- Oduševljeni smo što dolazimo u Split, pogotovo što nikada nismo svirali na Gripama pa će to biti predivna prilika da okupimo našu publiku i zajedno provedemo nezaboravnu večer. Nakon velikih koncerata u Zagrebu i Osijeku, osjećamo lijepu energiju u zraku, i sada se taj fluid koji između nas i publike traje već jako dugo pretače u velike dvorane i jako smo sretni zbog toga. Trudimo se publiku iznenaditi uvijek nekim novim trenutkom na pozornici, nekom neočekivanom pjesmom, gestom, a tako će biti i 24. svibnja u Splitu - govori nam Bojan Vasković, frontman benda Lexington, za čiji se koncert na Gripama uveliko traži karta više.
Bojan je u mladosti volio igrati nogomet, a iako je oduvijek pjevao nije mislio da će postati pjevač. Sve je počelo kada ga je prijatelj čuo kako pjeva i nagovorio da osnuju bend pa su tako 2004. godine zapjevali u kafiću ‘‘Lexington‘‘, čime je i nastalo ime najpopularnijeg balkanskog pop benda kojeg obožavaju i Hrvati.
Je li ovo prvi put da dolazite u Split?
- Sa splitskom smo se publikom prvi put susreli prije desetak godina, ali su to bili klupski i privatni koncerti, a obzirom na podršku koju dobijamo iz cijele Dalmacije, koncert na Gripama će biti prilika da se odužimo za sve lijepo što nam naša publika ovdje pruža.
Volite li inače doći u Dalmaciju?
- Kako ne, ja se u Dalmaciji osjećam kao domaći jer sam još kao dijete ljetovao tu s roditeljima, a posljednjih pet-šest godina dolazim sa svojom obitelji. Moja djeca jedva čekaju svako ljeto da idemo na more. Tu su proplivali, to su najljepše uspomene za cijeli život.
Kako biste opisali Dalmatince? Imate li prijatelja među njima?
- Dalmatinci imaju sličan senzibilitet kao moji Sarajlije, oni su raja koja voli guštat, to je onaj divan osjećaj kad s prijateljima pojedeš i popiješ u nekoj maloj konobi, opustiš se i znaš da je život lijep.
Nedavno je na vašem koncertu u Zagrebu gostovala Natalie Balmix, koja je prošla na Doru, pa su je kasnije izbacili. Imate li vi ambicija prijaviti se na srpsku Doru? Pratite li Eurosong? Što mislite o tom TV showu?
- Natalie je bila draga gošća u zagrebačkoj Areni, pred njom je svijetla budućnost. Jako slabo pratim i regionalna eurovizijska natjecanja i sam Eurosong jer se izgubilo ono što je nekad bilo primarno, a to je pjesma. Danas ima svega, a najmanje se pažnje pridaje kvalitetnoj pjesmi koja će ostati i nakon nekoliko desetljeća. Naravno da se još uvijek dogodi neka iznimka, ali nažalost prerijetko i kao da ostane u sjeni ekscesa i kiča. Mi kao bend se ne vidimo u tome, imamo neki svoj put koji se ne spaja s Eurosongom.
Jeste li čuli hrvatsku pjesmu Poison Cake Marka Bošnjaka?
- Nisam, ali hoću.
Koje naše pjevače cijenite i volite privatno slušati?
- Glazbu najčešće slušam u autu pogotovo kad idem na neka dalja putovanja i onda volim slušati raznovrsnu glazbu kako bih čuo što nudi domaća, ali i svjetska scena, a neki moji omiljeni pjevači čijim pjesmama se uvijek vraćam su Arsen Dedić, Oliver, Gibonni, Kemal Monteno, Zdravko Čolić, Željko Samardžić koji nam je bio i gost u Areni Zagreb. Poštujem jako i Jelenu Rozgu, Ninu Badrić. To su sve kolege koji opstaju na sceni već dugo jer nude kvalitetu, ne robuju trendovima i publika se može poistovjetiti s njihovim pjesmama, to je ključ uspjeha.
Rođeni ste u Sarajevu. Kako je izgledalo vaše djetinjstvo?
- Ponosim se time da sam rođen u Sarajevu i uvijek to volim naglasit‘ jer iako sam kao dijete s 10 godina otamo otišao, pamtim taj period djetinjstva kao nešto najljepše. I danas često odem u Sarajevo, imam prijatelje s kojima se volim podružiti.
Zašto ste se preselili u Beograd?
- Godine 1992., uslijed ratnih strahota, preselili smo u Beograd. Roditelji su tražili mogućnost mirnog odrastanja za nas djecu. Nije bilo lako mijenjati sredinu, školu, ali djeca to nekako lakše podnesu.
Je li istina da ste nesuđeni nogometaš?
- Da, nogomet je moja velika ljubav, uz glazbu. Profesionalno sam ga igrao desetak godina, prošao sam sve mlađe kategorije, ali glazba je prevagnula kad sam navršio 19 godina.
Kako ste se počeli baviti glazbom? Po struci ste zapravo fizioterapeut.
- Završio sam srednju medicinsku i visoku zdravstvenu školu za fizioterapeuta, a glavni razlog odabira tih škola je bio taj što u njima nema matematike. To je bio period traženja, ali sam od malih nogu znao da ću ili pjevati ili igrati nogomet. Kažu roditelji da sam sa četiri-pet godina uzimao kuhaču i penjao se na stolice pjevajući tadašnje hitove, a kad bi išli na izlete sa školom uvijek su me prijatelji iz razreda tjerali da sjedim naprijed kod vozača jer je tamo bio mikrofon, pa da im mogu pjevati.
Jedan ste od najpopularnijih pop bendova na Balkanu. Kako se slažete s ostalim članovima, dogode li se nekad razmirice?
- Naša glazbena priča traje već 20 godina i aktualna turneja “Dođi ove noći” je slavljenička. Počeli smo od nule, kao troje mladih momaka zaljubljenih u glazbu koji su već tada, u beogradskom kafiću Lexington, po kojemu smo se i nazvali, sanjali velike snove.
Ponosni smo da su i nama i našoj publici kroz sve te godine bile najvažnije pjesme i emocija koju njima šaljemo. Zajedno smo pola svojih života, znamo se u dušu, osjetimo bez puno priče kakve je tko volje. Naravno da se nekad ne složimo svi oko iste stvari, ali oko bitnih stvari se slažemo i to je najvažnije. Mi smo dobitni tim i kada se popnemo na pozornicu smo kao jedno, to se vidi i dok je tako postojat ćemo.
Tko je najveći showman?
- Naš basist Gagi, s tom dugom kosom i nezaustavljivom energijom privlači pažnju i prepoznatljiv je. Scena ga voli, a voli i on nju.
Čime vas je osvojila supruga Aleksandra, po struci liječnica?
- Moja Aleksandra je vrlo prirodna, svoja i osvojila me pri prvom susretu predivnim elementima svojeg bića, osmijehom, šalama, svojom radošću. Ne znam gdje je kraj njenim talentima. Izuzetno je vrijedna, radi istovremeno na puno frontova i daje se u sve maksimalno, nema kod nje ništa polovično.
Nakon što je završila studij medicine posvetila se influensingu, nekako je to došlo spontano jer je jako kreativna i spretna, uz djecu uvijek nešto kuha, priprema, objavljivala je neke zgodne trenutke i malo po malo broj pratitelja se povećavao. Ljudima se sviđa njen način pristupanja sadržaju koji nudi i to je sada uhodan posao.
Ali bez puno truda ne bi bilo ni rezultata jer je potrebno puno osmišljavanja, ulaganja u dobru produkciju, komunikacije na dnevnoj bazi i to sve čovjeka iscrpi, a još kad sam ja na turneji, možete pretpostaviti da joj nije nimalo lako. Zato joj se još više divim, osvaja me svaki dan.
Imate troje djece. Koliko vas je promijenilo očinstvo?
- Jako me promijenilo i to nabolje. Dok nisam imao djecu nisam mogao ni zamisliti ljubav koju dobijam od njih na dnevnoj bazi. Uz svu brigu koja je stalno prisutna, kao i kod svih roditelja, djeca su neiscrpan izvor inspiracije i glavni pokretači i meni i supruzi.
Kad misliš da si na rubu snaga, umoran od svega, oni dotrče i nasmiju te, a to nema cijenu. Obožavamo zajednička putovanja na skijanje, na more, ali i obična šetnja do parka s našim psom napuni baterije. Često ukrademo neki slobodan dan da odemo u prirodu, opustimo se svi jer gradski je tempo stvarno prebrz. Djeca jedva čekaju ljeto jer znaju da idemo na Jadran, to je sad već tradicija, ostanemo po mjesec i pol.
Vaša Anđelina rođena je prijevremeno, a Helena je imala urođenu srčanu manu. Kako ste se nosili s tim izazovima?
- To su iskustva koja čovjeka promijene iz korijena, vidiš da si jači nego što si ikada mogao pomisliti i boriš se. Sazreli smo, ujedinili se, naučili osloniti se jedno na drugo. Iz svega što smo prošli naučili smo da ništa nije dato i da cijenimo zdravlje i vrijeme koje imamo, a sva ta muka nas je osnažila kao obitelj. Djeca su najveće blago. Uživam gledati ih kako rastu, smiju se. Kod nas nikad nije dosadno.
Kad vam je u životu bilo najteže?
- Definitivno izazovi koje smo prošli sa zdravljem naših kćeri Anđeline i Helene. To su situacije koje te slome i ponovno izgrade. Nakon toga ništa nije isto, narasteš kao roditelj, kao suprug, kao čovjek. Drugačije gledam na vrijeme koje imamo pred sobom, ništa ne uzimam zdravo za gotovo. Ni obitelj, ni prijatelje ni publiku.
A u kojem ste trenutku bili najsretniji?
- Kada smo nakon mjeseci agonije spoznali da će naša kćer Anđelina biti dobro i onda kada je operacija naše kćeri Helene uspješno prošla, Bogu smo neizmjerno zahvalni. Imam jako puno toga zbog čega sam sretan i zahvalan - obitelj koja je tu uz mene, zdravlje koje nas služi, naš bend koji je na okupu već 20 godina, publika koja nas voli, ostat će iza nas i neke lijepe pjesme... Blagoslovljen sam!
Poruka za Splićane...
- Dragi Splićani i svi koji volite Lexington, hvala vam što nas podržavate sve ove godine, želimo vam se odužiti onako kako najbolje znamo - pjesmom i zato jedva čekamo izaći pred vas, pružiti i vama i nama večer za pamćenje. Na Gripe donesite smijeh i dobro raspoloženje, mi ćemo vam pjesmama pokloniti dio sebe. Povedite ljude koje volite i zajedno ćemo stvoriti lijepe uspomene za neka buduća vremena.
Komentari
0