RAVNATELJ KD LISINSKI

Dražen Siriščević: Televizijski misionar opere odrastao je bez televizora

Povod za razgovor sa Siriščevićem izvrsna je sljedeća koncertna sezona u Lisinskom
 Vjekoslav Skledar/CROPIX

Za ljubitelje opere i sve one koji će to tek postati - ta je rečenica zaštitni znak Dražena Siriščevića. Fraza u kojoj opera može biti zamijenjena bilo kojom drugom stvari koja ima svoje ljubitelje, u svakodnevnom govoru danas je opća stvar i sigurno je već koriste i mnogi koji više niti ne znaju tko ju je i kada lansirao.

No, ljubitelji opere i oni koji su to u međuvremenu postali, znaju da je ona osobni potpis urednika televizijske emisije “Opera box”. Siriščević ju je prvi put spontano izgovorio 1992. kad mu je tadašnja televizijska urednica Ksenija Urličić onako za probu, u gluhim ratnim i ljetnim mjesecima, povjerila termin za emisiju koja je u startu imala jednu veliku produkcijsku vrlinu: bila je jeftina. Kao urednik i voditelj, zapravo najavljivač, Siriščević je u studiju samo snimao najave nakon kojih je gledateljima nudio operno blago iz arhiva Hrvatske televizije.

Operno-političke veze

Kao i u nekim drugim slučajevima, kada bi interes tzv. široke publike za tzv. ozbiljne stvari bio unaprijed podcijenjen, rezultati bi uvelike nadmašili očekivanja. Emisija o operi bila je veoma gledana, pa je njezino emitiranje nastavljeno, sve do danas. Doduše, kao i mnoge dobre stvari u posljednjih 20 godina, nije joj baš bilo omogućeno da raste i produkcijski se razvija.

Posljednjih je godina često seljakana iz jednog u drugi, redovito neatraktivan termin, a trajanje joj je bivalo skraćivano, sve do danas kad se ustalila u nedjeljnim jutrima. Ali, njezin je autor napredovao izvan televizije, u čemu su mu naruku išle razne okolnosti, pa i operno-politička prijateljstva, poput onoga s Miomirom Žužulom koji je, dok je bio ministar vanjskih poslova, u svom ministarstvu za Siriščevića otvorio radno mjesto savjetnika za međunarodnu kulturnu razmjenu i prezentaciju Hrvatske u svijetu. Bez obzira na to od koga je došla, ta je ideja bila dobra, ali nije zaživjela, u prvom redu zbog kraha Žužulove političke karijere, što nije imalo veze ni s kulturom, ni s operom.

No, politički utjecaji nisu bili nebitni u daljnjoj Siriščevićevoj karijeri - on je nakon diplomatske epizode postao urednik Dramskog programa HTV-a, da bi na kraju lani dogurao do mjesta ravnatelja Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog u kojoj smo ga neki dan i susreli i intervjuirali. Povod za to nije bila politika, koja nije bila predmet našeg razgovora i kojom se više u ovom tekstu nećemo baviti, nego glazba, točnije izvrsna sljedeća koncertna sezona Lisinskog, koju smo prije desetak dana predstavili pod motom - glazba je krizi rekla ne.

Sretno dijete

To da Lisinski ne samo udomljuje nego i producira najatraktivnija glazbena događanja u Hrvatskoj, nije novost ni zasluga Dražena Siriščevića. Ciklus “Lisinski subotom” i dosad je imao najraskošniju ponudu. Od toga nije odstupao ni dugogodišnji ravnatelj dvorane Lovro Lisičić, na žalost pokojni, a veliku novost i obogaćenje u vidu ciklusa izravnih prijenosa opernih predstava s pozornice njujorškoga Metropolitana u ponudu Lisinskog uveo je već Siriščevićev prethodnik Tonči Bilić.

Kvaliteta koju je donio Siriščević njegovo je umijeće dobre medijske prezentacije i uvjerljivost koja počiva na vječnom širokom osmijehu. Dok smo u našem arhivu pregledavali Siriščevićeve fotografije, zaključili smo kako nema niti jedne na kojoj mu se ne vide svi zubi.

Da bi čovjek za bilo što, pa tako i operu i klasičnu glazbu, nalazio i motivirao nove ljubitelje, u prvom redu mora biti neupitna i jasno izražena njegova osobna zaljubljenost u tu stvar. To je ona vrsta zaljubljenosti koju tako lijepo, u onom svom najboljem i izvornom smislu, izražava riječ amater. A upravo to, amateur - ljubitelj, Siriščević je u odnosu na operu otkad zna za sebe. Pitali smo ga kada je to i kako počelo. Odgovor je bio očekivan: od majke.

U tom je pogledu Siriščević bio doista sretno dijete. Premda nema ama baš nimalo formalnoga glazbenog obrazovanja, on je i doslovce rastao usred glazbe, osobito opere. Nije slučajna podudarnost što ni njegova majka Nada Ruždjak nije imala formalnog pjevačkog obrazovanja, što samo govori koliki su bili njezin talent, upornost i marljivost kada je, usprkos tom nedostatku, “uspjela ne samo doći do operne pozornice nego i na njoj tijekom svoje duge i bogate karijere zauzeti vrlo važno mjesto”.

Užas u operi

- Kada bi me o tome pitali, često sam naglašavao važnost uloge Vladimira Ruždjaka u svom upoznavanju operne umjetnosti. No, baš ovih dana, dok sam vozeći se u autu na radiju slušao snimku na kojoj moja majka pjeva Puccinijevu ariju ‘Mio babbino caro’, shvatio sam kako zapravo ipak njoj dugujem najviše.

Godine proživljene s Ruždjakom bile su za mene kao pohađanje akademije, osobito u smislu stručnog poznavanja svih mogućih tajni operne umjetnosti i pjevačkog zanata, ali ono najbitnije, veliku ljubav prema svemu tome, dala mi je majka - rekao je odmah na početku našeg razgovora Siriščević.

Jedno od najranijih njegovih sjećanja je silno uzbuđenje s kojim je na opatijsku ljetnu pozornicu išao slušati nastup svoje majke koja je tada još bila samo pjevačica u jednom amaterskom folklornom društvu. On je kao dijete pratio i prve majčine korake na opernim pozornicama, najprije u Rijeci, a zatim u Zagrebu kamo se s njom doselio.

Kazalište je bilo njegov dnevni boravak. U garderobama HNK ili prije toga još na blagajni kazališta Komedija u Oktogonu, on je pisao svoje prve školske zadaće. Ono što ga je kao dijete najviše fasciniralo bila je preobrazba običnih ljudi, pa i njegove majke, u fantastične, herojske i tragične operne likove. Dobro pamti svoj djetinji užas kada je gledao kako mu majku na pozornici ubijaju kao Gildu u Verdijevu “Rigolettu”. Noć nakon te predstave imao je noćne more. Probudio se sav okupan ledenim znojem, vičući: “Bježi, mama, bježi!”

Sebe opisuje kao sasvim obično dijete. Sa svojim školskim drugovima dijelio je sve uobičajene interese: na prvome mjestu bile su im djevojčice i nogomet. Ali, nikako mu nije bilo jasno zašto je samo on od svih njih jednako strastveno volio i operu. Tu je, kaže, počelo njegovo nastojanje da i druge učini ljubiteljima te umjetnosti.

Na magnetofonu, na kojemu je njegova majka kod kuće slušala snimke opera učeći nove uloge, zabilježio je brojeve okretaja na kojima su počinjale sve jedna ljepša od druge operne arije. Svaki prijatelj iz škole kojega bi doveo kući, morao je najprije nasumce reći jedan broj, a on bi mu onda puštao ariju koja bi se od toga broja vrtjela na starom magnetofonu. Iako malobrojni, neki su od tih prijatelja doista postali i ostali ljubitelji opere.

Ručak s Bachom

Bio je tinejdžer kad se njegova majka udala za tada već slavnog baritona Vladimira Ruždjaka. Među uspomenama iz tog životnog razdoblja najdraža su mu sjećanja na nedjelje u kojima bi njegov očuh, kao i inače, kuhao ručak. Od njega je, kaže Siriščević, mnogo naučio i o uživanju u hrani i vinu. Kada bi se probudio, nalazio bi očuha kako u kuharskoj pregači, nakon što je već pristavio ručak, sjedi za klavirom, na kojemu bi stajala čaša crnog vina, i svira Bachove preludije i fuge. Osobito su mu dragocjene bile noći nakon predstava u kazalištu, kada bi se u njihovoj kući do kasnih sati razgovaralo o operi koja se te večeri izvodila.

Čovjeku koji je najširoj javnosti postao poznat upravo preko televizije osobito je drago što u to doba u njihovu domu nije bilo televizora. Mnogo bolji program bili su odlasci u kazalište, Kinoteku i neprocjenjivi kućni razgovori. Ruždjak je televizor kupio tek kad se njegov posinak, već odrastao, nakon završenog studija komparativne književnosti, zaposlio na televiziji, nakon što su ga odbili na radiju ocijenivši na audiciji njegov glas neradiofoničnim.

Premda nekima ponekad ide na živce Siriščevićev način prezentacije i njegov, kada su opera i glazba u pitanju, uvijek povišen ton, njegova motivacijska uloga popularizatora glazbene umjetnosti velika je, važna i u današnje vrijeme naročito potrebna.

Zlatno pravilo u koje se kune i kao ravnatelj jedine i najbolje hrvatske koncertne dvorane glasi: nikada ne iznevjeriti publiku koja zaslužuje samo najbolje. Stoga se može vjerovati da će Lisinski još većim intenzitetom i dalje biti najprivlačniji magnet za ljubitelje prave, vrhunske glazbe. I, naravno, za one koji će to tek postati.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 10:50