DOSSIER RATNI ZLOČIN: SILOVANJE 23 godine nakonrata zločinci su i dalje među nama

Mario radi u Dalekovodu, ima 48 godina, nasmijanu ženu i dvije već velike cure. Bio je u ratu, par mjeseci tamo na Kupi, ali to rijetko spominje. To je bila njegova dužnost prema domovini, smatra, ništa posebno.

Noći su mu teške. Pere ga nešto što pokušava pokopati: u ratu je bio ranjen, lijeva noga mu je izbušena gelerima. Nikada ga nećete vidjeti u kratkim hlačama, kad svi skupa odu na kupanje on ostaje piti pivo u hladu. “Samo da mi kćeri ne saznaju. Ne bih to preživio”, tiho govori gledajući u pod.

Da, pogodili ste: to sam izmislila! Točno je da Mario noću jedva spava, ali još nam nije poznat slučaj niti jednog branitelja koji bi se sramio i tajio da je bio ranjen. Biti ranjen nije sramota!

To što si ranjen, svakome je jasno, nije tvoja greška, ovdje u Hrvatskoj to ti skoro dođe kao potvrda da si bio na pravoj strani, onoj koja se praktički bez ozbiljnog oružja suprotstavljala teško naoružanom neprijatelju. S jedne strane tenkovi i minobacači, s druge tijelo, ljudsko tijelo prorešetano mecima i našpikano gelerima. U srpnju ove godine, po podacima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, 58.112 građana je primalo invalidsku mirovinu prema Zakonu o pravima hrvatskih branitelja, prosječno 4800 kuna. Oko 30.000 branitelja u ratu je ranjeno, mnogi s penzijama i bez njih pate od PTSP-a i do danas se bore s ratnim avetima. Mogu oni biti ljuti na politiku i političare, psovati Mesića i Josipovića, Tita ili Tuđmana, ali se sasvim sigurno ne srame svoga ranjavanja. Zato za njih znamo. Ali ono što nikada nećemo saznati jest koji je broj onih često najteže pozlijeđenih, broj silovanih i seksualno zlostavljanih.

To je zločin koji najdublje pogađa žrtvu, promašuje kosti i gađa u jezgru ljudskog dostojanstva. Dvadeset godina nakon rata oni su tu oko nas, nepoznati i nepriznati. Osim sa svojom traumom, moraju se nositi sa strahom od osude okoline, koja i danas žrtve seksualnih delikata promatra drugačije od stradalih u prometnoj nesreći ili od ranjavanja. Većina će prvo pitati je li žena bila našminkana, a ako je žrtva muškarac, onda je sigurno peder. Žrtva seksualnog zlostavljanja tako je dvostruko traumatizirana. Društvo ih dodatno ranjava nerazumijevanjem i nepriznavanjem da uopće postoje, a s druge strane prijetnjom stigmatizacije, odnosno dodatne osude ako se odaju i priznaju što im se dogodilo. Zato pate u tišini, ne usuđujući se tražiti pomoć.

Radi li se o stotinama ili tisućama, koliko je žena, koliko muškaraca? “Mi nemamo pojma što se događalo u okupiranom Iloku, što u Kostajnici? Čim čujem da je netko silovan recimo u zatvoru u Glini, znam da to nije bio izoliran slučaj. Uvijek se radi o obrascu ponašanja: netko je vojnicima dozvolio, ili im naredio da se tako ponašaju prema zarobljenicima”, kaže Marija Slišković, voditeljica udruge Žene u Domovinskom ratu. Lani proglašena Zagrepčankom godine, i ona se sa silovanim ženama susrela slučajno i relativno kasno, iako je od početka devedesetih bila aktivistica antiratnih udruga. “Čuli smo za masovna silovanja u Bosni, ali kod nas se o tome gotovo uopće nije govorilo. Sve je počelo prije pet godina kad sam negdje pričala o silovanju za koje znam od 1994., pa mi je prišla jedna žena i rekla da je i ona prošla kroz to”, govori Marija. Ministarstvo branitelja procjenjuje da je riječ o oko dvije i pol tisuće ljudi, većinom žena. Državno odvjetništvo evidentiralo je 67 žrtava, onih koje su se usudile prijaviti počinitelje.

Otkada postoji rat, uz ubijanje i pljačku ide i silovanje, no sve donedavno taj se zločin tretiralo kao usputnu pratiteljicu ratnih strahota. Naš će rat ući u povijest kao onaj koji je poslužio da se po prvi put silovanje u međunarodnom pravu prepozna kao ratni zločin. Silovanje se pojavljivalo među različitim oblicima torture u nizu suđenja pred Haaškim sudom, većinom u procesima protiv Srba iz BiH jer valjda i nije bilo srpskog logora u BiH bez seksualnog zlostavljanja bilo žena bilo muškaraca, pa je Haaški sud zločin silovanja, prvi put u međunarodnom pravu, okarakterizirao kao zločin protiv čovječnosti. Uvidjeli su da silovanje nije ispad pojedinca, nego ubojito oružje rata, koje djeluje i destljećima nakon počinjenja zločina, uništavajući čitave obitelji i zajednice.

“Ja…iživljavali su se na meni, napravili su od mene monstruma”, muca mladić zaštićenog identiteta, jedan od dvojice muškaraca koji su opisali kako su seksualno zlostavljani u dokumentarnom filmu “Sunčica”. Bio je dječak kad je pao Vukovar, i grupa srpskih vojnika natjerala ga je da ih oralno zadovolji, prijeteći da će mu inače silovati majku i sestru. “Ja sam danas duševni bolesnik”, govori očajnim glasom. On svoju traumu nije uspio nadvladati, i dalje krivnju nalazi u sebi umjesto da je adresira na počinitelje.

Koliko je još sličnih žena i muškaraca koji pate u tišini? Četvrtina Hrvatske je bila okupirana, znamo gdje su sve bili logori, a gdje su god bili logori, bilo je silovanja, kaže predsjednica udruge Žene u Domovinskom ratu. Knin, Glina, Begejci, Negoslavci, Šid, Velepromet, Borovo selo, Dalj, Darda… Marija Slišković je sa svojom udrugom napravila ono što je u Hrvatskoj do jučer bilo nezamislivo: dala je glas i snagu silovanim ženama, pomogla im je da progovore. Da se zauzmu za sebe.

Pokrenula je projekt Sunčica, objavila knjige i dokumentarac u kojoj 16 ljudi govori o tome što im se dogodilo: 14 žena i dva muškarca. “Kakva stigma, kako to mislite? Pa to je zločin, ratni zločin, nasilje, i nema nikakve veze s intimom, sa seksom. One to znaju!”, energično je odgovorila na pitanje bi li se neka od njih usudila o tome govoriti za novine. Pitanje je na mjestu: ovo je i dalje patrijarhalna sredina, žrtva je tu uvijek sumnjiva i pomalo kriva za ono što se dogodilo.

- Mučilo me stalno zašto ja, zašto se to baš meni moralo dogoditi? Dugo je trebalo da shvatim da nisam jedina - kaže Ivanka, jedna od žena u filmu Sunčica. Dugo joj je trebalo, kaže, da shvati da treba zahvaljivati Bogu što ih je ostavio na životu i dao im snage da govore o tome, kako bi svijet saznao što se doista događalo.

Film je snimljen lani, dakle 22 ili 23 godine od događaja o kojima žene govore. Snimljen je kao dio projekta Sunčica, u sklopu kojega je tridesetak žena prošlo kroz program psihosocijalne pomoći “Ja sam mnogo više od svoje traume”. Ime je dobio po Sunčici, koja je bila osmomjesečna beba dok su se u Vukovaru srpski vojnici iživljavali na njenoj mami.

“Prije nekoliko dana sam saznala da je i moj muž, i rođaci koji su bili s njim zatvoreni u toj štali u Begejcima, da su svi bili seksualno zlostavljani. O tome svijet ništa ne zna”, izgovara Ivanka u kameru.

Ne što ne zna svijet, ne zna ni Hrvatska, a vrlo često ni njihovi najbliži. Ivankin muž je pored nje šutio 20 godina, premirući od srama i strahote koja ga je zadesila, ne vjerujući da će ga razumjeti ni vlastita žena.

- Žene i muškarci koji su u Domovinskom ratu doživjeli i preživjeli najteže oblike zlostavljanja, silovanja i seksualnog ropstva u pravilu ne žele o tome govoriti. Silovanje je najdublja povreda dostojanstva čovjeka i nešto o čemu se nije govorilo i još se uvijek ne govori ni s najbližim članovima obitelji - objašnjava nam Branka Devčić, voditeljica programa “Ja sam mnogo više od svoje traume”.

- Ne! Ja to nikada nisam nikome rekla, i to nikome neću reći - odlučno na moje pitanje odgovara zagrebačka odvjetnica. “Ja to gledam kao na svoju pokoru, i ja to moram sama proći”, ističe Nada. Vukovarka je i nije joj to pravo ime.

- Ja nikad nikome nisam rekla ništa, niti bi ja da se tko zna šta dogodilo mogla to reći svojoj djeci. Zašto djeci ostavljati da baštine takvo jedno zlo? Nikada, nikome! - objašnjava razloge svoje šutnje. Ipak iz njezinih riječi razaznajem što se dogodilo, u mjeri u kojoj čovjek uopće može drugome prenijeti takvo iskustvo. Nakon pada Vukovara odvedena je u logor i tamo silovana. I danas vrlo zgodna žena, plijeni šarmom i toplinom, ali ne može podnijeti pomisao da bude s muškarcem. Razvela se, muža više nije htjela ni vidjeti. Ne podnosi dodir, toliko da ne ide ni doktoru. Uostalom, šta će joj? Zdrava je i puna energije. Ako zanemarimo noći.

- Mi ljudi imamo svoj sistem samoobrane, neugodni dio gurnemo u podsvjesno. Ali zato skoro svake noći ponovo vidim svoje mučitelje - priznaje. Opisuje kako je izgledala ta soba. I kako se pokušala objesiti o remen, ali je puknuo. I kako je rano ujutro slušala rafale, misleći: živa sam. Živa. Dobro sam prošla!

- Još nešto da vam kažem, to što sam ja prošla, to je moja pokora, ja neću nikoga trovati s tim. Ako hoću pričati, pričam iz edukativnih razloga, jer vi ćete to znati prenijeti, i znat će se istina: a to je da nikakva škola, nikakvo obrazovanje ni bilo kakva ljudska vrijednost nisu garancija da te neće spustiti na razinu životinje i zgaziti tvoje dostojanstvo - govori u diktafon.

- To ne blijedi, znate. To uopće ne blijedi. Bilo koga da pitate tko je u ratu bio u srži zbivanja i sve to prošao reći će vam da to ne blijedi. Ali ti ljudi nerado o tome pričaju. Tko piše najbolje romane o ljubavi i ratu? Logistika, pozadinci. Oni koji ništa nisu doživjeli na svojoj koži. Oni koji znaju šute, a ako i pričaju sve bacaju na zezanciju da bi bol bila manja - kaže vukovarska odvjetnica.

Jednom počinjen zločin ponavlja se godinama, jer ga traumatizirana osoba stalno iznova proživljava. Vrijeme ne liječi teške psihičke traume, niti one prolaze same od sebe.

- Vrijeme ne liječi traumu. Ona ne nestaje. Događaj ostaje zabilježen kao povreda sve tri dimenzije bića, tijela, psihe i duha čovjeka - ističe dr. Branka Devčić.

Takvoj povredi se ne prilazi izravno, niti to osobe dopuštaju. Marija Slišković je inicirala, a UNDP-ov ured u Hrvatskoj financirao pokretanje projekta za pomoć tim osobama. Okupio se tim terapeuta, praktičara i coacheva koji je osmislio program “Ja sam mnogo više od moje traume”.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista