'VELIK I NEVIDLJIV AUTOR'

ENGLESKA BIOGRAFIJA VELIKOG KNJIŽEVNIKA Danilo Kiš bio je posljednji jugoslavenski pisac

I nakon tako iscrpnog i preciznog istraživanja, glavni se lik čini još neobičnijim, tajanstvenijim, enigmatičnim. ‘Birth Certificate’ kao da je tek načeo pitanje koje se uvijek postavlja oko ovako složenih osobnosti: tko je zapravo bio taj čovjek Danilo Kiš?

Davno je to bilo kad je Milan Kundera napisao da je Danilo Kiš velik i nevidljiv pisac, vjerojatno i ne pomišljajući da će tako, makar i nehotično, ovom piscu ispisati neku vrstu epitafa. Postoji li naime u svjetskoj književnosti još neki nepročitan i globalno zapravo neprepoznat pisac s tako superiornim literarnim opusom kakav je Kišov?

Britanski povjesničar Mark Thompson, očito potaknut Kišovom “veličinom i nevidljivošću”, napisao je biografiju Birth Certificate - The Story of Danilo Kiš, koju je krajem ožujka ove godine objavila američka nakladnička kuća Cornell University Press. Thompson tvrdi da za veći uspjeh Kišove literature kod čitatelja u Velikoj Britaniji nedostaje širi literarni, društveni i politički kontekst, podsjećajući kako se Kiš još za života čudio mlakom prijemu svojih knjiga u Engleskoj, to više što su prijevodi njegovih knjiga izašli u izdanju uglednog nakladnika (Faber & Faber) i što su se u promociju uključila zaista velika imena, poput Josifa Brodskog, Josepha Rotha, Salmana Rushdieja, Nadine Gordimer i Susan Sontag.

Vodič kroz labirint

Naslov knjige “Birth Certificate” parafraza je poznatog Kišova autobiografskog teksta “Izvod iz knjige rođenih - kratka biografija”, objavljenog kao dodatak drugom izdanju romana “Mansarda” (1983). Thompson je taj tekst razlomio na trideset i tri kratka odlomka koji su mu poslužili kao neka vrsta autentičnog vodiča kroz istinski životni labirint. Otac Danila Kiša, Eduard Mandel ili Eduard Kohn (rođen 1889.), u literarnoj transfiguraciji postat će famozni Eduard Sam (ili E. S.), glavni junak prve tri Kišove knjige: romana “Bašta, pepeo” (1965.) i “Peščanik” (1972.) te zbirke priča “Rani jadi” (1970.). U Izvodu iz knjige rođenih Kiš bilježi “da je izvesna liberalna politika Franje Josipa II. kao i želja za integracijom navela moga dedu da još svom maloletnom sinu mađaruzuje prezime”, što se, po Thompsonovim rezultatima istrage, dogodilo 1902. godine. Njegova je mama Milica Dragičević (rođena 1883.) bila iz Crne Gore: “među precima s majčine strane nalazi se jedan legendarni crnogorski junak, koji će se opismeniti u svojoj pedeseti petoj godini i slavi svoga mača dodati slavu svoga pera, kao i jedna „amazonka“, koja je iz osvete posekla glavu turskom nasilniku. Etnografska retkost koju predstavljam izumreće, dakle, sa mnom”. Danilo Kiš je rođen 1935. u Subotici a roditelji su ga godine 1939, u vrijeme donošenja antisemitskih zakona u Mađarskoj, krstili u Uspenskoj crkvi u Novom Sadu “u pravoslavnu veru”, što mu je spasilo život. Možemo samo zamišljati što se zbivalo u glavi jednog osjetljivog i kompliciranog djeteta kad je učitelj - provjereni antisemit - u katoličkoj mađarskoj osnovnoj školi prepoznao njegovu izvanrednu literarnu i umjetničku darovitost.

Mark Thompson je marljivo istražio Kišov životni put i njegove stranputice.

Obišao je Suboticu, Novi Sad i Beograd i sve druge lokacije na kojima je Kiš živio, uključujući posljednju stanicu obiteljskog izbjeglištva Kerkebarabaš (ili Kerkabarabás), gdje je susreo Danilovog (odnosno Danijevog) prijatelja iz djetinjstva Istvana Molnara (sina gospodina Molnara, poznatog iz Kišovih proza). Otišao je i na Cetinje, gdje je Kiš započeo novi život 1947. nakon što su mama, sestra Danica i Danilo nekim čudom preživjeli Drugi svjetski rat. Otac Eduard ipak nije izbjegao tipičnu sudbinu mađarskih Židova - godine 1944. odveden je u Auschwitz i tamo ubijen.

Ne treba se čuditi da uspomene za Kiša nisu mogle biti ništa drugo nego “noćna mora” i da je u ranim knjigama - uglavnom varijacijama obiteljskih kronika - opsesivno pisao o logorima, nasilju, ubojstvima i ratnim traumama. Fascinaciju dokumentima, potvrdama, uvjerenjima pretvorio je u ekskluzivan književni postupak koji dokida proizvoljnost. Dokumenti su odigrali i ključnu ulogu u rekonstrukciji obiteljske kronike, ali tuđih biografija koje su ga sudbinski privlačile. Stoga je i stvarne dokumente - poput očevog pisma u romanu Mansarda - rado ubacivao u fikcionalne tekstove, propitujući i onako krhke odnose između stvarnog i izmišljenog. Jednom je rekao kako želi da čitatelji povjeruju kako je ono što piše istina, čak i ako znaju da je sve što je napisao izmišljeno.

Mark Thompson obzirno i pažljivo sastavlja profil Danila Kiša od njegovog židovstva, od kojeg nije bježao (“Ja hrabro priznajem, moje srce menstruira, zakasnela, bolesna menstruacija mog judejstva”) i internacionalizma, karizmatične balkanske profinjenosti i sirovosti, od boemije i erudicije, fanatične volje za životom i životom u književnosti.

Krležin miljenik

Kao književni erudit gotovo krležijanskih uvida - Kiš je, usput, bio Krležin miljenik - on je mnogo razmišljao o pročitanom i njegova je lektira ostavila traga u njegovim knjigama, što je samo pridonijelo originalnosti njegove književne poetike. Kiš je hrabro eksperimentirao, pronalazio nova formalna i sadržajna rješenja, polemizirao s konvencionalnim rješenjima i ustaljenim postupcima. Thompson se ne upušta u detaljnu literarnu analizu, ali se manirom vrsnog komparatista koncentrira na dva ključna pisca za Kiša: Jamesa Joycea i Jorgea Luisa Borgesa. U poglavlju “of Mr. Joyce, eventually become the famous Leopold Blum” Thompson je ispisao niz fascinantnih biografskih i literarnih analogija između Kiša i Joycea; premda je o Borgesovoj “Općoj povijesti gadosti” govorio kao o pričicama o gusarima i prevarantima za malu djecu, baš mu je taj koncept poslužio kako bi ispisao neusporedivo opasniju i strašniju povijest gadosti u knjigama “Grobnica za Borisa Davidoviča” (1976.) i “Enciklopedija mrtvih” (1983.) .

Kad god se radilo o pitanjima biografije, dokumenata, politike, književnosti ili estetike, Kiš nije bio popustljiv, kao što nije bio popustljiv ni prema sebi: on nije bio osoba koja bi danas tvrdila jedno a sutra nešto sasvim drugo, nije sklapao prijateljstva iz koristoljublja, nije trunuo u samosažaljenju (iako je za tako nešto svakako imao povoda) i općenito nije bio sklon kompromisima, političkim, estetskim, moralnim ili ljudskim. Mirku Kovaču je zaprijetio zato što ga je u jednom fikcionalnom tekstu prikazao kao bonvivana i ženskaroša (što uopće nije bilo daleko od istine), pa je Kovač brže-bolje izbrisao taj detalj iz konačne verzije teksta. Iz Thomposnove biografije sasvim se jasno vidi kakav je odlučan antinacionalist i antikomunist Kiš bio, što su još dva moćna i neiskorištena aduta za veći uspjeh na književnom Zapadu.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 07:14