DISIDENT S PANTOVČAKA

Drago Pilsel: Otišao sam. Josipović ne uspijeva ukrotiti tajne službe i nema partnere u vlasti

 Goran Mehkek/CROPIX

Drago Pilsel, poznati novinar i kolumnist koji je prošloga mjeseca predstavljen kao jedan od ljudi iz Ureda predsjednika, prije nekoliko je dana otišao iz tog ureda kako bi se smirila afera zbog kolumne koju je objavio na istarskom portalu Regional express. U toj se kolumni neočekivanim rječnikom, koji su mnogi okarakterizirali i kao prostački zbog raznih psovki i izraza, Pilsel obračunavao s drugim kolumnistima. No, pojavilo se pitanje smije li osoba koja radi za predsjednika Republike pisati kolumnu i smije li je pisati na taj način.

Kako ste počeli raditi za Ivu Josipovića?

- Poziv Ive Josipovića stigao je u trenutku kada sam razmišljao što ću sa sobom nakon 20 godina u Hrvatskoj i 35 godina u novinarstvu. Nisam sretan. Bez obzira što živim s Hrvatskom, što volim Hrvatsku, ne živim sretno. A moja sestra u Argentini živi sretno. Jedanput godišnje provedem 20 dana na Rebru zbog bolesti, pitam se koja je to cijena. U Patagoniji sam sretan, a cijenu koju bi jedan građanin koji je došao, morao ili trebao platiti svojoj zemlji mislim da sam platio. Na španjolskom postoji izraz - platiti da bi se gazila trava. Moja obitelj, ja, mislim da smo to platili. Moj brat je poginuo u Domovinskom ratu. Našao sam se u razmišljanju da je to sve bilo dovoljno, da ne treba više nastaviti jer, da prodam sve što imam, platim sve dugove, imao bih za pristojan početak u Patagoniji. Još nisam dovoljno star. U tom sam razmišljanju bio kada je stigao mail Ive Josipovića. Pitao sam se što s time. Godine 2004. imao sam ponudu da odem u Brazil ili Madrid, a tada sam se zaljubio u svoju drugu suprugu. Ne bi bilo dovoljno novca, a morao bih puno putovati, tako da to nisu bile dobre ponude. Pomislio sam da će to s Josipovićem biti dobro.

Ne vjerujete da će Josipović uspjeti kao predsjednik?

- Ne znam, Marko i ja smo mislili da će se tu moći postaviti neki novi Ured predsjednika. Nešto, kao mi smo u garaži i bavimo se kompjutorima, otkrivamo ga. I onda vidiš da tu postoji neka tajna služba, neki račun, neka banka i da Josipović pomalo odustaje od tog koncepta.

Koji je to koncept?

- Transparentnost, protočnost, iskoordinirani operacijski centar kako predsjednik ne bi hodao po svijetu i Hrvatskoj improvizirajući, nego kako bi sve to bilo smisleno. Analizom podataka, suvislim artikuliranjem te naše borbe protiv korupcije. Kako oni to misle provesti, ne znam. Kako to provesti ako nisi ukrotio tajne službe, ako nemaš partnere u strukturama vlasti, ako imaš Mladena Bajića koji se boji reći Jadranki Kosor ‘Vi živite u ukradenom stanu’? Bilo bi lijepo da se to sve može napraviti, ali hajdemo napraviti pretpostavke za takav posao. I mi smo lijepo počeli to stavljati na papir, a onda, tjedan dana prije inauguracije, sve se rušilo. Pola ljudi koji su sada u Uredu doslovno su pali padobranom tri-četiri dana prije inauguracije. Neki samo noć uoči inauguracije. Neki su odustali iako su bili planirani.

To baca još jedno svjetlo na vaš odlazak iz Ureda? Jeste li to planirali? Vi jeste uzburkani tip, ponesu vas emocije, ali neki su izrazi u toj kolumni ipak bili pretjerani, barem za moj ukus.

- Počeo sam kolumnu nazivajući sebe kurvinim sinom. Ja pišem o sebi. U tom sam trenutku isključivo mislio na čitatelje Regionala, nekoliko tisuća ljudi koji to čita. Kada sam u nedjelju navečer pisao taj tekst, nisam razmišljao, a mislim i da nisam trebao razmišljati o tome što će paunovi na Pantovčaku pretrpjeti zbog moje kolumne. E sada, kada mi Grbešić ili Grbeša, Gjenero ili Duka kažu da ne može netko tko radi u državnoj administraciji imati takav jezik, ja onda kažem: može. A možda i mora. Ja mislim da u državnoj administraciji treba biti puno manje hipokrizije.

Ja moram biti slobodan da kažem Jadranki Kosor u lice: Gospođo Kosor, vi možda niste oteli stan u kojem živite, ali vi živite u otetom stanu! Vi morate živjeti pod moralnim teretom da negdje, u jednom neboderu, na četrnaestom katu, živi čovjek rođen 1959. godine koji gleda u ponor bez struje i bez plina i razmišlja ima li smisla dočekati sljedeći dan ili se i on mora baciti u taj ponor kao što je to učinio njegov mlađi brat. Ako mi itko od spomenutih niječe pravo na tu slobodu, ja pristajem ostati ono što i jesam. Ivo Jospović nema ništa protiv moje kolumne i te moje slobode.





Ništa nije sporno u zahtjevu za slobodu, nego u leksiku koji je korišten.

- Ja sam to pisao samo za Regional ekspress. Tako se to tamo piše. Isto tako se ne moramo čuditi što Matija Babić nudi sise i guzice koje se više čitaju nego Marinko Čulić ili Tomislav Klauški. Uostalom, pogledajte moju političku kolumnu koju sam napisao u povodu knjige pod nazivom .... mi se filozofija. To je jednostavno jezik koji se koristi na tom portalu.

Je li vam žao zbog kolumne?

- Nikako. Mogla je biti bolja da sam bio koncentriraniji. No, kada sam napisao ‘ta kopilad’, nisam mislio na kolumniste, nego na sve ove koji u svojim komentarima siju mržnju. Evo, zašto pod tekstom Marije Babića na Indexu nema komentara ispod teksta, jedino ispod njegova teksta u kojem je objavio našu SMS prepisku. Nije to htio čitati, nije htio čitati što ljudi misle o njegovu potezu. Čak ni kurve kada se svađaju to ne rade i možda žalim samo to što sam bio naivan i mislio da se ti SMS-ovi neće objaviti.

No, činjenica jest da ste nakon kolumne otišli iz Ureda.

- Kolumna je samo ubrzala odlazak. Nisam otišao zbog toga. Otišao sam jer sam htio jedan drugi koncept. Otpali su ljudi s kojima sam mislio da se taj koncept može raditi, našao sam se u okruženju u kojem se nisam osjećao ugodno, a tu je i drugi bitan razlog: da plaćom nisam mogao zatvoriti svoje račune. Treći element je da se na samom predstavljanju ljudi koji bi trebali raditi s predsjednikom Josipovićem postavlja pitanje o mom napadu, bačenom kamenu na sinagogu u pijanom stanju kada sam imao šesnaest godina. O tome sam i sam govorio četrdeset puta, a stvar eskalira do te mjere da kamen koji sam bacio prerasta u Molotovljeve koktele. Taj tjedan, umjesto da se bavimo poslom koji trebamo, ja sam se bavio zaustavljanjem tih idiotarija. Taj tjedan predsjednik je išao na svoj prvi put u inozemstvo, u Bruxelles. Gospodin Klisović mi je govorio ‘strpite se’, ali nismo na kraju stigli razgovarati. Još nisu razriješeni ni oni koji su radili za gospodina Mesića. Ured se našao u situaciji izvanrednog stanja - Marko Rakar nije trebao otpasti, nego biti vrlo važan igrač u novoj koncepciji. Problemi su se množili i ja nisam imao ni snage, ni volje zaustaviti predsjednika i reći mu: trebamo razgovarati, treba nam sat vremena da vidimo što smo, gdje smo i kako ćemo. Svaki dan kako je vrijeme prolazilo nakon tog 19. veljače sve sam više uviđao da će biti teško ostati tamo.

Što ste radili to vrijeme u Uredu?

- Pa, svaki dan bih odlazio na Pantovčak, popio piće, pozdravio se s gospodinom Lončarom, Borom Vučkovićem, Sašom Perkovićem, tajnicama, portirima, vozačima, ljudima koji šišaju travu, onima koji čuvaju magarce... Bio sam znatiželjan, ali tamo nije bilo radne sobe, nema sheme, nije bilo razgovora o poslu, ni naznake kako će taj odjel analitike izgledati. Nisam gubio živce, ali shvatio sam da to nije ono za što smo se pripremali tijekom kampanje.

Imaju li drugi što raditi?

- Ne znam. Ne želim o drugima govoriti.

Dobro, ali s Josipovićem ste se ipak našli na pet minuta, rekli mu da odlazite?

- Bilo je to telefonom.

Kad ste se vidjeli posljednji put?

- Nemam pojma. Mislim da je to bilo na otvaranju Zagreb doxa, nakon toga komuniciramo, sasvim normalno, mailom ili telefonom. Ne stignemo.





Što je bilo u telefonskom razgovoru?

- Pa, bio je, naravno, kao i ja, zatečen učincima te kolumne, kako se ona prenosi. Naravno da je bio zatečen što je Matija Babić bio objavio našu SMS komunikaciju u kojoj se ja šalim pa kažem Matiji da se zaposli kod Jadranke Kosor. No, zaključak je bio zajednički - to mora prestati. Dakle, moram nešto učiniti. Rekao sam - hvala lijepa, ovog trenutka naša komunikacija prestaje. Sljedeći dan je sastavljeno priopćenje u kojem su istaknute dvije stvari - moj stav nije stav Ureda predsjednika i ja odlučujem ostati ono što jesam i što moram biti, ono što znam najbolje raditi.

Ako je predsjednik u jednom trenutku mislio da mogu zatomiti to što jesam, to novinarstvo i postati tih, siv, nenametljiv, neprepoznatljiv funkcionar zato što imam ogromnu dokumentaciju, onda je to bila zabluda. On je znao da se meni ne može staviti brnjica. U tome nije pogriješio, no količina napada koja se nalazi na forumima, pretjerana je. I on ima pravo reći: ovome mora doći kraj, ovo nije normalno, ova količina agresije nije normalna, ovo mora prestati! Što se radi? Ja kažem: Ivo, ostajem novinar, meni je to puno važnije. Bit ću novinar iz rova, što i jesam, ali radimo na istoj strani. U tom kontekstu ja sam žrtvovana figura. Još jedan koji je pao, i nisam zadnji. Pod pretpostavkom da on realizira projekt borbe protiv korupcije i kriminala. Ako nastavi na tom putu, bit će još žrtvovanih. To je rat, a u ratu vojnici padaju.

Što ćete sada?

- Rano je još reći. Novinarstvo; završavam dva doktorata; ali ne treba se začuditi ako u travnju spakiram sve svoje stvari u dva kontejnera i sa suprugom se preselim u Patagoniju.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 23:51