Hrvatski su političari strahovito predvidljivi (većinom su i jako dosadni).
Kada kažem predvidljivi, mislim, zapravo, na dvije skupine njihovih značajki: na političko ideološku, i na osobno komunikacijsku. Ta se dva nivoa, prirodno, često prepliću, ali se ipak mogu donekle razdvojiti.
Političko ideološka razina većinu hrvatskih političara, uključujući i one mlade, čini ne samo predvidljivima nego i unaprijed staromodnima.
Hrvatski su političari, i lijevi i desni, izrasli u svijetu HDZ-ove poludemokracije: u svijetu mahom nerealnih i zastarjelih vrijedosti, koji se samo naizgled dijelio na “nas” i na “njih”, ali u kojem su obje strane, osobito ona hadezeovska, ali i ona lijevo-liberalna, često zastupale stavove koji nisu imali veze s minimalno poželjnim pravilima ponašanja u liberalnoj demokraciji.
Obje su strane, naime, dva desetljeća promovirale dogovornu politiku ili, nešto banalnije rečeno, dogovorni način upravljanja društvom.
Iz takve pretpostavke koja, u krajnjoj konzekvenci, znači da se ne moraju poštovati ni zakoni, ni vrijednosti, nego samo ono što se pojedinim važnim ili manje važnim protagonistima društvenog života, ili određenim grupama, čini trenutno pragmatičnim ili dugoročno korisnim, proizlazi velik broj štetnih i anatipatičnih poteza različitih hrvatskih političara: od teške korupcije i otvorenih zloporaba vlasti, do naizgled banalnih gafova, poput nepoštovanja zabrane parkiranja što, kada je riječ o izabranom političaru, zapravo znači nepoštovanje pravila ponašanja zajednice koja ga je izabrala.
O svemu tome, naravno, ni Milan Bandić, kada je prije jedanaest godina bježao od policije, ni Morana Paliković, kada je, relativno nedavno, vikala na prometnog policajca, apsolutno ništa ne razumiju. Jer, kao i skoro svi hrvatski političari, njih dvoje pripadaju vremenu kada se poštovanje zakona činilo trećerazrednim u odnosu na dogovorne političke i ekonomske odluke, ili pak na dogovorne, podrazumijevajuće obrasce ponašanje unutar pojedinih društvenih kategorija.
Dogovorno upravljanje društvom glavni je strukturno-političko-ideološki problem većine hrvatskih političara, koji ih čini skoro beznadno irelevantnim: naravno, tu je i čitav niz drugih, danas već nevjerojatno nevažnih, ahistoričnih i štetnih predrasuda, od osjećaja ugroženosti hrvatske države na desnoj strani, do fascinacije “zajedničkim”, “jugoslavenskim” kulturnim prostorom na lijevoj strani.
Drugi element koji velik broj hrvatskih političara čini staromodnim, predvidljivim i neatraktivnim jest njihova nesposobnost da artikulirano komuniciraju (u redu, ta je nesposobnost često uvjetovana činjenicom da ne smiju reći ono što misle, ali, ipak…).
Hrvatski političari, uglavno, govore u frazama, s malim izborom riječi, koje ne koriste u skladu s njihovim točnim, ili barem najizravnijim značenjima. Hrvatski političari, zatim, najčešće, ne poznaju bitne elemente specifične teme o kojoj govore.
Oni, nadalje, nisu kadri susprezati vlastitu taštinu ili osjetljivost, što je jedna od presudnih značajki za politički uspjeh.
Njihova nevještost u javnom komuniciranju često je povezana s očitim nedostatkom kako općih, tako i specifičnih znanja.
Mnogi od utjecajnih političara vrlo teško procjenjuju svoj javni status, pa posve lako dolaze u stanja potpune ili djelomične deluzije, što im, naravno, može značajno naštetiti. Karakterističan je primjer nedavna HDZ-ova proslava izbornog poraza, kojoj se veći dio Hrvatske i danas smije.
Naposljetku, jedan od bitnih komunikacijskih problema hrvatskih političara jest nedostatak hrabrosti u zastupanju vlastitih, ili stranačkih, ili državnih stavova. Ta se mana pretvara u dvije još gore: očiglednu slabost i neuvjerljivost.
Posljedica i jedne i druge grupe problema, dakle i onih političko ideoloških, i onih komunikacijskih i osobnih, kod većine hrvatskih političara, jest da njima, kako istraživanja pokazuju, više nitko ništa ne vjeruje.
I utoliko je novi premijer u pravu kada često ističe kako je jedan od njegovih primarnih zadataka povratak povjerenja u državne i društvene institucije, i u ljude koji ih predstavljaju.
Zoran Milanović prvi je hrvatski državnik koji je gotovo u potpunosti odbacio većinu loših, ali opravdanih stereotipa o domaćim političarima. Milanović je zbog toga imao stanovitih problema unutar vlastite koalicije, koji su, doduše, prestali pošto je postalo očigledno tko će pobijediti na ovogodišnjim parlamentarnim izborima. Svejedno, u ovom je kontekstu zanimljivo spomenuti da su se Milanovićevi partneri svojedobno redovito žalili novinarima kako se s tim čovjekom “ništa ne može”, kako on “ne prihvaća nikakve dogovore”, pa sve do optužaba da je nedovoljno druželjubiv za budućeg premijera.
Svi su ti prigovori, objektivno govoreći, suštinski opravdani: Milanovićevi partneri uglavnom pripadaju starom tipu hrvatskih političara, pa stoga ne samo da im je iskreno neugodno u njegovu društvu, nego često nisu kadri razumjeti kako Milanović donosi odluke, i koja su njegova glavna politička uvjerenja i etička načela.
U svakom slučaju, Zoran Milanović jest prototip modernog hrvatskog političara.
Milanovića se, naravno, nipošto ne smije idealizirati: njegov bi se temperament mogao ponovo pretvoriti u njegova najgoreg neprijatelja, njegov nedostatak elementarnog smisla za bilo kakav, čak i minimalni populizam, nipošto nije preporuka za uspješno obavljanje vodećih političkih dužnosti, dok njegov izbor suradnika katkad izaziva opravdano dizanje obrva.
Međutim, usprkos ovim primjedbama, novi predsjednik Vlade toliko se radikalno i pozitivno razlikuje od svih hrvatskih političara unatrag dvadesetak godina (uključujući, donekle, i nedvojbeno mudrog, supstancijalnog i civiliziranog Ivicu Račana) da Milanović zaslužuje da ga se gleda bar nešto drukčijim očima.
Zoran Milanović je, kako smo već nekoliko puta bili napisali, hodajuće suprotno lice korupcije.
U četvrt stoljeća, koliko se bavim političkim novinarstvom, baš nikada nisam naišao niti na jednog domaćeg političara koji je u svom DNK toliko suprotstavljen samoj ideji korupcije kao što je to Zoran Milanović. U našim političkim i društvenim okolnostima, ne treba ni naglašavati koliko je takva značajka važna.
Drugo, i još važnije, Milanović je izvorni, ideološki protivnik dogovorne politike. Grubo rečeno, sa Zoranom Milanovićem ne možete se i nećete se moći dogovoriti ni oko čega što nije opravdano zakonima. Milanović je toliki fanatik poštovanja propisa da nije htio ranije sazvati prvu sjednicu novog Sabora, i prvu sjednicu nove Vlade, kako se ne bi desilo da bude zaobiđen bilo koji proceduralni element.
Milanovićevo inzistiranje da baš sve mora uvijek biti po zakonu i po pravilima, a ne prema dogovorima pojedinih interesnih grupa, utjecajnih pojedinaca, stranačkih frakcija, i tako dalje, i tako dalje… dugoročno će promijeniti hrvatski politički i ekonomski krajolik. Dosadašnji oblik dogovaranja poslova, ali i političkih privilegija, kao i neformalnih političkih odluka, postat će pretežito nemoguć.
Umjesto kulture “neprincipijelnih dogovora” (recimo, cijeli sastav Ustavnog suda iz 2000. godine dogovoren je u listopadu 1999., tijekom telefonskog razgovora Ivice Račana i Vladimira Šeksa, kojem sam, spletom okolnosti, osobno bio prisustvovao, što mogu potvrditi još dva svjedoka), i umjesto kulture zaobilaženja zakona zbog “viših” interesa, hrvatska će se politička i poslovna sfera morati naviknuti na politiku posve čistih ruku, što će sasvim sigurno izazvati veliki šok, koji bi, ipak, morao prijeći u novu kvalitetu.
Treće, Zoran Milanović je, s vremenom, postao potpuno neopterećen hrvatskim identitetskim podjelama.
On je prvi hrvatski političar visokoga ranga kojeg a priori ne možemo svrstati ni na “bleiburšku”, ni na bezuvjetno “antifašističku” stranu.
Milanović je još tijekom 2007. godine, katkad krajnje neoprezno, i pomalo nearitikulirano, afirmirao i one hrvatske časnike koji su se nalazili u Haagu.
Njegova bliskost s Antom Kotromanovićem, osobnim prijateljem Ante Gotovine, pokazuje da Milanović ne vidi samo jednu stranu haaške istine (naravno, posve je jasno da novi premijer ni na koji način neće dovoditi u pitanje integritet Haaškog suda, a još manje zločine što su ih tijekom rata Hrvati počinili nad Srbima).
Milanović je, znači, antifašist koji, međutim, ima dovoljno razumijevanja da pogleda i “hrvatsku”, nacionalno posebno senzibiliziranu vrstu istine o Domovinskom ratu, kao i o prethodnim ratovima.
Naposljetku, Zoran Milanović pametan je i obrazovan: on je čovjek visokog integriteta, koji stalno radi na sebi, koji se stalno mijenja, i koji se, naprosto, ne uklapa u kalup uobičajenog hrvatskog poltičkog ili kulturnog djelatnika.
On, već sada, uz sve svoje greške i naivnosti, pripada istinskoj ambicioznijoj klasi, što mu dio hvatske, osobito zagrebačke, ustajale i mediokritetske kulturne i političke javnosti nikada nije htio oprostiti, o čemu smo, uostalom, iscrpno pisali prije više od dvije godine, kada se nitko ne bi kladio na Milanovića kao na budućeg premijera, i kada ga je lijeva intelektualna scena, koja se iz godine u godinu svojom inferiornošću približava desnoj, bila tretirala kao prolaznog ridikula.
Zoran Milanović definitivno jest novi tip hrvatskog političara, u dobrom smislu tog određenja.
Neki od njegovih ministara doimaju se podjednako svježim.
Ovdje smo izabrali još troje ljudi, koji bi mogli predstavljati paradigmu novih hrvatskih političara.
Prije svega, radi se o dr. Rajku Ostojiću, jednom od vodećih hrvatskih liječnika, koji apsolutno nikada svoju struku nije podredio osobnim interesima i uvjerenjima.
Dr. Ostojić, SDP-ov ministar zdravstva, posjeduje tri ključne značajke novog, poželjnog tipa hrvatskog političara.
Dr. Ostojić vrhunski je profesionalac, svjetski kompetentan u svom poslu, što priznaje kompletna domaća stručna javnost, uključujući i njegova predšasnika, dr. Darka Milinovića.
Drugo, Rajko Ostojić moralno je besprijekoran: čak ni tijekom izborne kampanje nismo uspjeli pročitati niti jednu informaciju o bilo kakvoj njegovoj zloporabi položaja.
Treće, dr. Ostojić nije stranački zelot. On je, naprotiv, kadar i voljan podržati i ljude iz HDZ-a, kada to smatra opravdanim i potrebnim.
Idući prilog modelu stvaranja modernog hrvatskog političara jest odvjetnik Orsat Miljenić, novi ministar pravosuđa.
Unatrag nekoliko godina Miljenić se bio dokazao kao jedan od najuspješnijih pravnih praktičara: imati Miljenića uza sebe u sudnici značilo je, ustvari, da gotovo sigurno nećete biti osuđeni.
Orsat Miljenić iznimno je otvoren čovjek, širokih, liberalnih pogleda, čvrstih moralnih načela (što ga je, među ostalim, zbližilo s Milanovićem, kojeg poznaje dugo godina), kao i velikog iskustva u suradnji s međunarodnim pravnim institucijama.
Miljenić je još jedan opaki profesionalac, kojem su državni interesi, definitivno, ispred bilo kakvih stranačkih ili ideoloških, ali kojemu valja odati još jedno, pove osobno priznanje.
Miljenić je, kao uspješni odvjetnik, navikao zarađivati puno novca.
Sada, kao otac troje djece, ide na plaću od 17 ili 18 tisuća kuna, što po hrvatskim mjerilima nipošto nije malo, ali je bitno manje od njegove dojučerašnje zarade.
S velike plaće preći na manju, u državnom interesu, spada među znakove prosvijećenog patriotizma, u nas tako rijetkog.
Milanovićeva ministrica kulture, Andrea Zlatar, također se perfektno uklapa u paradigmu novih hrvatskih političara.
Gospođa Zlatar ozbiljna je intelektualka (zapravo, jedna od rijetkih u našem javnom prostoru za koju uz imenicu intelektualac ne moramo stavljati navodnike): gospođa Zlatar prvorazredna je autorica, čije knjige ulaze u kandidaturu za najviše literarne nagrade; uz to, gospođa Zlatar pokazala je, dok je obavljala posao zagrebačke ministrice kulture, da savršeno razumije funkcioniranje sustava, i da ne podržava njegove loše strane.
Dok je, dakle, kontrolirala gradski kulturni novac, Andrea Zlatar zahtijevala je da svaki odobreni projekt na kraju podnese račune. Ako računi nisu bili opravdani, projekt se gasio.
Gospođu Zlatar ne treba opterećivati titulama lokalnog Malrauxa ili Langa, ali je apsolutno obećavajuće što je posao ministrice kulture dobila ozbiljna, pametna žena, koja je dokazala da zna upravljati proračunskim novcem.
Vlada Zorana Milanovića po mnogočemu je najkompetentnija hvatska Vlada unatrag više od deset godina.
Sam premijer, kao i neki njegovi ministri, prije svega Rajko Ostojić, Orsat Miljenić i Andrea Zlatar, glavni su protagonisti slike o novom, pametnom, kompetentnom i visokomoralnom hrvatskom političaru.
Utoliko njih četvero jesu ljudi za 2012. godinu. Kao i za više godina unaprijed.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....