NAJBOLJI FILMOVI PROTEKLE GODINE

Godina ozbiljnijeg internacionalnog uspjeha hrvatskog filma

Filmska sezona 2014/15. bila je sezona koju će se pamtiti kao početak ozbiljnije internacionalne afirmacije hrvatskog filma. Od prošlog ljeta do danas hrvatski su filmovi te manjinske koprodukcije sudjelovali na festivalima u Locarnu (dva filma), Veneciji (dva), Torontu, Berlinu, Cannesu, Karlovm Varyma, Moskvi i San Sebastianu. Pritom su naši i “polunaši” filmovi dobili nagrade u Veneciji, San Sebastianu i Cannesu, te dva europska Oscara zaredom za kratki film.

Tijekom 2015. gotovo svi su se ti filmovi našli na repertoaru. Nas kritičare to je dovelo u ugodnu nevolju jer će nam top-lista domaćih filmova biti jaka, a vjerojatno bi svaki od prvih pet ili šest filmova na toj listi u nekoj slabijoj godini ponio prvo mjesto. Treba - međutim - primijetiti i to da su te inozemno uspješne hitove hrvatski gledatelji primili nejednako. Najbolje je prošao “Zvizdan” koji se na valu postcanneskog publiciteta približio brojci od 50 tisuća gledatelja. Solidnu gledanost za odulji art-film imala je i Ivona Juka s “Ti mene nosiš” (8000), dok su drugi domaći filmovi, uključujući neke baš dobre, u kinima prošli neopazice. Postaje sve očitije da domaći autori moraju birati - ili će raditi film za domaću gledanost, ili za strani festivalski uspjeh. U suvremenom filmu postaje sve teže (iako ne i nemoguće) zadovoljiti oboje.

Kad su hitovi posrijedi, filmska 2015. u hrvatskim je kinima donijela neočekivanog prvaka. Apsolutni hit sezone postali su “Malci” (Minions), frankoamerički crtić neovisnog studija Illumination koji je u Hrvatskoj vidjelo ludih 230 tisuća gledatelja, uvjerljivo više od dva sljedeća na listi - “Pedeset nijansi sive” (150 tisuća) i “Spectre” (koji još igra). Dok su u svjetskim kinima dominirali “Jurski svijet” i superheroji, kod nas nije tako. Hrvatskim tržištem po tradiciji dominiraju animacija i testosteronska akcija, pa nije čudo da je do 126 tisuća gledatelja došao “Brzi i žestoki 7”, a vjerojatno najbolji mainstream film sezone - “Pobješnjeli Max: divlja cesta” - stigao je do 93 tisuće. Nema dvojbe: hrvatskim kinima caruju ponajprije - crtići i mišići.

Golub sjedi na grani i promišlja egzistenciju

Roy Andersson, Švedska

Malo pomalo, film po film, Šveđanin Roy Andersson pretvorio se u jednog od nekoliko najvažnijih redatelja suvremenog filma. Bivši vunderkind švedskog filma, čovjek koji je desetljećima bio slavan samo po bizarnim nadrealističkim reklamama, zasluženu je kanonizaciju doživio tek ovim filmom koji je nakon pobjede 2014. u Veneciji dospio do naših kina, da bi prošlog vikenda osvojio i nagradu EFA za najbolju europsku komediju. “Komediju” pritom kod Anderssona treba uzeti sa zrnom soli. Jer - Andersson se smije, ali se smije stvarima koje su zapravo strašne.

“Golub sjedi na grani i promišlja egzistenciju” mizantropska je komedija jednog depresivca, film koji se smije militarizmu, klasnim ritualima, kapitalističkoj ekonomiji, smije braku, otuđenju i smrti, čak i životu samom. Tko vidi Anderssonov film, godinama će se sjećati krčme kod šepave Lotte i lecnuti kad čuje benignu rečenicu poput “drago mi je da si dobro”.

To dolazi…

David Robert Mitchell, SAD

Film “It Follows” D. R. Mitchella počiva na relativno jednostavnom hororskom visokom konceptu. Glavnog junaka progoni demon kojeg može vidjeti samo on, koji mijenja oblik i lice, a može ga napasti i zgromiti u svakom trenutku. Junak je to prokletstvo primio seksualnim odnosom i samo ga tako - seksualnim odnosom - može prenijeti dalje.

Taj hororski “high concept” Mitchell je smjestio u ambijent tinejdžera, i to tinejdžera u Detroitu, gradu-ruševini koji je ostao kao smlavljen nakon što su ga poharale varljive ćudi kapitalizma. Mitchell je tako jednostavni film strave pretvorio u oštroumnu političku parabolu o onome što ostaje od društva nakon što odustanete od solidarnosti. Dilema glavnog junaka - da li biti sebičan i spasiti se tako da preneseš “zarazu” - u Mitchellovu filmu postaje političko pitanje postindustrijskog društva. Iza Mitchellova teen-horrora krije se sjajan politički manifest generacije kojoj smo (u ovom filmu i doslovno) ostavili - ruševine.

Bravo!

Radu Jude, Rumunjska

Film Radua Judea kao da je snimljen da bude dodatno poglavlje “Imaginarnom Balkanu” povjesničarke Marije Todorove. Temeljen na putopisima 19. stoljeća, “Aferim!” nas vodi u Vlašku 1825., u vrijeme kad Balkan postaje ono što danas podrazumijevamo pod - Balkanom. Po mnogo čemu Judeov je film vestern. Ima planine, pejzaže, kaktuse, konje, šerifa, odbjeglog roba, čak i lovce na glavu. Epoha je ista, divljina ista. Ali - postoji razlika. Dok u vesternu iz divljaštva izrasta Građanin, a s njim i demokracija, u “Aferimu!” nije tako.

Judeov “Aferim!” inteligentan je, obrazovan film u kojem jedan pametni autor secira kako su i gdje počeli problemi jugoistočne Europe. Jude to - međutim - radi filmski šarmantno i silno duhovito, pa je njegov film ponajprije dobra komedija. Baš u trenutku kad smo pomišljali da nam je rumunjski novi val s puno (pre)sličnih filmova dodijao, iz Bukurešta stiže - pajtonovski rečeno - “nešto sasvim drukčije”.

Divlje priče

Damián Szifrón, Argentina

Rijetke su godine u kojima u top 4 filma sezone možete staviti tri komedije. Ova je godina takva. A od te tri komedije, argentinske “Divlje priče” uvjerljivo su najduhovitija. Riječ je o furiozno smiješnom, ali i mizantropskom filmu, festivalu crnohumorne anarhije u kojem se kroz šest priča varira jedna tema - osveta.

Dva dana, jedna noć

Jean-Pierre i Luc Dardenne,

Belgija

Film belgijske braće jednostavna je drama koja se odvija tijekom vikenda u valonskom gradiću. No, iza te minijature krije se studija o tome kako izgleda europsko društvo bez klasne solidarnosti. Dardenneovi su često osvajali priznanja za filmove koji su bili “samo” dobri. Sada se dogodilo obratno: njihov briljantni film ostao je razmjerno nezapažen.

45 godina

Andrew Haigh, V. Britanija

Imate dobar brak, miran, imućan život ispunjen srećom. A onda se dogodi jedan, neznatni incident koji vas navede na sumnju da je sve to bila pričina i laž. “45 Years” Andrewa Haigha minijatura je sa samo dva lika, film koji bi voljeli Raymond Carver i Čehov.





Pobješnjeli Max: divlja cesta

George Miller, Australija

Prvo sam bio sumnjičav prema ideji da zaboravljeni australski as oživi kadaver svog davno mrtvog serijala. Krivo! “Mad Max” se pokazao življim nego ikad: Miller je snimio briljantnu, politički poticajnu ekološku distopiju, Mad Max je po običaju cijeli film primao batine, a Charlize Theron je odigrala ženski lik sezone.

Ida

Pawel Pawlikowski, Poljska

Neke slabije sezone (recimo, lanjske) “Ida” bi vjerojatno zasjela na prvo mjesto kao film godine. U godini zbilja izvrsnih filmova ovaj dobitnik europskog Oscara plasiran je možda i slabije nego što zaslužuje. Riječ je o majstorski režiranom filmu koji kroz neugodnu temu poljskog antisemitizma postavlja pitanja nacionalnog i osobnog identiteta.

Močvara

Alberto Rodríguez, Španjolska

“Las islu mínima” europski su gledatelji odabrali prošli vikend za svoj film godine. Nikakvo čudo. Riječ je o raskošnom, majstorskom krimiću, europskoj inačici “True Detective”. Riječ je također o finom političkom filmu na temu frankizma i njegovih ostataka.

Bijeli bog

Kornél Mundruczó, Mađarska

Puno je filmova snimljeno o novom mađarskom i srednjoeuropskom nacizmu. Ali, Mundruczó se te teme laća kroz neočekivanu smjesu omladinskog pustolovnog filma i orvelovske distopije. Iz istočne Europe rijetko dolazi pametan i politički provokativan žanrovski film. “Bijeli bog” je upravo to.

Godina nasilja

J. C. Chandor, SAD

J. C. Chandor snimio je u karijeri tri filma, sva su tri stubokom različita, osim po jednom: svi su izvrsni. “A Most Violent Year” gangsterska je drama o sukobu trgovaca lož-uljem u New Yorku 70-ih, u epohi kad su nasilje i urbana dekadencija na vrhuncu. Ovo je film kakve su u vremenima pune forme radili Scorsese i James Gray.

Sicario

Denis Villeneuve, SAD

Kanađanin iz Quebeca se malo pomalo pretvara u jednog od najboljih holivudskih žanrovskih režisera. To je potvrdio u “Sicariju”, filmu koji rat protiv narkokartela prikazuje kao kriptični labirint zavjera i podmetanja. Dugo nismo vidjeli akcijske scene koje izgledaju i zvuče tako sirovo moćno.

Jastog

Yorgos Lanthimos, Grčka/Irska

Izumitelji grčkog “weird wavea” Lanthimos i Filippou izvrsno su preživjeli kušnju prvog filma u A produkciji na engleskom jeziku. “Jastog” je jednako lud i originalan kao njihovi rani filmovi, ali k tomu raskošno upeglan. Lanthimos ozbiljno konkurira za novog Buñuela.





Cure

Céline Sciamma, Francuska

Film o grupi neobuzdanih crnih cura koje odrastaju u pariškim “banlieuima” između nezaposlenosti, rasizma, droge i islamizma. Sciamma - međutim - ovim filmom ne potiče sažaljenje. Dapače: “La bande des filles” je film koji pršti feminističkom samosviješću.

Janko Strižić - film

R. Straczak, M. Burton,

V. Britanija

U godini hit-crtića meni najmiliji crtić stigao je iz britanskog Bristola. Studio Aardman u svojoj je klasičnoj animaciji glinamolom snimio divan film, toplu posvetu malomišćanskoj Engleskoj i konzervativnim vrijednostima poput lojalnosti.

5 najboljih iz regije

Takva su pravila

Ognjen Sviličić, Hrvatska

Iako se vratio s nagradom s Mostre u Veneciji, Sviličićev film nije se u Hrvatskoj uspio nametnuti ni publici, ni pulskom žiriju. A to nije pravedno - jer u zaista vrlo dobroj godini za hrvatski film Sviličićev “Takva su pravila” možda je jedini film bez i jedne pogreške. Priču o skromnim roditeljima koji gube sina u huliganskoj sačekuši Ognjen Sviličić je snimio kao da je neki filmski Raymond Carver. S filma je sljuštio baš sve što se moglo skinuti i ostavio goli skelet, film kojem se ništa više ne može oduzeti. Rezultat je strogi, suhi, gorki film o bešćutnosti sistema i anonimnosti građanina koji, kad mu je najteže, ostaje posve sam.

Ničije dete

Vuk Ršumović, Srbija

Čak i u relativno blijedom razdoblju kroz koje trenutno prolazi, srpski film bljesne ponekim sjajnim naslovom. Takav je ove godine bio “Ničije dete” zakašnjelog 38-godišnjeg debitanta Ršumovića. Baziran na istinitoj priči, film je priča o djetetu nađenom u šumi koje odrasta u jednom beogradskom domu. Što se događa s onim koji nema rod i krv u trenutku kad - uoči i tijekom rata - pitanje krvi i roda postaje stvar života i smrti? Ršumovićev je zaključak jeziv: onoga časa kad ste usvojili kulturu, vi ste s njom usvojili i “privilegij” da budete dio - rata kultura.

Zvizdan

Dalibor Matanić, Hrvatska

Matanićev “Zvizdan” ovogodišnja je hrvatska filmska priča o uspjehu. Riječ je o filmu koji je nagrađen u Cannesu, a potom je u hrvatskim kinima imao gotovo 50 tisuća gledatelja. A kako to obično biva, za tim je uspjehom stiglo i pljuvanje s desna i lijeva. “Zvizdan” nije film bez mana: ima slabiju prvu i izvrsnu srednju priču, sjajno režiranih dijelova i loše napisanih dijaloga, sjajnih uloga (poput Tihane Lazović) i onih koje to nisu. No, film je svoj uspjeh zaslužio smjesom domišljatog koncepta, izbrušene izvedbe i mudro doziranog političkog optimizma.

Ti mene nosiš

Ivona Juka, Hrvatska

Za moj ukus, zaplet “Ti mene nosiš” previše se temelji na ekscesu i slučaju, a filmu ne bi odmoglo ni malo dramaturškog reda. No, Ivona Juka je rasni režiser koji zna napraviti sjajnu scenu, pa zavodljivi dijelovi u filmu nadjačaju probleme cjeline.

Život je truba

Antonio Nuić, Hrvatska

Nuićeva humorna drama o zagrebačkoj (malo)građanštini film je kojem fali pravi treći čin. Unatoč sižejnoj manjkavosti, Nuićev se film lako gleda jer je pun sočnog, humornog života. Obitelj, društveni rituali, jelo i alkohol nisu odavno u našem filmu bili tako filmični.

*Na listu hrvatskih i regionalnih filmova nije uključen film “Kosac” Zvonimira Jurića jer autor teksta surađuje s njim na nadolazećem projektu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 09:50