Dan Alexe: Govornici kažu kako je Šeks lud. Gospođa pored mene ne zna treba li im vjerovati

Počelo je na Facebooku. Stranica je pozivala članove da dođu na “veliki prosvjed za rušenje Vlade”. Koliko velik? Nitko nije znao, ali više od 30.000 ljudi “lajkalo” je to, što je na Facebooku jasan znak uspjeha.

Na stranici su objavljeni mjesto i vrijeme prosvjeda za različite gradove. Za Zagreb je pisalo: Cvjetni trg, petak, 4. ožujka, 18 sati. Odlučio sam otići. Uranio sam oko pola sata, ali trg je već bio pun demonstranata i zainteresiranih promatrača. Govornici su animirali okupljene.

Ljudi su bili, očekivano, iz svih slojeva društva, uključujući uzbuđene umirovljenike i poneke stalne pijance koji se spremno uključe u svaki pokret. Ali, bilo je i bitnih razlika u odnosu na slične manifestacije u drugim dijelovima svijeta koje se trenutačno održavaju: čvrstu jezgru onih koji su skandirali činili su mlađi ljudi iz marginalnijih političkih skupina, anarhista, lokalnih rastafarijanaca, heavy-metal fanova, iako je bilo i nešto klasičnih ljevičara. Bilo je i luđaka koji su mahali zastavama na kojima su bile židovske zvijezde ili križevi.

Glavni govornik bio je i pokretač događaja, 26-godišnji Ivan Pernar. Inače mrzim tu riječ, ali njegova pojava zaslužuje epitet “cool”. Smijao se, govorio jasne, jednostavne rečenice. Objašnjavao je kako je kapitalistički nagon u posljednjih 20 godina uništio živote građana. Rješenje bi, rekao je, bilo “dati kapital malim ljudima” i, dakako, “zaustaviti privatizaciju”. Također se požalio na cenzuru u Hrvatskoj, objašnjavajući kako je bio na slovenskoj televiziji, ali ga nitko u njegovoj vlastitoj domovini nije intervjuirao. Obrušio se i na cenzuru Jutarnjeg lista koji ga, kaže, nedovoljno spominje...

Oprezni Burić

Tad je na scenu stupio jedan od lidera HDSSB-a, Dinko Burić, koji je glasno ponavljao da je Vladimiru Šeksu potrebna psihijatrijska pomoć. Dobio je glasan aplauz za tu izjavu, iako se gospođa pokraj mene pobunila kako Burić jest doktor, ali sa specijalizacijom u internoj medicini, tako da mu za Šeksovo mentalno stanje moramo vjerovati na riječ. Oprezni Burić upozorio je policiju da moraju štititi narod od lopova, a ne lopove od naroda i da nisu policija HDZ-a, nego naroda. Policije oko nas još nije bilo.

Većina govornika kritizirala je sindikate izjavama da se ne usude sudjelovati u njihovu “pokretu”. Antizapadni, antieuropski nagon je ono što je ujedinjavalo okupljene, činilo mi se. Nije bilo previše ksenofobičnih ispada, što mi je bilo zanimljivo jer protueuropske averzije obično u slavenskim zemljama idu ruku pod ruku s averzijama prema strancima.

Jednostavan diskurs

Kad je riječ o predloženim rješenjima, moj je favorit bio plakat koji je držao stariji gospodin s jednom nogom: “Alternativa = Magistrala. Jedini pravi put, trećeg nema”. Imao je snažnu konkurenciju u starijoj gospođi koja je napisala “Ja sam Indijanac, nisam marginalac”. Karamarkovoj izjavi usprkos, odlučio sam joj ne kazati kako su preostali američki Indijanci uglavnom marginalci.

Diskurs je bio vrlo jednostavan: ova Vlada mora otići. Svi su se slagali da Jadranka Kosor (Jaca, kako je zovu) samo nastavlja Sanaderovu politiku, da su oni partneri u zločinu, a neki su spekulirali - i u krevetu. Ipak, razlozi mržnje protiv Vlade bili su neujednačni. Za jedne je HDZ životinjska kapitalistička banda, zauzeta prodajom Hrvatske strancima pod raznim krinkama: EU, NATO, Svjetska banka i tako dalje. Kukavice i slabići koji znaju samo kukurikati, a ne rikati. Drugima je to samo nakupina nereformiranih komunista. Slogani su bili pomalo zbunjujući: HDZ = SDP, recimo.

Na kraju, za jednoga gospodina dalmatinskog naglaska ljudi na vlasti bili su naprosto sotonisti, članovi grupe sa strašnim obilježljima. Uvjeravao nas je kako je pravo, tajno ime stranke: Hrvatska Demonska Zajednica.

Sve je to, nažalost, bilo na dobrobit samo onih koji su stajali u prvim redovima publike. U zadnjim se gotovo ništa nije čulo. Akustika je bila jako loša, a nitko se nije pobrinuo oko simbolične koherencije skupa. U šest popodne gospodin iz Zadra se popeo da bi održao govor i dok je napadao HDZ zato što su dopustili četnicima da mu bombardiraju grad, glas su mu potpuno nadjačala zvona iz obližnje srpske pravoslavne crkve.

Sve u svemu, atmosfera je bila solidna, i do 18.30 odlučeno je da ovaj heterogeni skup - a sada ih je već bilo oko četiri do pet tisuća - krene uz brijeg, do mjesta gdje ordinira Jadranka Kosor , te da je povicima prisili na odlazak s vlasti.

Neozbiljna grupa

To je bio prvi znak da revolucija, iako je bila jedina solucija “(Revolucija - Jedina Solucija!...”), ipak još nije koordinirana i da joj je trebala ozbiljna kontrola mase. Na pola puta u Radićevoj pojavili su se prvi disidenti i separatne frakcije. Jedni su hipnotički ponavljali “Jaco, odlazi” i hodali prema gore. Drugi, ozbiljniji i namršteniji, hodali su niz ulicu, protiv drugih, i zahtijevali da se prvo ide do Šeksova stana. Treći, brojniji, tražili su da se ide do HDZ-a te da se nakon toga posjeti i HRT. Oni su pobijedili - osim što ih je bilo više, u svom su programu naprosto ponudili više sadržaja, a ne samo jednu akciju.

Šeksovi protivnici bili su razočarani, ali ipak su išli dalje s većinom, noseći svoje plakate: “Dolje Šeksiada - hrvatska Vlada” te “Mi smo za Šeksa neozbiljna grupa dosta odlazite.” Pretpostavljam da su izgubili i zato što je im je nedostajao zarez u ovom posljednjem sloganu, pa bi se moglo pomisliti da se radi o nečemu suprotnom od inicijalne namjere.

Dakle, velika se povorka ljudi okrenula, krenula nizbrdo i prema gnijezdu na Trgu žrtava fašizma. Uskoro se otkrilo da nema nikoga u zgradi HDZ-a, pa se odlučilo krenuti na HRT. I tu je bilo opozicije. “Bit će prazno”, netko je viknuo. “Nema nikoga tamo”, još je netko rekao. Ipak, odlučno je da se maršira na televiziju.

U 20 sati smo prošli kolodvor i krenuli niz Vukovarsku, blokirajući trake u oba smjera. Vozači su se činili sretni što smo ih blokirali, trubeći kao ludi, valjda iz entuzijazma. Jedan se podeblji vozač Mercedesa uspio probiti i projuriti kroz gomilu, gotovo pogazivši grupu šeksovaca. Mislim da se nije ljutio zbog njihova nepravilno napisanog slogana, nego je vjerojatno morao juriti do najbližeg WC-a, nije mogao čekati da se revolucija dogodi.

Marš na HRT bio je, čini se, strateška pogreška. Revolucija je izgubila pola ljudstva: starije gospođe i umirovljenici, uključujući i gospodina s jednom nogom koji je nasio plakat o magistrali, nisu bili u formi za hodanje tako daleko po oštroj zimi, a puhao je i vjetar.

Strateška pogreška

Do 20.30 smo došli do zgrade Televizije. Deset minuta tamo (“Lažete”, “Svi ste lopovi” itd.), a zatim natrag prema centru grada. Putem smo prošli Privatizacijski fond (“Lopovi”) i dugi niz banaka, ali, na moje iznenađenje, nitko nije vikao ispred Hypo banke. Odjednom sam shvatio da bi to bio preočit potez te je revolucija u mojim očima bitno narasla.

U 21 smo hodali po Koranskoj, pokraj Studentskog centra. Gotovo da smo prošli zgradu Jutarnjeg lista bez stajanja kad je netko upozorio na pogrešku. Iako se masa već osipala, vratili smo se i obavijestili one koji su još radili u zgradi da su lažovi i lopovi, a nekoliko je ljudi vikalo da urednici novina imaju dubioznu seksualnu orijentaciju. Kako sam se nalazio u gomili, i ja sam vikao, ali sam konkretne optužbe promumljao jer ih u tom trenutku nisam bio u mogućnosti provjeriti.

Profesionalizacija

Krenuli smo natrag prema Jadranki. Hodali smo Mesničkom prema gore, a zatim zapazili rezultat strateške pogreške marširanja prema Televiziji i napuštanja centra grada na dva sata. Specijalne postrojbe policije sada su zablokirale sve pristupe brdu, a njihova oprema nije izgledala naročito zabavno. Nekoliko smo minuta pjevali indijanske ratne pjesme ispred nepomičnih policajaca. Primijetio sam da se niti jedan od govornika nije približio elitnim postrojbama. To je, vjerujem, znak rastuće profesionalizacije pokreta: lideri moraju biti zaštićeni. Masa se rasula, lideri su otišli oko 22 sata, a manje grupe otišle su niz Ilicu do Trga žrtava fašizma. Pratili su ih policajci koji su izgledali kao da se dosađuju.

Nije bilo uriniranja

Rulja je ignorirala nekoliko crvenookih pijanaca koji su krenuli pjevati (neuštimano): “U boj, u boj, za narod svoj!” Vidio sam mnoge ozbiljne i nasilne ulične demonstracije. Vidio sam gerlisku borbu. Vidio sam ruske neonaciste i skinheadse dok su se sukobljavali s policijom u Moskvi. Bio sam reporter tijekom rumunjske revolucije 1989. godine, gledao sam i nasilje tijekom demonstracija u Bruxellesu gdje su se flamanski seljaci sukobili s vladajućom elitom.

Divio sam se nevinosti prosvjedujućih Hrvata koji su, čini se, htjeli još jedno Hrvatsko proljeće. Ipak, ovo još nije bila ozbiljna revolucija. Masa je bila umjerena. Usprkos višesatnom marširanju i lokanju piva, gotovo nitko nije urinirao po fasadama.

Čin drugi: nedjelja, isto vrijeme, isto mjesto. Prosvjednici se pitaju: hoće li se pridružiti i sindikati?