'Hrvati ne cijene sami sebe. Možemo biti najbolji u svemu'

Toni Kukoč (42), veliko ime hrvatske košarke, slavan i u američkom NBA izlogu, najskupljoj ligi na svijetu, planetarni košarkaš s dva olimpijska srebra (Jugoslavija u Seulu 1988. i Hrvatska u Barceloni 1992.) te trostruki europski prvak sa splitskom Jugoplastikom, ipak ne želi živjeti od uspomena.

Odnedavno je izbornik hrvatske golf-reprezentacije, a kao igrač nastupio je već u Savudriji, na turniru istarskog župana Ivana Jakovčića, igrajući s njim na spektaklu, kao i s Josipom Lisac, Nikom Kovačem i još 60-ak golfera, da bi na Otvorenom prvenstvu Hrvatske bio osmi objašnjavajući neki dan za Jutarnji kako je mogao biti i treći, ali kad vidi da ne može biti prvi, onda nije htio kalkulirati nego je riskirao i pokušao uzeti sve.

To dovoljno govori da velika zvijezda u 42. godini ipak još nije sazrela za status košarkaškog umirovljenika.

- Ne igram košarku već nekoliko godina. Sanjao sam kad ću jednom u mirovinu pa da radim šta me volja. Odnosno da ne radim sve šta mi se ne radi. Ali već sam shvatio da to neće ići. Još uvijek uživam u ovom doživotnom godišnjem odmoru i volio bih kad bi to potrajalo, ali znam da ću za par godina sigurno iznenada kao vulkan proraditi. Čovjek je nezahvalan. Ništa ne moram radit, i opet mi vrag ne da mira.

Međutim, golf sigurno neće izazvati tu Kukočevu erupciju koju i sam osluškuje i iščekuje.

- Mislim da je moja strast rad s djecom, ne nikako kamp za talente, ništa što bi imalo veze s profitom, nego baš taj rad na djeci. Trener najmlađih. Prenošenje znanja, gledati kako rastu. Sad mi se čini da ću se uhvatiti toga, ali još neko vrijeme bih uživao u ovome totalnom neradu. Kao izbornik golfa moram čekati 2016. kad golf dolazi prvi put na olimpijadu u Riju. Imat ću 48 godina. Kao igrač ne mogu ništa, a već sad vidim da u Hrvatskoj ima nekoliko odličnih igrača kojima bih samo zauzimao mjesto bez vlastite perspektive. Šteta, međutim, da Hrvatska ne vidi sebe u golfu. Ja sam na to ukazivao prije nekoliko godina kad sam imao namjeru pokrenuti projekt u tom sportu na terenima u Stobreču.

Projekt je propao jer su mnogobrojni vlasnici terena izazvali mali kaos s osobnim ambicijama u dobro poznatom hrvatskom stilu:

- Ljudi nisu prepoznali šansu koju im golf nudi. Odmah su navalili i taj golf-prostor i projekt uopće iskoristili za izgradnju apartmana kako bi brzo “vratili lovu”, a u mojoj je glavi bio obrnuti redoslijed, prvo golf, pa onda s vremenom dođe i profit.

Ta lakomost vam je bila odbojna?

- Ma nisam se ja ništa razočarao. Jednostavno nisam došao graditi apartmane, nego radi golfa.

Dakle, Hrvatska vam i dalje ostaje za odmor i familiju?

- Pa uvijek sam govorio da više ne mogu mijenjati taj američki način života koji sam prihvatio. Uživam se vratit doma, vidjeti familiju i prijatelje, žena Renata i ja smo Splićani, ali čak i bez košarkaških obaveza u Hrvatskoj godišnje ne planiram biti više od dva, najviše tri mjeseca, uključujući i zimski dolazak.

Pa što radite tamo tako dugo?

- Pitanje je baš za nasmijat se, ali ujedno i odgovor. Što radim? Ništa. Skoro sam pola života van Splita, a ovisimo i o djeci. Marin se već jučer morao vratiti radi koledža, pokazuje visok napredak u košarci, a trinaestogodišnja Stella ide u školu, igra se s odbojkom i nogometom, nikako nije htjela košarku. Dakle, ujutro odvozim djecu, Marin počinje i sam, onda odradim treninge trčanja, utega i ostalo da se ne raspadnem, svratim do prijatelja, popodne uvijek ima nešto novo oko djece, i otprilike je to to…

Zvuči užasno dosadno.

- Hvala. To mi je i cilj. Tu dosadu sam preskočio, nikad mi nije bilo “dosadno” jer sam proveo život po aerodromima između “departure” i “arrival”. I danas se ustajem iz navike već u šest ujutro da ne zakasnim na avion i onda sam presretan da se mogu vratiti u krevet. A moj otac Ante proveo je život ustajući se tako jer je radio u škveru, majka u Jadrantransu. Nemate pojma kako je uzbudljiv ovaj moj novi, navodno dosadni stil života. I onda, svako tri-četiri tjedna odem s prijateljima nekamo na višednevnu partiju golfa.

A i taj golf, ne znam što vidite u njemu?

- Pa to je daleko iznad košarke, mentalno zahtjevan sport, koncentracija, mrtav-hladan, siguran, dobar, suptilni udarac, odmjeren, točan, a sve je u prirodi, nigdje dvorane, svjetla, tribina… Samo ja i nas nekoliko prijatelja. Mir. I bez ikakvih fizičkih ubitačnih zahtjeva, nitko te ne gura dok izvodiš udarac, u biti ne radiš skoro ništa…

E sad je jasno - opet ne radite ništa. Ali, čim ste došli u Split, evo ludila i akcije. Mrtvi umorni ste sinoć pali u krevet, rekla mi je supruga Renata. Jer ste se vratili s ribanja.

- A to je bilo fenomenalno. Moja klapa. Lovili smo par dana. Žao mi je što to nije mogao doživjeti Marin. Stalno u Americi priča o tome, kad će jednom… I nije mogao. Zbog obaveza. Eto to je to od čega bježim. A mogao bi Marin možda sutra ponovno s nama, ali ne može jer mora u Ameriku na koledž. Zato se pitam hoće li on sve to izdržati. Ja sam bio pas, pojeo bih se živ kad bih izgubio utakmicu, trenirao sam kao životinja, nisam smio izgubiti. A on, vidim ga kad izgubi, briga njega, dođe doma, dobaci da su izgubili i doda - idem s prijateljima van… Dobro je što je izabrao tu visoku školu biznisa, ako završi i to na svom studiju i usput košarku svaka čast, ali se meni čini da bi on lako od to dvoje mogao ostaviti košarku.

Vidio je po ocu da je to velika slast, ali i velika žrtva. A tko se više sjeća što ste vi učili u školi? Nije valjda ništa?

- Ha ha… Završio sam srednju kemijsku i ode škola jer odmah se otišlo u Italiju, Benetton, pa Amerika, a ni na kraj pameti mi nije da idem nešto učiti. Od škole, ha ha… Od škole sam uzimao satove iz golfa prije jedno sedam-osam godina. Bilo je to oko 2000. kad sam prvi put ozbiljnije zagrizao u taj sport. A počeo sam već 1996. onako u zafrkanciji radi relaksacije. To me opuštalo.

I što ste pokazali Marinu kad ste se vratili s Brusnika na pučini?

- Bilo je tu lijepih zubataca, kantara… prave veličine. Ipak je to otvoreno more.

Jeste li to lovili na panulu? Za to bi trebale lekcije jednako kao iz golfa?

- Ništa se opterećivat! Zabranjeno! Na more se ide za odmor. Spustimo kančanicu na dubinu i ribe se penju gore kao liftom. Mir, tišina i gušti.

A Marin mora čekati iduće ljeto za to? Američki stručnjaci tvrde da je nevjerojatno darovit. Kako je dobar i u realizaciji, neki prognoziraju da je bolji od oca?

- Marin je sjajan, ima baš sve, od driblinga i asistencije do šuta. Košarku je u početku shvaćao kao razonodu, podijelimo loptu u ekipi da se zabavimo, šta ima veze tko puca, tko je dao koš.

Pa vi ste u tome bili prvak svijeta, unaprijedili ste sportsku filozofiju nudeći svakome da sudjeluje u vašoj majstoriji tako da je i dovrši košem. Vrhunac altruizma. No to baš i nije uvriježeno u sportu.

- I ja sam u mladosti shvatio da moram u Ameriku kako bi što veći broj mojih akcija bio dovršen poenom, a ne da igram koji put i uzalud. Nije lako odradit sve pa drugome dat na zicer, a on promaši. Zaboravlja se i ono što si ti uradio. Pa tako mogu otić i cijele karijere utaman. Čovjek se, naravno, toga odmah ne sjeti. Rekao sam sinu da mora uzesti stvar u svoje ruke jer sam od njega zapravo shvatio da to i on osjeća. Naime, jedne sezone su od 16 utakmica dobili samo četiri, a kad je počeo sam realizirati jer je uvidio da neke slabije protivnike može i sam samcat dobiti, e od tada su u dvanaest mečeva samo jedan izgubili.

Marin je sigurno opušteniji od vas, on se igrao i s odbojkom, i s nogometom. Ako mu je već uspio otac, pa zašto bi morao uspjeti i on!

- Ima toga, ali zbilja dobro igra…

Eto vidite, ta košarka vam nikad nije dosadna, odmah vam se razveže jezik. Jedino s takvom strašću čovjek poput vas može uživati u tuđem pogotku, kao kralj asistencije i sluga košarci.

- Sve je to O.K., ali ne bih da me se dogmatizira, ne moram trenutno ništa raditi pa ću to i - raditi.

A golf je za to idealan?

- Izbornik mogu bit iz Amerike jer nemam što stalno raditi, golf je amaterski sport, nije ni raširen toliko, a tko ga voli, taj nam treba, nema smisla nikoga na ništa prisiljavati.

Naravno. Jer vrlo je upitno može li golf uspjeti u Hrvatskoj, kao na primjer i kivi. Iako je profit.

- Profit, profit… Ništa bez profita, ali ne na gramzljiv i primitivan način. U svijetu se golf prepoznaje i kao profit. Države same investiraju u golf-terene, ili pomažu inicijatore golf-projekata, jer vide da na tome mogu puno zaraditi i kroz turizam. Hrvatska je kao stvorena za to. Ako može jedan Portugal, koji je nekako odsječen, a mi smo u središtu Europe, bliski svakome.

Pa sigurno kao veliko ime možete potegnuti neke veze? S kim ste dobri? Kakvi ste s predsjednikom Josipovićem?

- Ne, nemam ništa, konkretno s predsjednikom Josipovićem nisam se ni upoznao, ali to odgovaram ovako spontano, ljudski, a za intervju najradije bih rekao da me to ne pitate. Nisam ja od onih koji bi tražio autorizaciju. Nemam vam niti mejl ovdje u Splitu. Cijenim čovjeka, ljude, a doslovno u politiku se nikad nisam pouzdavao.

Znači jedino ste s Tuđmanom bili u dobre… Zašto se smijete?

- Ma smijem se bez veze jer nisam s predsjednikom Tuđmanom bio ni u dobre ni u loše, ali se jedna priča povezala sa mnom pa sam je nedavno htio razjasniti te sam je u “Nedjeljom u dva” novinaru Stankoviću i izrekao.

Oprostite što vas prekidam, a zašto ste pristali na taj intervju?

- Zašto ne?

Pa to vas cijelo vrijeme mislim pitati, dakle, zašto ste tako slabo eksponirani, nema vas nigdje u medijskom smislu, pogotovo ovom našem, hrvatskom medijskom demokratskom bumu u pelenama.

- To je već druga tema, zbilja se ne volim pojavljivati. Evo nikako ne shvaćam koga može zanimati intervju s Kukočem koji više ne igra košarku, a to što radi - ne radi ništa. Pa o čemu s njim razgovarati?

Sad vi pitate, a ja odgovaram. Griješite, svakako me zanima što se događa sa zvijezdama nakon karijere, pogotovo kad oživite u novoj ulozi, izbornika za golf.

- Da je čak i tako, ipak spadam u one koji ništa primamljivog ne vide u tome kad se pronađu u novinama.

Jer ste zasićeni. Pa to ste rekli i za svoju najveću strast, za košarku. Ali točno je da ste drukčiji. Na primjer Dino Rađa. Njega su pune novine, televizija, godinama je na čelu Jugoplastike…

- Ljudi su drukčiji.

Bio sam na onoj večeri u Barceloni kad nas je predsjednik Tuđman sve zvao na večeru. Svi su novinari poslali vijest da su Stojko Vranković i Dino Rađa pozvali predsjednika Tuđmana na kavu u Knin, ali vidim da je to bila nepotpuna informacija. Dakle, sve donedavno vi se po tom pitanju niste eksponirali.

- Evo, nakon “Nedjeljom u dva” je sve jasno. Ja sam bio taj koji je Tuđmana pozvao na janjetinu u Knin. Čestitao nam je u Barceloni na uspjesima i zaželio da se s Amerikom, njenim Dream Teamom nađemo u finalu. Duhovito sam mu odgovorio da prihvaćamo, mi u finalu pa onda s njim na janjetini u Kninu.

Međutim, to nije bilo nekakvo vaše političko eksponiranje.

- E pa u tome je stvar. Dobro igram košarku. I šta će mi onda politika. Ali svakoga uvažavam.

E, ali kad se ne bavite politikom, onda se ona bavi vama. I za izborne potrebe HDZ vas stavlja…

- Je, stavlja me na svoje liste a da me ništa nije pitao. Ponavljam da mi politika ne treba. Odbio sam da me tako stave. Ne slažem se s tim tretmanom HDZ-a koji pita jesi li naš, ako nisi, onda si protiv HDZ-a. To nije demokratski. Ne moram biti ni za ni protiv HDZ-a. A HDZ, pak, nema pravo sam odlučiti o tome želim li ja biti na njegovoj izbornoj listi. Morao bi barem pitati. Takav odnos prema nama koji nešto predstavljamo u svijetu ne prihvaćam. Mi jesmo nekakvo lice Hrvatske pred svijetom. Ali baš zato ne smije nas se tako umanjiti, omalovažiti… da te se uopće ne pita za mišljenje. Koriste nas kad im trebamo, a poslije…

A zna se kakva je politika, bježeći od nje primakli ste joj se više nego ikad.

- Ali nikad nisam vidio tu janjetinu…

Nisu vas zvali… Bila je samo kava.

- Ha, ha…No, ja sam miran, ušli smo u to finale. A ta priča da me Rađa nije zvao, to ne stoji…

Ma naravno, takve insinuacije su naša posla. No, nevezano za to, pitam vas zašto niste s Rađom nerazdvojni iako vam je kum.

- Nije on meni kum, nego ja njemu, na vjenčanju, ali bilo je to davno…

Sve je jasno, kad se Rađa ženio još kao mladić, ali pitanje je samo radi Jugoplastike, kako to da zajedničkim snagama ne pokušavate sada vratiti ugled tome klubu koji je i vas stvorio?

- Nije to lako. Danas je sve novac. Koliko imaš, toliko kupiš. Okrutno, ali je tako.

A vi ste bili u četrnaestoj prvak Hrvatske u stolnom tenisu, pa ste bili zaljubljeni u nogomet, onda ste izrasli naglo 18 centi, vidio vas trener Jugoplastike Igor Karković kako s gimnastičkom gipkošću skačete u more i doveo vas na Gripe… Zar nema toga više?

- Nema. Vraćamo se na priču o golfu. Stvar je identična. Opet ima previše ljudi kod nas koji na stvari gledaju obrnuto, prvo bi htjeli lovu, pa onda odradit to za što su plaćeni, a ni to sa sigurnošću…

Vaša je generacija odredila standarde, lovu od 100 nečega, iako ste zaslužili deseterostruko, a onda su došli novi i uzeli to desetorostruko…

- A nisu zaslužili ništa. Slažem se s tim. To je osnovni problem. Jer u Hrvatskoj, nažalost, danas vlada takav mentalitet. Smatra se čak i brandom ako si sposoban ukrasti, prevariti, uzeti što te ne pripada. Ne mogu kriviti samo našu Hrvatsku, jer je tako posvuda uznapredovalo po svijetu. Ali razlika je s Hrvatskom u tome što je to mala zemlja i nema šanse da na tako malom prostoru i malom broju ljudi možeš ukrasti a da to nitko ne sazna. U nas se ne cijene kvalitete i ljudi koji vrijede, znaju i vole raditi, točnije vole to što rade. Na primjer, Slaven Bilić u nogometu.

No, i njemu je smetalo da ga nisu pitali kad su ga htjeli staviti na HDZ-ovu listu. Zbog toga su ga etiketirali kao protivnika pa je morao pribjeći kompromisu.

- Naravno, jer nije problem u tome jesi li protiv, nego jesi li uopće upitan, je li to tvoj stav, ili si ti predmet kojeg se premješta kao pokućstvo gdje kome pada na pamet. U Chicagu sam neki dan dobio priznanje koje je podijeljeno istaknutim našim ljudima u Americi. Kao naši najveći Hrvati u Chicagu. Pa sam tako i ja dobio to priznanje i sigurno da mi je drago, ali ja u te naše klubove odem ponekad, a ne mogu bit stalni član. Jednostavno, nikad nisam bio član nikakvih okupljanja i partija. Ni moji roditelji.

Zato je i ribanje daleko na pučini, a i golf u prirodi tako zagonetno privlačan.

- Nema tribina. A na tribinama se u sportu po svitu zna skupit i cili jedan grad, pa tko to može izdržat. U Chicagu imam moga prijatelja Dukana, sinovi nam igraju košarku, Duje i Marin, ali imam i Amerikanaca, sasvim se normalno tamo družim, ne znam zašto je tako veliko čudo bit normalan čovik.

A kuća? Je li vam kuća normalna?

- Je. Imamo dva poda, doli kuhinju i dnevni boravak, a gori sobe za spavat. Ista takva je i u Splitu na Mejama. Imam brod koji se zove Stima, Stella i Marin. Bogati, imam i auto. I motor. Ne radim ništa. Nemam nikakav biznis, ni u Hrvatskoj, ni u Chicagu. Ništa tvrtka, ništa ulaganja… Prijavljen sam u američkoj državi Illinois, adresa u Chicagu.

Tamo je bio nedavno liječnik dr. Ivo Glunčić, autor ideje ulice splitskih olimpijaca koja još nije realizirana evo već sedam-osam godina. A Chicago cijeni svog Michaela Jordana, pa i u Opatiji imaju ulicu slavnih gdje su uvrstili Gorana Ivaniševića i Blanku Vlašić. Što mislite o tome?

- To su naši običaji, ne cijenimo sami sebe, a mogli bismo bit najbolji gotovo u svemu, od kulture do sporta. Pa tako i u golfu koji bi turizmu dao dodatni sadržaj jer mi ne shvaćamo da se ljudi zasite dolazit u Hrvatsku samo da bi se kupali i sunčali na našem predivnom moru. Pa divno je i more u Grčkoj, Turskoj, Španjolskoj… Zahvaljujući golfu vidio sam kako je Istra jedan napredniji dio Hrvatske u tom smislu. Ne znam zašto, ali se plašim da smo malo zaostali.

1Nisam vas htio prekidati, no niste mi odgovorili zašto ste, kao takav kakav ste, pristali na medijski izlog u udarnom terminu Aleksandra Stankovića “Nedjeljom u dva”?

- Zato što su mi rekli da je to ipak nešto drugo i da je red da kažem sve što je ostalo nedorečeno, da se zna istina.