GRAD IZMEĐU DVA RATA

FOTO Ovo je najbolji Zagreb svih vremena: Pročitajte zašto je bio ispred Pariza

Raskošni balovi u Esplanadi, bezobrazno napredna moda, drsko kratke frizure, provokativni američki plesni ritmovi, aviolinije sa svim važnim europskim gradovima, zrinjevačko-ilički korzo, plaže uz Savu, brojne kavane, pet velebnih dnevnih novina (među kojima i Jutarnji list), avangradne ilustracije Otta Antoninija u prvoj ženskoj reviji Svijet i spektakularna arhitektora stavljale su Zagreb ispred Pariza

Tri četvrtine Hrvata nema vlastitog kreveta, u gotovo svim selima Dalmatinske zagore stanovništvo živi i spava sa stokom u istoj prostoriji, tu neprestano lebdi sablast gladi”, pisao je Rudolf Bićanić u knjizi “Kako živi narod” iz 1936. godine. Za to vrijeme u središtu Zagreba…

Teško je odlučiti odakle početi. Kao prvo, između dva svjetska rata Zagreb je doživio nezapamćeni rast i početkom tridesetih dostigao broj od gotovo 190.000 stanovnika. Na prijelazu stoljeća, kad su napravljene sve reprezentativne zgrade u Donjem gradu i vjerojatno najljepše što Zagreb ima - Bolleov Mirogoj - tu je živjelo manje od 60.000 ljudi. No, da bismo opisali vrijeme art decoa, odnosno šminkerski, građanski Zagreb iz dvadesetih i tridesetih godina prošog stoljeća, kojim se bavi nova sveobuhvatna izložba u Muzeju za umjetnost i obrt, možemo početi s opisom slavnih balova u zagrebačkoj Esplanadi.

Hotel je sagradio, preradivši planove jednog njemačkog arhitekta, Zagrepčanin Dionis Sunko 1925. godine, a unutrašnjost hotela u mnogim je detaljima upravo prekrasan primjer eklektičnog art deco stila u umjetnosti i dizajnu.

Ilustracija iz ženske revije Svijet iz 1928. prikazuje prizor kao iz New Yorka, Pariza ili Londona “ludih dvadesetih”, kad je najednom tradicije trebalo ostaviti iza sebe i strasno prigrliti modernizam u arhitekturi, slikarstvu, odjeći, ali i stavovima o životu žene, braku, pravu na užitak: u kićenoj Smaragdnoj dvorani Esplanade žene odjevene po posljednjoj modi, u kratkim haljinama, s “drsko” kratkom frizurom, samouvjereno, koketno sudjeluju u razgovorima gospode propisno odjevene u frakove - ipak je to pravi bal i neka se pravila još uvijek moraju poštovati.

U to vrijeme Zagreb se ne samo modno ili kulturno nego i doslovno povezuje sa srednjom Europom. Naime, 15. veljače 1928. godine na aerodromu Borongaj otvorena je naša prva zračna linija za Beograd, a već sljedeće godine Zagreb je dobio direktne avionske veze s Dubrovnikom, Ljubljanom, Splitom, Sarajevom, Grazom, Klagenfurtom, Bečom, Pragom, Budimpeštom, Trstom i Milanom.

Negdje u vrijeme kad je nastala Svijetova ilustracija održan je i prvi Novinarski bal (sačuvane su fotografije nekih uglednih novinara poput Ive Mihovilovića u frakovima), a na povratku iz Istambula slavnim vlakom Orient Expressom u Esplanadi je gotovo skriveno odsjeo i Frank Lloyd Wright.

Možda i najveći svjetski majstor arhitekture, svakako jedan od najpoznatijih, samosvojni, ekscentrični Amerikanac putovao je Balkanom sa svojom trećom ženom, naprasnom, mističnom, uobraženom Crnogorkom Olgivannom Lazović, bivšom balerinom.

Danas, nažalost, ne znamo što je točno Lloyd Wright mislio o Zagrebu, Lenucijevoj potkovi, obližnjem Zrinjevcu ili Jelačić placu, pa ni o grand hotelu u kojem je odsjeo, no morao je zapaziti raskošan, dekorativan mramor, još i danas izuzetno lijep, kojim je obložen lobby, da elegancija samog materijala zamijeni svaki drugi ornament, tada već prokazan kao “nemoderan”.

Muškarce koji su zalazili u kavanu hotela možemo zamisliti prema opisu novinara i kazališnog kritičara Rudolfa Maixnera. Tog sina bogatog varaždinskog liječnika opisao je njegov kolega Josip Horvat, urednik Obzora i Jutarnjeg lista: “Brucoški dandy, habitué zrinjevačko-iličkoga korza i savske plaže nosi pomodne kratke kapute, uske hlače koje otkrivaju gležnjeve. Obično je gologlav. Nošnja to je Amerike, pridošla do Posavine kroz filtražu zapadne Evrope, zajedno s američkim plesnim ritmovima i prvim ‘bubikopfima’, koji tad revolucioniraju glavu Evropljanke”.

U to vrijeme, kao što je pisao Horvat, profesija novinara postala je i sama dio tog priželjkivanog moderniteta - brza, dinamična, poželjna poput Novinarskog bala. Donedavno, u Obzoru i drugim novinama, nitko imućan nije se želio baviti tim “nesolidnim poslom” u koji se tako teško “ugurala”, gotovo bez plaće, strasna novinarka, društveno osviještena Zagorka.

Uostalom, u Zagrebu između dva svjetska rata izlazilo je pet većih dnevnih novina (Jutarnji list, Obzor, Novosti, Večer i Novo doba) i još nekoliko manjih.

Novosti su bile prava moderna novina s prominentnim fotografijama i filmskim kritikama koje je pisao Ivan Goran Kovačić. Prodavala su ga djeca - kolporteri izvikujući bombastične naslove kao u američkim crno-bijelim filmovima, što je s ljubavlju dokumentirao fotograf međuratnog Zagreba Tošo Dabac, koji nam je ostavio gotovo 200.000 prizora sa zagrebačkih ulica.

Doduše, njemu je socijalna tematika bila puno draža od mondene. Za portrete gospode bila je zadužena Antonija Kulčar koja je sa svojim studijem Foto Tonka upisana u povijest građanskog Zagreba.

Već 1926. godine i mondene Zagrepčanke dobile su svoj list na tragu Voguea, žensku reviju Svijet koju je osnovao vrsni ilustrator i grafičar, likovni urednik lista Otto Antonini.

Samo godinu dana nakon ikoničkog autoportreta u zelenom Bugattiju, koji je za njemački časopis Die Dame napravila Tamara de Lempicka, kraljica art deco slikarstva i personalnog stila (čije radove oboooožava Madonna), Antonini za naslovnicu Svijeta crta veoma sličnu zagrebačku pomodarku u kabrioletu s cloche šeširom-kacigom. Gotovo sve Antoninijeve junakinje zagrebačkog društvenog života nose kratku kosu i općenito izgledaju kao da šeću nekim pariškim salonom.

Kratku, bubikopf frizuru nosila je i velika svjetska zvijezda Josephine Baker koja je u Esplanadi odsjela 1929. godine, kad je Zagrepčane, kako je pisao Svijet, uhvatila bolest “bekeritis”. Pet dana “zavodnica iz tropa” ili “crna napast”, kako su je nazvale tadašnje brojne novine, neumorno i nenadmašno plesala je charleston u svojoj glasovitoj suknjici od banana. Oni Bićanićevi Hrvati iz pasivnih krajeva zasigurno bi je onako tamnu i seksi proglasili čistom “silom nečistom”. Takvim bi opisom vjerojatno počastili i tek stidljivo emancipirane i kratko ošišane Zagrepčanke koje je zaludio charleston ili, još gore, brojni izbori ljepote, nakon što je naša Štefica Vidačić postala Miss Europe 1927. Svijet to ovako komentira: “U galeriji najljepših žena svijeta ipak su najljepše zagrebačke pucice”.

Što bi tek Raosovi i Bićanićevi pobožni i praznovjerni Hrvati iz zaleđa rekli na modnu reviju cipela Bata, održanu 1927. godine na Zagrebačkom zboru (prethodnik Velesajma, osnovan već početkom 20. stoljeća)? Na reviji “Bata cipelica i lijepih nožica”, koja je “začudo” privukla gotovo isključivo mušku publiku, vidjele su se samo noge (šokantno - gole do koljena!), dok je manekenke scenografija inače posve skrila.

I prije Batine revije Zagrepčanke su na Zboru mogle pratiti modu i vidjeti najnovije uratke brojnih krojačkih salona i modistica. Jutarnji list u programatskom, propagandnom stilu nakon jedne revije davne 1924. godine poziva Zagrepčane da “kupuju hrvatsko”: “Još danas ima Zagrepčana koji svoje odjevne potrepštine nadmiruju u Beču, pa i u Grazu, dok se s druge strane možemo danomice uvjeriti da to isto možemo dobiti i u Zagrebu od domaćih proizvođača”.

Podsjetimo da je Žuži Jelinek svoj salon u Praškoj ulici otvorila 1939. godine, i to tek nakon što je zanat izbrusila prvo u Budimpešti, potom u Parizu kod Nine Ricci. Znanja i vještine, začudo, kao da su tada puno lakše i češće prelazile granice nego danas. Iako mlada, putovala je i živjela sama. U to vrijeme Adela Milčinović, spisateljica, novinarka i veoma aktivna protofeministkinja, već je napisala brojne tekstove o obrazovanju i pravima djece i žena.

No, kad bismo doista odlučili napraviti televizijsku seriju o Zagrebu između dva rata, mogli bismo napraviti prequel - kako se to danas zove na filmu - odnosno uvod u domaću verziju “Momaka s Madisona”. Iako nam ta američka serija svojom sofisticiranom scenografijom i perfekcionističkim, periodskim kostimima gotovo poručuje da mi nikad nismo tako elegantno živjeli, razmišljajući pomno o svakom detalju vizualne komunikacije, ništa nije dalje od istine, bez obzira na to što neke domaće reklame danas izgledaju kao da tek otkrivamo marketing.

U Zagrebu je već 1926. na spomenutom Zboru održana velika međunarodna izložba plakata i reklama. Plakati su bili podijeljeni na one turističke i kulturne pa sve do propagandnih, a izloženo ih je ukupno 4000, od toga tisuću domaćih. Među stranim plakatima Zagrepčani su vidjeli najbolja europska i američka ostvarenja. Reklame za Svijet i druge novine radila je i Ivana Tomljenović Meller, Zagrepčanka koja je studirala na Bauhausu (jedan od šest studenata iz tadašnje Jugoslavije), kojoj je Muzej grada Zagreba posvetio izložbu koja još uvijek traje. Genijalne periodske plakate, i komercijalne i teatarske, radio je Sergije Glumac, potom slikarica Anka Krizmanić te nekoliko grafičkih umjetnika koji su se školovali u Parizu, Beču, Pragu, Berlinu i Dresdenu.

U to vrijeme u Zagrebu djeluje začuđujuće velik broj reklamnih agencija: Publicitas, Interreklam, Centroreklam, Orbis, a otvara se i Imago, Zavod za znanstveno proučavanje reklame i umjetničku reklamnu produkciju Miroslava Fellera, koji je tijekom dvogodišnjeg boravka u Beču proučavao psihološke efekte reklama. Dakle, nije radio isključivo instinktivno poput televizijskog maga reklama, praktično samoukog Dona Drapera.

I Marinkovićev roman “Kiklop”, zasigurno jedan od najboljih hrvatskih romana, kao što je pokazala velika recentna anketa Jutarnjeg, koji se bavi upravo Zagrebom neposredno prije Drugog svjetskog rata, započinje citatom reklamne agencije MAAR, Zagrepčanina Zvonka Maara, koja je radila ton-filmske reklame, a kako kaže Marinković, ime joj se vidi “visoko gore na krovu palače”. Marinković kasnije u romanu navodi još dvadesetak brendova iz tog vremena i citira doslovno pojedine zvučne reklame iz tog doba i tako ih spašava od zaborava, baš kao serija “Mad Men” neke ikoničke američke reklame iz kasnijeg perioda.

r. Željku Čorak, povjesničarku umjetnosti koja je u novom enciklopedijskom pregledu povijesti hrvatske umjetnosti Školske knjige pisala o našoj arhitekturi dvadesetog stoljeća, upitala sam kad je bilo “zlatno doba Zagreba”. Je li to upravo ovaj art deco period, kad su se tu sagradile brojne, stilski dorađene, perfekcionistički uređene vile na Tuškancu, Pantovčaku, u Rokovu perivoju ili Vončininoj ulici?

Spomenimo samo vilu Ilić na Paunovcu iz 1922. godine (nakon rata dom za nezbrinutu djecu, potom centar za rehabilitaciju djece), poznatog zagrebačkog graditelja Aladara Baranyaia, koja je doista mogla funkcionirati kao hollywoodska scenografija za Fitzgeraldova “Velikog Gatsbyja”.

Holivudski filmovi iz tridesetih i s početka četrdesetih godina pokazali su gledateljima brojne art deco interijere i artikulirali taj stil u primijenjenoj umjetnosti s mramornim kupaonicama, lampama, srebrnim upotrebnim predmetima i onim elegantnim namještajem od egzotična drveta s mramornim, staklenim ili mesinganim detaljima, često s nekim egzotičnim motivima.

- Zašto je Zagreb 19. stoljeća gradio kazalište u kukuruzu? Zato što je tada svaki javni, reprezentativni objekt bio osmišljen kao gradotvoran, on je oko sebe razvijao trg, jedno malo novo središte. Između dva svjetska rata nije se tako više radilo, kao što se više tako ne radi ni danas, što nam najbolje pokazuje novi Muzej suvremene umjetnosti koji je smješten na raskršće, gdje je prometni čvor zapravo središte zamišljenog trga - objašnjava dr. Željka Čorak.

Čini se da je ovoj povjesničarki umjetnosti vrijeme Bollea, Kršnjavog i Strossmayera i velike, upravo grandiozne gradnje javnih sadržaja u gradu ipak draže.

- Ja se veoma bojim prejakih zaključaka, uvijek vas nešto demantira… Bilo je dvadesetih i tridesetih godina i slamova i silovanja grada, to je bilo razdoblje ‘bijesnog kapitalizma’ kad su se unutarnja dvorišta u gradskim blokovima Donjeg grada - do tada čista, zelena, zračna - napunila nekim sitnim obrtima, straćarama, nekim sklepanim objektima koji su te prostore zagušili, što se do danas nije riješilo ili raščistilo. Ipak veoma bogati i moćni ljudi nisu mogli raditi što su htjeli - kaže dr. Čorak.

Referira se na priču o glasovitoj Iblerovoj vili Blažeković iz 1936. godine (u Zamenhofovoj ulici), koja se još uvijek pojavljuje u snovima naših suvremenih arhitekata i znalaca kao idealna obiteljska kuća za građanski život u Zagrebu.

Vila je smještena veoma blizu Britanskog trga, dakle u središtu grada, no u pravom zelenilu nekad velikog vrta s hrastovom šumom. Svoj posjed, svoj park vlasnik kuće poželio je ograditi. No, u to vrijeme apsolutnog poštovanja privatnog vlasništva postojala je i obaveza vlasnika prema javnom prostoru, pa nije bilo dopušteno u zelenim dijelovima grada raditi pune ograde. Pješak je morao imati otvoren pogled na zelenilo, to mu se pravo naprosto nije smjelo uzurpirati. Arhitekt Drago Ibler, na čijem je djelu Željka Čorak doktorirala, vodio je veliku borbu s tadašnjim urbanističkim vijećem da nekako ipak dobije dozvolu za ogradu, koju je na koncu jedva uspio podići, i to od zelenog kamena, da bude što manje uočljiva.

U vrijeme art decoa, kojim se bavi ova velika izložba koja uz arhitekturu obuhvaća i primijenjenu umjetnost i dizajn, slikarstvo, kiparstvo, fotografiju i modu, sagrađeni su brojni, pojedinačni, doista zanimljivi objekti, no o gradu samom puno se manje razmišljalo.

Ipak, dodajem, 1930. godine otvorena je gradska tržnica Dolac, još uvijek jedan od najvažnijih zagrebačkih urbanih znakova, uz oduševljene napise u novinama i komentare gradskih vijećnika da “takvo što nema ni Pariz”.

- Da, to je doista reprezentativna, odlično locirana gradska tržnica, meni veoma drag prostor s onim trijemovima i stupovima s naznakama art decoa. No, pitanje je bi li netko danas rušio srednjovjekovni dio grada uz Kaptol, uključujući i cistercitski samostan, umjesto da tržnicu jednostavno locira negdje drugdje. Tada su gradovi promatrani centripetalno, bili su okrenuti isključivo prema središtu, što se danas ponavlja kao farsa, jer je Zagreb sveden točno na jedan kilometar kvadratni koji omeđuju Frankopanska i Draškovićeva ulica, te Trg bana Jelačića i Kolodvor.

Preko puta tržnice arhitekt Aleksandar Freudenreich 1927. godine napravio je hotel Milinov, današnji Dubrovnik, koji dr. Čorak ističe kao sjajan primjer gradnje koja nije dogmatski modernistička, sa zanimljivim spojem očišćenja fasade i ornamentike, sa stepenastim, vertikalnim usmjerenjem što podsjeća na poznate njujorške zgrade iz tog doba. No, kavana hotela Dubrovnik više ne čuva ni traga svoga originalnog art deco interijera.

Na Jelačić placu nalazio se vjerojatno najljepši primjer istinskog art deco interijera u Zagrebu, Gradska kavana Ignjata Fischera iz 1931. godine. U njezinu izvornom obliku mogla je doista poslužiti, recimo, za filmski ples dotjeranih Ginger Rogers i Freda Astairea. Ispred kavane, za terasu natkritu velikom tendom poput onih rimskih ili pariških, Fischer je čak otišao korak dalje u modernizam i naručio originalne metalne stolce Miesa van der Rohea.

Ali, Gradska kavana, kao i kavana Dubrovnik ili bilo koja druga stara zagrebačka kavana, nije restaurirana, nego je novim uređenjem posve izmijenjena. Art deco stil kojim se bavi ova izložba tamo naprosto više ne stanuje.

Zapušten je i krasan primjer art decoa u obližnjoj Gajevoj ulici, Marićev prolaz u “neboderu” Shell Rudolfa Lubinskog (1932. godina), još jednog velikana hrvatske arhitekture, autora bivše sveučilišne biblioteke na Marulićevu trgu. Zgrada Shell, a još više njezin prolaz, pokazuju da je Lubinski na kraju svog opusa “zaboravio” secesiju i posve prigrlio art deco stil.

Sa Željkom Čorak zdvajala sam nad zapuštenim ili upropaštenim biserima zagrebačke međuratne arhitekture u Institutu za povijest umjetnosti, smještenom u nekad najreprezentativnijoj modernističkoj građevini u Zagrebu, u bivšem Radničkom sveučilištu Kučana i Nikšića iz 1961., za koju je originalni namještaj dizajnirao Bernardo Bernardi.

Zgrada u vlasništvu Grada Zagreba, u kojoj povjesničari umjetnosti opisuju nekadašnje uzlete arhitekture i stila, naprosto je nezamislivo, sovjetski zapuštena i pretvorena u svoju suprotnost. Bernardijev namještaj potpuno je zapušten, u mnogim dijelovima zgrade i posve izbačen iz prostora za koji je dizajniran.

Staklene stijene koje su nekad osiguravale svijetlu, sunčanu aulu pregrađene su ili zatvorene, kamen na podu je uništen i mjestimično zamijenjen keramičkim pločicama, na vanjskom stepeništu nalazi se komad starog tapisona, zidovi su iznutra i izvana išarani potpisima i brljotinama koje samo luda može nazvati grafitima.

Ukratko, zgrada u kojoj je smješten Institut za povijest umjetnosti prava je slika odnosa prema sveukupnoj arhitektonskoj baštini Zagreba, što su u katalogu velike pariške izložbe “Exposition Internationale des Arts Décoratifs et Industriels Modernes” iz 1925., po kojoj je taj pravac i dobio ime, nazvali “un veritable foyer d”art décoratifs”.

Kao što u svojoj knjizi “U funkciji znaka” kaže Željka Čorak, “Zagreb je bio zadužen (u Kraljevini SHS)… za civilizacijsku razinu Kraljevine, pa je nacionalni paviljon i sva oprema izložbenih prostora za Expo doista projektirana i izvedena u Zagrebu. U nacionalnom paviljonu od 310 izložaka 250 je iz Hrvatske, od toga 221 iz Zagreba”. Samostalni paviljon SHS, s brojnim izlošcima koji su ukrašeni narodnim rukotvorinama i trebali predstaviti nacionalni identitet zemlje, projektirao je Stjepan Hribar. Prizemlje i prvi kat paviljona bili su obloženi - kao i interijeri mnogih zagrebačkih vila iz tog vremena - oplatama od drva s Augustinčićevim i Kršinićevim reljefima, na prozorima su bili vitraji Marijana Trepšea.

Arhitekt Drago Ibler osmislio je Kazališnu sekciju Kraljevine s originalnim scenografskim rješenjima Ljube Babića, okrenutu budućnosti i modernom, u izrazito ekspresionističkom stilu. No, naš paviljon, pa i Iblerovo rješenje, morali su ostati nezamijećeni u sjeni revolucionarnog Corbusierova Esprit Nouveaua i Meljnikovog sovjetskog paviljona.

Ipak, na toj je izložbi između 15.000 izlagača grand prix dobio upravo Ivan Meštrović za svoj pravi art deco biser, možda i najbolji primjer tog stilskog usmjerenja na našim prostorima - Gospu od Anđela, mauzolej obitelji Račić, koji je gradio u Cavtatu od 1920. do 1922.

Marijom Banac, rođenom Račić, koja je uz majku, oca i brata pokopana u mauzoleju, veliki kipar imao je i dubok personalan odnos, pa je njegov rad u Cavtatu proživljen “ljubavni trud” o kojem svjedoči i natpis na zvonu kapele: “Saznaj tajnu ljubavi, riješit ćeš tajnu smrti i vjerovat ćeš da je život vječan”.

Nagradu na toj važnoj svjetskoj izložbi dobio je i Viktor Kovačić, arhitekt jedinstvena, vlastita stila, primjer onoga što dr. Čorak naziva protustilom, u čemu su bili pravi majstori Plečnik ili Lloyd Wright, ali i brojni drugi zagrebački arhitekti koji su između dva svjetska rata ovaj grad obogatili izuzetnim građanskim vilama, stambenim i prvim modernim poslovnim zgradama, prolazima poput Marićeva ili Miškecova, kavanama koje je danas nemoguće prepoznati.

Kasnije, na svjetskoj izložbi Expo u Parizu 1937., Jugoslavenski paviljon Josipa Seissela prepoznat je i nagrađen kao izuzetno modernističko, konceptualno djelo arhitekture, koje je navodno pohvalio i sam Le Corbusier.

Zapravi uvid u brojna umjetnička djela art decoa i komade primijenjene umjetnosti iz tog nekadašnjeg Zagreba s gotovo zaboravljenom građanskom otmjenošću, tu je izložba u Muzeju za umjetnost i obrt…

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 14:41