što sam stajao na leđima divova”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 19:31