Pravda za Filipa?! Pa kalašnjikov je nosio kao violinu, pomno je sve smislio... Ipak, htjela bih ga vidjeti

Godinu dana od krvave subote koju će Splićani još dugo pamtiti, na mjestu tragedije upaljeni su lampioni. Među prvima ih je u ponedjeljak ujutro upalila Milena Torlak (65), majka ubijenog Jurice (38), koja je na Šperun došla već oko šest ujutro, dok nije ni svanulo, sama u svojoj tuzi i boli.

U ovih 365 dana svaki joj je dan toliko težak da noćima ne može spavati pitajući se je li se krvavi pohod Filipa Zavadlava mogao spriječiti.

- Protekla mi je godina bila iznimno bolna, nikad mi u životu nije bilo teže, nije lako kad majka pokopa sina, to su grozne stvari, bolje bi bilo da je on mene pokopao, nego ja njega... Znate, nema goreg osjećaja nego kad majka izgubi vlastito dijete. Ne bih tako nešto nikad poželjela Filipovim roditeljima. Preteško mi je! Pogotovo znajući na kakav je način završio život - kroz plač za Slobodnu Dalmaciju govori gospođa Milena, koja je smogla snage i prvi put od nemilog događaja pristala u javnosti ispričati sve što joj je na duši.

- Samo u sebi ponavljam: Da sam išta znala, sve bih ih redom prijavila institucijama, neka ih hapse... Nisam ništa slutila, inače bih reagirala. Ali da ih on ubija kalašnjikovom, kao da nosi violinu u ruci, to je nedopustivo. Ne mogu prihvatiti da netko može izgovoriti riječi 'pravda za Filipa'.

Borba za život

Krhka je i narušena zdravlja. Krivo joj je, kaže, što Filip nije pokazao niti trunke kajanja.

- Što se mene tiče, sutra ga mogu pustiti, svejedno mi je. Teško bi mi jedino bilo da kažu kako je neuračunljiv, jer on je itekako svjestan toga što je napravio. Pomno je smislio cijeli plan. Stanovao je na Skalicama, ali došao je živjeti u Varoš da bi sve to isplanirao. Skoro je taj dan ubio i gospođu Stupalo koja se tamo zatekla. Moj je sin ranjen trčao u borbi za život, a on za njim. Smišljeno je išao za time da ga dokrajči. Jurica me dozivao prije smrti, to su mu bile posljednje riječi. Zatvorio je oči i nije me vidio. Voljela bih da Filip ispriča istinu i kaže što ga je nagnalo na taj surov čin. Željela bih znati pa i da sutra umrem. Ionako neću dugo živjeti od velike tuge i boli.

O oprostu joj je još rano govoriti. Ne može tek tako prijeći preko onoga što je Zavadlav napravio.

Filip Zavadlav

Josko Supic/CROPIX

- Neka mu Bog oprosti, jer ja mu oprostiti ne mogu. On je za mene ubojica mog sina i to će zauvijek ostati. Suditi mu ne mogu, Bog neka mu sudi. Kako da mu oprostim kad kaže da se nimalo ne osjeća krivim? Pa kod njega nema kajanja... Čovjek se kaje kad pregazi mačku, jer i ona je živo biće, i nju je Bog stvorio. Ali da se on onako bahati u sudnici i ne pokazuje nimalo kajanja? Pa kako mu oprostiti, shvatite me... To me tako boli. Ne mogu imati milost prema njemu - priznaje Milena.

Ipak, unatoč svemu, voljela bi se susreti s Filipom i otvoreno s njim razgovarati, piše Slobodna Dalmacija.

- Pogledala bih ga u oči i pitala ga: 'Zašto, Filipe? Tvoja majka je našla broj od mog sina i željela mi je izraziti sućut. Zašto ti to nisi napravio? Mogao si i doći do mene, reći mi što se događa, ja bih odmah išla na policiju, prva, da ti pomognem i da se taj slučaj ispita. Onaj tko treba, neka odgovara pred zakonom, makar mi to bio i sin. Sve je rješivo, ali je smrt nerješiva, ona je nenadoknadiva i tako se ne rješava problem'. Eto, to bih mu rekla, ali moj drugi sin mi brani da se suočim s njim jer ne vjeruje da bi mi srce to izdržalo. Oprostila bih mu da je rekao da se osjeća krivim. Ne možeš, Filipe, dušo, to ne reći! A troje si ljudi ubio - kaže gospođa Milena.

Poruka na mobitelu

Nada se kako će Zavadlav dobiti pravednu kaznu. Svjesna je da dolazi iz disfunkcionalne obitelji te kako nije imao lako djetinjstvo.

- Ja moram priznati i reći kako sam o njemu čula da je bio dobar momak. Živio je u jako lošim uvjetima i to je žalosno. Njegove roditelje bi trebalo kazniti i tu su institucije definitivno napravile ogroman propust, nisu radile svoj posao kako treba. Obitelj Zavadlav živjela je u teškim uvjetima i shvaćam težinu njihove situacije. Njegova kazna trebala bi biti poruka svoj drugoj mladosti da ne uzima u svoje ruke teško naoružanje.

Što se tiče pisama potpore i slanja novca u zatvor, neka mu pomaže tko hoće. Jedino ne mogu odobriti parolu 'Pravda za Filipa' kojom se koriste. On je ipak trostruki ubojica. Ako bi svi tako posezali za oružjem i ubijali, pa kako bi svijet izgledao? Nedugo nakon tragedije, moja unuka je zbog stresa završila u bolnici. Jednom joj je na mobitel stigla poruka s nepoznatog broja namijenjena meni, u kojoj me oni koji su se potpisali kao PZF (Pravda za Filipa) mole da ne svjedočim na suđenju.

Nakon kratke i turobne tišine prisjeća se još jedne tragedije, koja se dogodila 2004. godine, kad je Jurica ispred Osnovne škole u Spinutu izazvao prometnu nesreću motociklom u kojoj je smrtno stradala osmogodišnja djevojčica, zbog čega je osuđen na trogodišnju zatvorsku kaznu.

Izgubljen u svemu

- Momak dragi, moj sin je pregazio malu Ivonu... Uvijek joj je išao na grob i govorio bi mi: 'Majko, nikad neću zaboraviti to što mi se dogodilo'. U četvrtak joj je bio na grobu, u subotu je poginuo. Sad će i njoj godišnjica biti, 22. siječnja. Nikad nije uspio to preboljeti, jako ga je pogodilo i otad je sve krenulo nizbrdo, bio je izgubljen u svemu. Nije uopće bio loš, radio je, mučio se... Da mi je barem suprug bio živ, nekako bismo mu bili zajedno lakše pomogli.

Jurica je pokopan u obiteljskoj grobnici u Kljacima. To je mjesto na kojem Milena donekle uspijeva pronaći mir. Iako je u invalidskoj mirovini (gotovo cijeli životni vijek provela je u "Prehrani"), nastoji što više obilaziti posljednje počivalište sina ne bi li mu tako bila barem malo bliže, a sebi umanjila bol.