KLJUČNE TOČKE

EKSKLUZIVNO: NOVA DEMOGRAFSKA POLITIKA Može li konzervativna politika temeljena na programu iz 1996. natjerati Hrvatice da rađaju više?

Nova Vlada planira donijeti konzervativnu politiku koja će se fokusirati na motivaciju rađanja trećeg i četvrtog djeteta u braku. Međutim, praksa je pokazala da su države s takvom tradicijom i načelima obiteljske politike na demografskom dnu Europe
 EPH

Narednih mjeseci Hrvatska će dobiti novu, četvrtu obiteljsku i demografsku politiku: prema najavama čelnika Hrasta Ladislava Ilčića, izradit će cjeloviti dokument koji bi mogao biti modernija verzija Nacionalnog programa demografskog razvitka iz 1996. godine, dokumenta koji “zagovara novo i obnovljeno duhovno ozračje usmjereno na izvorne obiteljske vrijednosti”. Izrađena je pod vodstvom dr. Stjepana Šterca, predavača s Geografskog odsjeka zagrebačkog Prirodoslovno-matematičkog fakulteta, kao prva takva nakon osamostaljenja Hrvatske. Najzapamćenija mjere te politike bila je uvođenje statusa tzv. majke-odgajateljice, odnosno prijedlogu da se jednom roditelju četvero ili više djece osigura profesionalni status roditelja za koji će dobiti plaću. Propisivao je niz mjera - od stambenog zbrinjavanja mladih obitelji preko progresivnog rasta iznosa dječjeg doplatka s obzirom na broj djece do besplatnih vrtića za višečlane obitelji. Toj politici i onima donošenim nakon nje - Nacionalnoj obiteljskoj politici iz 2003. godine i Nacionalnoj populacijskoj politici iz 2006. - zajedničko je samo jedno: većina mjera nikad nije provedena.

Negativni prirast

- Trudit ćemo se da postignemo politički i društveni konsenzus oko demografije jer je ona nešto zajedničko što bismo svi trebali podržati.

Trebalo bi napraviti cjeloviti dokument jer zadnji koji imamo je onaj iz 1996. godine. On je, doduše, dobar, no treba ga modernizirati - kaže Ladislav Ilčić, koji se spominje kao mogući ministar najavljenog novog Ministarstva obitelji, demografske obnove i useljeništva.

Hrvatska je demografski već 20-ak godina u situaciji negativnog prirasta: prosječno se godišnje rađa desetak tisuća manje djece od broja osoba koje umiru. Pridodamo li tome službene podatke o rastućem broju iseljenika iz Hrvatske (oni neslužbeni, koji dolaze iz registara zapadnoeuropskih zemalja, govore da je broj iseljenika kudikamo veći), Hrvatska je samo 2014. godine izgubila oko pola posto ukupnog stanovništva, što je jedno od najvećih smanjenja u Europskoj uniji. Takav rapidan pad novorođene djece i porast iseljavanja mladih dovodi do jedine logične posljedice: ukupno stanovništvo stari, a broj starijih počinje nadmašivati broj djece.

Prosječna dob hrvatskog stanovnika trenutno je oko 44,5 godina (15-ak godina više nego sredinom prošlog stoljeća), a udio starijih od 65 godina već nekoliko godina nadmašuje udio djece mlađe od 14 godina. Posljedica ovakvog trenda - koji se, prema sadašnjim pokazateljima, neće mijenjati bez ozbiljnih intervencija - koji prati i produljenje životnog vijeka jest dramatično opadanje mladog, radnosposobnog stanovništva i povećanje starijeg stanovništva čiji se osnovni troškovi - mirovine i zdravstvo - u bliskoj budućnosti naprosto neće imati odakle financirati.

Problemi katolika

Budući da Hrvatska zbog svoje gospodarske situacije, prema procjenama stručnjaka, još najmanje 20-ak godina neće biti zanimljiva strancima kao useljenička destinacija, pa ne možemo računati da će inozemna radna snaga nadomjestiti domaću, jasno je da je ovakva demografska slika prvenstveno ekonomski problem Hrvatske. Prema stavu ekonomista - bez premca glavni dugoročni problem.

Paradoksalno, pa čak i ksenofobno, može zvučati da se Hrvatska bori da poveća broj svojih stanovnika, dok se ukupna svjetska populacija povećava takvom brzinom da najveći svjetski intelektualci upravo prenapučenost Zemlje - broj stanovnika će do 2050. godine, prema procjenama UN-a, narasti na 9,7 milijardi - smatraju najvećim svjetskim problemom. Međutim, kako stvari stoje - svjetski rast neće u narednim desetljećima imati nikakav utjecaj na Hrvatsku. Ona taj problem mora riješiti sama.

Hrvatska je dio kruga južnih, prvenstveno katoličkih europskih država, naslonjenih na tradiciju i očuvanje klasične obitelji koju čine oženjeni roditelji s djecom, koje za obitelji izdvajaju najmanje novca u EU, nemaju mehanizama za učinkovito usklađivanje obiteljskog i poslovnog života, imaju nisku dostupnost vrtića i jaslica te je, posljedično, broj djece bitno manji od broja umrlih osoba.

Kliknite na fotografiju za cjeloviti prikaz infografike

Italija, primjerice, za obitelj i djecu izdvaja 1,2 posto BDP-a, jednako kao i Portugal. Hrvatska je na 1,5 posto, dok je prosjek EU 2,3 posto. Jedine države koje imaju pristojan prirodni prirast - sjevernoeuropske države, Francuska i Irska - izdvajaju tri i više posto.

Da bi Hrvatska dostigla europski prosjek, uz ovih 4,9 milijardi koje izdvaja sada, morala bi u proračunu pronaći još najmanje 2,6 milijardi kuna. Tog novca, naravno nema, osobito ne u ovoj godini kad bi proračun trebao biti četiri do šest milijardi kuna manji od lanjskog.

Skupe politike

Da bi dostigla zemlje s pozitivnim prirodnim prirastom i udjel izdvajanja za djecu i obitelji od tri posto - trebalo bi joj još gotovo pet milijardi kuna.

Demografske i obiteljske politike iznimno su skupe. Uz pretpostavku zadovoljavajućih gospodarskih prilika, uspješni europski modeli baziraju se na četiri jednostavna, ali vrlo skupa načela: podrška svim roditeljima (onima u braku, kohabitaciji ili samohranima, zaposlenima, studentima i nezaposlenima), adekvatne financijske naknade tijekom cijelog djetetova odrastanja, jeftine i ravnomjerno rasprostranjene usluge poput vrtića i jaslica te sigurnost i stabilnost mjera kroz dugi vremenski period, bez obzira na vladajuću političku opciju. Provedba svakog od tih načela mjeri se u stotinama milijuna eura i ne postoji način da ona bude jeftina kao što, prema riječima dr. Anđelka Akrapa, predstojnika Katedre za demografiju zagrebačkog Ekonomskog fakulteta, ne postoji način da jeftino bude - dijete.

Kako će Vlada u nastajanju namaknuti potreban novac za novu demografsku politiku, Ilčić još nije sasvim siguran. Najavljuje da će dio novaca osigurati gašenjem pojedinih državnih agencija i zavoda te revidiranjem financiranja civilnog sektora iz proračuna, na koji odlazi milijarda kuna. No, ni izbliza nije dovoljno za cjelovitu politiku.

Jer samo one dvije mjere koje je Domoljubna koalicija najavljivala u predizbornoj kampanji - poklon svakom novorođenom djetetu u iznosu od 7500 kuna te naknada u visini pune plaće zaposlenim roditeljima tijekom cijele godine rodiljnog dopusta - koštaju oko pola milijarde kuna godišnje. A one nisu demografska politika, već predizborne mjere koje dobro zvuče, a u konačnici daju malo rezultata.

- Rekao bih da su to populističke, predizborne mjere, osobito višestruko povećanje jednokratne pomoći za rođenje djeteta. Da citiram jednog slavnog francuskog demografa, praksa je pokazala da jednokratne naknade imaju jednak dugoročni učinak na rađanje djece kakav imaju i rode - kaže dr. Vlado Puljiz, umirovljeni redoviti profesor Studijskog centra za socijalni rad zagrebačkog Pravnog fakulteta, glavni autor Nacionalne obiteljske politike iz 2003. godine.

Podizanje cenzusa

Delimitiranje rodiljnih naknada daleko je ozbiljnija mjera i u raznim istraživanjima, kaže dr. Ivan Čipin s Katedre za demografiju zagrebačkog Ekonomskog fakulteta, žene ističu kao jednu od najvažnijih mjera u ocjenjivanju onoga što im je važno pri odluci za rađanje.

Ilčić - uz jasno naglašavanje da je ključno osigurati gospodarske prilike koje će odagnati nesigurnost i neizvjesnost - najavljuje i neke druge, konkretne mjere, poput podizanja cenzusa za dobivanje pronatalitetnog dodatka, a naknadno i cijelog dječjeg doplatka. Radi se o doplatku za koji se sada godišnje izdvaja 1,6 milijardi proračunskog novca, a prima ga oko 375.000 djece iz nešto više od 200.000 obitelji. Dječji doplatak iznosi od 200 do 300 kuna po djetetu, ovisno o primanjima roditelja, a najviši dohodak koji obitelj može imati da bi imala pravo na dječji doplatak ne smije prelaziti 1663 kune po članu obitelji. Obitelji s troje i četvero maloljetne djece koja ostvaruju pravo na dječji doplatak imaju od 2006. godine i donošenja Nacionalne populacijske politike Jadranke Kosor, pravo i na pronatalitetni dodatak od po 500 kuna za treće i četvrto dijete (ukupno tisuću kuna). Dohodovni cenzus za te obitelji - za naknade za treće i četvrto dijete - Ilčić bi podigao sa sadašnjih 1663 kuna po članu obitelji na 3326 kuna. Koliko bi novca trebalo osigurati na sadašnjih 1,6 milijardi - još nije izračunato.

Tko je uspješan?

Očigledno je da ova Vlada planira donijeti konzervativnu, tradicionalnu politiku koja će se fokusirati na motivaciju rađanja trećeg i četvrtog djeteta u bračnoj zajednici. Međutim, praksa je pokazala da su države s takvom tradicijom i načelima obiteljske politike - s izuzetkom Irske - na demografskom dnu Europe. Na vrhu su one zemlje koje inzistiraju na jednakosti spolova, jednakoj podršci svim obiteljima - bračnim, samohranim i onim u kohabitacijama, koje imaju najviše stope zaposlenosti žena, u kojima je homoseksualni brak izjednačen s heteroseksualnim, koje imaju liberalan zakon o pobačaju i medicinski pomognutoj oplodnji.

- Italija je karakterističan primjer južnoeuropske zemlje s jakom tradicijom i vrlo sličnim uvjetima kao i Hrvatska. Iako sva istraživanja pokazuju da su im djeca i obitelj jako važni, demografska je slika negativna.

Radi se o državi bez konzistentne obiteljske politike, s niskim ulaganjima, visokom nezaposlenošću mladih koji jako dugo ostaju u roditeljskom domu, niskom zaposlenošću žena, bez razrađenih fleksibilnih oblika rada, relativno niskim rodiljnim i roditeljskim naknadama i niskom razinom usluga poput vrtića i jaslica. Već 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća stopa fertiliteta u Italiji je počela ozbiljno padati. Obitelj je krajnje tradicionalna: iako imaju bitno više obrazovanih mladih žena od muškaraca, u nedavnom istraživanju većina je talijanskih ispitanika odgovorila da će djeca do treće godine “iznimno patiti ako im majke budu radile” - kaže dr. Čipin.

Takav odgovor pak daje manje od pet posto ispitanika u Norveškoj, državi čije su mjere obiteljske politike među najuspješnijim na svijetu. Najzanimljivije je da obiteljsku politiku Norvežani kao takvu uopće - nemaju.

- Visoki fertilitet i pozitivna demografska slika u Norveškoj je zapravo dobrodošla posljedica intenzivnih mjera za ostvarivanje jednakosti spolova. Oni nisu otvarali jeftine vrtiće i jaslice i razvijali alternativne oblike rada zato da bi žene više rađale, već da bi lakše mogle biti zaposlene i razvijati se jednako kao i muškarci. No, posljedično, u takvom ozračju narasla je i stopa fertiliteta - kaže dr. Čipin.

Ukupno stanovništvo Norveške se 2014. samo prirodnim putem - dakle, ne računajući doseljenike - povećalo za 0,4 posto, dok se stanovništvo Italije smanjilo za 0,2, a Hrvatske za 0,4 posto. U Norveškoj je osnovno načelo omogućiti svakome da ima dijete bez ozbiljnih financijskih i radnih stresova i da svatko provodi onakvu skrb kakva mu najbolje odgovara. Vrtići su iznimno jeftini (za mnoge besplatni) i svima dostupni, a iznos plaćen za vrtić odbija se od poreza. Ako iz nekog razloga dijete ne može dobiti mjesto u vrtiću ili roditelj želi neki drugi oblik skrbi (na primjer, ostati s djetetom kod kuće) iznos koji država ulaže u vrtiće po djetetu isplaćuje roditelju na ruke (tzv. cash for care).

Prehrana i boravak u školi su besplatni, a dijete je u školi od devet do 17 sati. Norveška ima jedan od najkraćih radnih tjedana (37,5 sati), a po stopi zaposlenosti žena je druga u Europi (77 posto). Porodiljni dopust traje 59 tjedana uz naknadu pune plaće, a najmanje 10 tjedana mora iskoristiti otac.

Bez stigme

- Stopa fertiliteta u Norveškoj nikad nije pala ispod 1,6, a zadnjih 30 godina kreće se između 1,7 i 2. Njihove su vrijednosti bitno liberalnije od onih južnoeuropskih i to utječe na fertilitet. Danas se više djece rađa izvan braka nego u braku: 45 posto djece rađa se u kohabitacijama te 13 posto od samohranih majki. Na sjeveru nema socijalnog pritiska i stigmi na nevjenčane parove ili majke bez partnera. Zanimljivo je, primjerice, da Norveška ima vrlo visoku stopu studentica starijih od 25 godina, što je posljedica čestog rađanja u ranim 20-tima. Njihov je sustav takav da se bez ikakvih problema prekida studij tijekom prve godine djetetova života i vrlo lako se vraća na fakultet - kaže dr. Čipin.

Osim sjevera Europe, kontinuirano visoki fertilitet ima i Francuska, koja Obiteljsku politiku kao strateški državni dokument ima još praktički od Napoleona.

- Bez obzira na političke opcije, taj se dokument, koji dobro usklađuje novčane naknade i usluge, provodi i ne mijenja, tek modernizira. Taj kontinuitet jedna je od ključnih odrednica uspješnih demografskih politika: roditelji moraju znati da će pojedina mjera trajati cijelo vrijeme i da neće biti ukinuta za, primjerice, dvije godine - kaže dr. Čipin.

Irska iznimka

Dok i nordijske zemlje i Francuska potiču aktivnost i zaposlenost roditelja te nude balans novčanih naknada i usluga, Irska - država slična Hrvatskoj brojem stanovnika, u kojoj je 2014. rođeno 37.000 djece više od broja umrlih (u Hrvatskoj ih je sve skupa rođeno tek nešto više od 39.000) - potpuna je iznimka.

- Irska je otok, ne samo u geografskom smislu, već i po brojnim drugim zakonitostima koje funkcioniraju samo tamo i nigdje drugdje. Imaju vrlo nisku zaposlenost žena, loše usluge, malo djece u vrtićima i visoku stopu nataliteta. Oni se baziraju isključivo na tradiciju i ogromna novčana davanja, koja omogućavaju majkama da ne rade - kaže dr. Čipin.

Takav model dugoročno nije nigdje drugdje zaživio, osobito ne u bivšim socijalističkim državama koje su ga pokušale primijeniti: žene su u tim državama naprosto naviknute i odgajane da rade. Rađanje većeg broja djece i ostanak kod kuće većini ipak nije opcija.

Vrlo visoka novčana ulaganja, primjerice, nisu dala nikakav efekt u Njemačkoj, državi koja izdvaja 3,1 posto BDP-a za djecu i obitelj, a da pritom donedavno nije polagala nikakvu pozornost uslugama za skrb o djeci.

Još uvijek ima jednu od najnižih stopa fertiliteta u EU: samo u 2014. godini umrlo je 175.000 ljudi više nego što ih se rodilo. Useljenici pritom nisu pomogli. Iako su u drugoj polovici prošlog stoljeća deseci tisuća mladih došli u Njemačku u potrazi za poslom, mahom iz država s tradicionalno visokim natalitetom poput Turske, praksa je pokazala da su se vrlo brzo počeli ponašati kao domicilno stanovništvo.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 09:08