BILJEŠKE HRVATSKOG PJESNIKA

FESTIVAL U SETEU Mjesto na kojem je poezija još uvijek važna

Stotinjak pjesnika iz cijeloga svijeta, od Saudijske Arabije, preko Palestine i Albanije do Čilea, devet dana čitanja poezije i razgovora na 30-ak lokacija u gradu - i oko milijun eura budžeta - tako izgleda ozbiljna književna manifestacija u Francuskoj, pjesnički festival u Seteu na Azurnoj obali (18. - 26. 7. 2014.). Za taj grad od 50-ak tisuća stanovnika inače kažu da je francuska Venecija, no on je i više od toga. On je već četvrtu godinu zaredom istinsko stjecište i sjecište pjesnika. U njemu su, usto, rođeni i poznati glazbenik Georges Brassens i veliki francuski pjesnik Paul Valery koji je tamo i pokopan, na čarobnom Mornaričkom groblju iznad mora. Cijeli Sete tih desetak dana živi za poeziju, mnoge su ulice zatvorene za promet i na njima postavljene mini pozornice za nastupe. Čita se i u privatnim dvorištima i vrtovima, na vidikovcu na brdu iznad grada, na jedrilici na pučini, s pogledom na grad i neobično lutajuće more koje u daljini postaje zaobljeno. Čita se na materinjim jezicima, a posebna ekipa glumaca zatim u francuskom prijevodu (tridesetak mojih pjesama prevela je Brankica Radić o trošku organizatora, što me je još prije samog festivala ugodno iznenadilo), čita se za gluhonijeme, pa se pjesma zatim doslovce izvodi znakovnim jezikom. Čita se samostalno i u skupinama, pred više ili manje publike...

Otvorenje u Vrtu muza

Na poziv izbornika za našu regiju, Kolje Mićevića, iz Srbije je stiglo dvoje pjesnika, Zlata Kocić i Mićo Cvijetić, iz Bosne i Hercegovine Marko Tomaš, iz Makedonije Tihomir Jančovski, s Kosova Basri Capriqi, a iz Hrvatske Dorta Jagić i ja.

S Dortom nije nedostajalo putnih uzbuđenja, šlampavih i lepršavih, kako to već i može biti u pjesničkoj izvedbi - od trčanja pokretnim stubama u suprotnom smjeru zbog kašnjenja na vlak u Parizu do jednosatnog čekanja na otvorenoj pruzi između Lyona i Montpelliera zbog samoubojstva putnika u vlaku ispred našeg...

Sve je, pak, izgledalo i zvučalo još bizarnije nakon što nam je mlada suputnica rekla kako je njoj to već treće samoubojstvo na toj pruzi. S višesatnim čekanjima, dodala je. Stigli smo kasno navečer, direktno na otvorenje u Jardin du chateau d’eau (tj. u Vrt muza), koji su ispunile stotine poklonika poezije, izvaljenih na ležaljkama na zemlji, za stolićima s vinom i hranom, te dobili autorski itinerer prema kojem smo nastupali idućih dana, festivalski vodič, antologiju s pjesmama svih sudionika...

Bez obzira na umor i putne zavrzlame, početak je obećavao.

Odmah smo prokomentirali kako bi to mogao biti izvrstan festival, a potiho i dodali kako bi nešto takvo bilo lijepo imati i u Hrvatskoj. Gotovo na neviđeno, u mraku, za stolom s pogledom na osvijetljenu glavnu pozornicu.

Zaljubljena šaputanja

Prvi dan, 19. srpnja, čitao sam tek u ponoć, na platou ispred crkve, u programu nazvanom Murmures amoreux (u slobodnom prijevodu Zaljubljena šaputanja) pa sam navečer otišao na Dortin prvi nastup te zatim na koncert fantastičnih marokanskih glazbenika L’orchestre arabo-andalou de fes koji su u ekstatičnom ritmu svirali sat i pol. Moj ponoćni nastup bio je točno 64. program od 10 sati ujutro toga dana. To možda više od ičega govori o veličini festivala. Koncerti poznatih glazbenika, inače, bili su sastavni dio programa, a neki od njih pratili su i govorenje poezije. Gotovo devedesetogodišnja živa legenda Juliette Greco, šansonijerka i glumica rođena u nedalekom Montpellieru, imala je dirljiv nastup u tvrđavi ponad mora na rubu grada. Pjevala je Jacquesa Brela, a francuska publika, koja je doslovce obožava, s pozornice ju je ispratila dugim ovacijama.

Kao ‘posebna ponuda’, savršeno se uklopila i izložba slika Joana Miroa te Valeryjev muzej. Sljedećih dana nastupao sam na vidikovcu iznad grada, s prekrasnim pogledom na more koje je zarobilo to brdo oko kojega se smjestio Sete, u vrtu privatne kuće i na jedrilici na kojoj smo zaplovili prema pučini. Gosti na brodu za užitak slušanja mojih pjesama i kupanja u dubokom otvorenom moru trebali su izdvojiti po 15 eura. Odmah sam se upitao koliko bi ljudi kod nas bilo spremno dati više od sto kuna za dva sata druženja, slušanja poezije i kupanja. Kako ih uopće namamiti? Možda u tome uspiju naši prijatelji i suradnici iz časopisa Poezija, Damir Šodan i Tomica Bajsić, koji su osmislili zanimljiv pjesnički festival i pokušavaju ga udomiti negdje na jadranskoj obali. Zasad neuspješno.

A bi li se naši gradovi trebali zainteresirati za takve kulturne događaje, bi li i naši građani trebali pustiti poeziju u svoja dvorišta, konobe i na trgove. Kako bi se književnost barem slušala kada se već knjige gotovo uopće ne kupuju i čitaju.

U popunjavanju praznih mjesta u publici pomagali bi nam, uvjeren sam, i strani turisti. Nekima od njih možda bi bilo dovoljno samo slušati zvuk izgovorenih stihova, makar ne razumjeli ni riječ.

Čovjek i školjka

Kako su dani odmicali i kako smo se s pridruženim članom Markom Tomašem iz BiH sve više stapali s ulicama Setea, otkrivali mjesta pogodna za alternativna čitanja, pijanu glazbu, kao što je Bar du vieux Port u luci... - s dobrim, ili samo svojim neizbježnim duhom, Sophie, postarijom istetoviranom damom kratke crvene kose koja cijeli život svaki dan obilazi gradske kafiće i boravi u njima - bio sam sve uvjereniji da je Voix Vives dobar primjer kako treba organizirati moderni pjesnički festival. Hodajući uzbrdo i nizbrdo tim živopisnim gradom, ulicom prema Kafiću na kraju ulice, prelazeći preko mnogih mostova koji spajaju dijelove grada, imao sam dojam da i Paul Valery i dalje šeta svojim ulicama i govori svoje stihove prolaznicima. Hoću li to uskoro moći osjetiti i u nekom hrvatskom gradu, možda sresti duh Tončija Petrasova Marovića u Splitu ili ‘sanjara’ Antuna Šoljana u Rovinju?

U nas je trenutno više pjesničkih priredbi, a najveća i najznačajnija je Goranovo proljeće koja nema mnogo stranih gostiju, a za to, treba priznati, i nema budžet. Naravno, kada izdvajanja za kulturu iz proračuna ne bi bila manja od 0,5 posto, i ta bi manifestacija možda mogla prerasti u veliku, značajnu točku na književnoj karti svijeta. Kao što je to Sete, uz srodne i partnerske mediteranske festivale poezije u Genovi u Italiji, Toledu u Španjolskoj i Sidi Bou Saidu u Tunisu.

Pjesnički susret u Seteu završio je u subotu 26. srpnja kasno navečer. Razmijenjeni su mailovi, vizitke, knjige. Iza nas je ostao grad pjesma, tema - čovjek i školjka na suhom.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 13:36