PIŠE ŽELJKO IVANJEK

FOTO: NOĆ KAD JE POTONUO ZAGREB 50 godina od velike poplave u metropoli: Prizori iz vodenog pakla

Dok su ljudi na Trešnjevci spašavali u bujici goli život, u Petrinjskoj u prepunom kinu Central prikazivao se Fellinijev ‘Slatki život’

Bila su to tri najdramatičnija dana u povijesti Zagreba XX. stoljeća, od nedjelje 25. listopada do srijede 28. listopada 1964. Pritom treba zanemariti, razumije se, ratove: Prvi i Drugi svjetski, kao i Domovinski.

Te davne subote kiša je uporno lila, a radiovijesti tipično i precizno zbrajale centimetre vodostaja Save, ali i Sutle, i drugih rijeka, navješćujući elementarnu nepogodu. No, čini se da su gradovi kao i ljudi: ne vjeruju nevoljama čak i kada vide kako dolaze. Prva izlivanja Save iz riječnog korita zabilježena su kasno u nedjelju, a već sutradan, u ponedjeljak 26., Zagreb je bio poplavljen.

Jedni su građani završili pod vodom, a drugi ostali na suhom. Bezbroj kućeraka pokazalo se neupotrebljivo: tisuće ljudi rijeka je ostavila bez krova nad glavom. Kanalizacija, natkriveni potoci i odvodi dovršili su razaralački pohod vode.

Sedamnaest mrtvih

Sava je napala grad iz korita, koristeći svoje jatake u podzemlju. “Pola grada” našlo se preko noći pod riječnom vodom; poplava je u času promijenila svakodnevicu, i sve. “Kiša ne prestaje”, ponavljali su spikeri i slušaoci. Tragična računica nestora hrvatskih “crnih” reportera Đorđa Ličine glasi: 17 mrtvih, 172 ozlijeđena.

Mnogi detalji prošlosti postali su u međuvremenu magloviti, baš kao što je ta savska voda bila pred nama: mutna i žuta. Dok su se građani, vojnici i policajci na jednoj strani suprotstavljali bujici, prolaznici su normalno šetali glavnom ulicom pod kišobranima. Zagreb je živio kao prirodom podijeljeni grad: jedan njegov dio, na prvom mjestu zapadni i južni, bio je pod vodom, dok je drugi, sjeverni, odnosno bregoviti poput Pantovčaka i Tuškanca, skupa s Ilicom i Trgom Republike, živio suhu svakodnevicu.

Prva linija obrane centra Zagreba bila je povučena na Savskoj, kod Koturaške, ispod željezničkog nasipa, nadvožnjaka i pruge. Tamo je bio podignut zečji nasip. A samo 50-ak metara dalje, u Studentskom centru, bili su smješteni prvi stradalnici povodnja, pristigli iz općina Trešnjevka i Trnje. Oni nisu znali hoće li bježati dalje, na sjever, najbolje na Sljeme, ili će ostati sa studentima.

Utočište u školi

Točnu kronologiju odvijanja katastrofe, kao i dosege rijeke, ili branitelja grada, danas je teško ustanoviti. Reporteri su opisivali stanje na terenu precizno, ali različito, ponekad kontradiktorno. Od nedjelje 25. listopada oni su krstarili gradom i pratili razvoj situacije. Njihova izvješća bila su objedinjena u zajedničkom izdanju Vjesnika i Večernjeg lista od utorka 27. listopada. Ali, napisali su ih negdje drugdje, a ne u svojim redakcijama, u Vjesnikovu neboderu, u Odranskoj, koji je bio poplavljen skupa sa štamparijom.

Poplavu sam doživio, i preživio, kao 10-godišnji đak osnovne škole “Marija Vidović” na Selskoj, što će malo kasnije postati “August Šenoa”. Krenuo sam u treći razred te škole u kojoj je nekoć službovao Mato Lovrak, a u kojoj su za Drugog svjetskog rata noćili neprijateljski vojnici i partizani. Zbog poplave nismo imali škole, tako da nam je donijela samo - radost. Barem nama đacima koji smo ostali pošteđeni. Osim toga, u njoj je bilo otvoreno prihvatilište za postradale.

Trešnjevka je pala

Istina, u mojoj kući počele su neobične aktivnosti još u nedjelju. Svi smo se, naime, angažirali u nošenju drva: da ih prenesemo od podruma do podesta, dakle do odmorišta na stubištu između prizemlja i prvog kata. Svakom razumnom bio bi to znak ozbiljnog upozorenja, no dječaci, osim neposredne, rijetko kad vide izravne opasnosti. Kako god, drva su morala ostati suha za zimu, pa smo ih nosili na rukama.

Jedan dio moje Trešnjevke “pao” je među prvima, još u nedjelju navečer. No, Rudeš je bio i ostao predaleko od nas na Pogračevu; 300 i više metara. Dakle, to nismo mogli vidjeti. Već rano ujutro, u ponedjeljak, rijeka je praktično osvojila najveći dio naše radničke, nekoć “crvene” općine. O tome nisam imao pojma, niti sam se za to zanimao. Igrao sam se, vjerojatno, dječjih igrica s prijateljima. Nisam ni znao za razmjere poplave, zato što nisam slušao tranzistor sa svojim starcima.

Prvi i noseći vodeni val razmjestio se po gradu. Posvuda su nicali tzv. zečji nasipi od vreća s pijeskom, ili zemljom, “umjesto brašna”. Za svekolike štabove za obranu od elementarnih nepogoda - republičke, gradske, općinske itd. - ključna mjesta obrane postali su gradski nadvožnjaci i podvožnjaci. Ondašnji novinari svjedoče kako je jedan nasip bio podignut iznad potonulog podvožnjaka u Miramarskoj, drugi kod nadvožnjaka u Končarevoj (danas Ozaljska), nedaleko od onoga na Savskoj. Trebalo je, naime, spriječiti prodor vode od Savske, ukoliko se rijeka probije i krene dalje, naprijed.

Obrana ‘Končara’

Sava se naočigled približavala centru i periferiji na isti, vrlo lukav način: udarala je iz nekoliko pravaca u jednom smjeru, poput vojske. Pomalo mi je neobično čitati, u staroj novinskoj kronici, da je voda u Kranjčevićevoj dosezala visinu prometnog znaka, i to na početku, kod nogometnog igrališta. Zato što do nas, do našeg “frtalja” još nije došla. Nehajska je, istovremeno, bila pod vodom, kao i sve druge ulice oko Trešnjevačkog placa. Isto tako, ZET je premjestio tramvaje s Remize i parkirao ih na povišenoj Mirogojskoj; sjedište mu je bilo - poplavljeno.

Moj pojas zemljine kore ostajao je u žutoj vodi suhim otokom. Omeđivale su ga Končarova s Remizom na jugu, Selska cesta na istoku, Zagorska na sjeveru i potok Črnomerec na zapadu. Poplava je bila svuda oko nas, ali kod nas je nije bilo! Zašto je i kako voda zastala baš pred nama, i pred potokom - još tražim odgovor.

Svjedoci reporteri pribilježili su kako su se potoci Črnomerec i Kustošak izlili iz svojih korita. Ali, to ne pamtim. Samo znam da smo trčali preko mosta na Črnomercu - dosezala ga je visina sljemenske vode, kao i nasipe mu s obje strane - kako bismo gledali bitku za industrijski gigant, za tvornicu “Rade Končar”. Branio se, branio je svoje slavne generatore, i ta je bitka bila moj najbliži dodir s poplavom - mediji su tada koristili ratnu terminologiju u opisivanju stanja. Uzduž Baštijanove ulice, pred glavnom portom te tvornice, kao i pred njezinom Zdravstvenom stanicom, i Institutom, bio je podignut zečji nasip. Voda je zapljuskivala vreće pijeska s te, desne, strane potoka Črnomerec - kada se gleda prema Savi - dok smo mi, stanovnici lijeve obale, prelazili most da bismo vidjeli.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 20:55