Ako se sramimo invalida, nas treba biti sram

Podaci su porazni: tri četvrtine poslodavaca nisu ispunile svoju zakonsku obavezu u zapošljavanju osoba s invaliditetom. Radije su u Fond za profesionalnu rehabilitaciju uplatile 163 milijuna kuna. U prva četiri mjeseca ove godine od 7300 nezaposlenih osoba s invaliditetom, posao je dobilo njih samo 2613. I to usprkos novom zakonu iz siječnja 2015., koji propisuje da ih mora zaposliti svaki poslodavac koji ima više od 20 uposlenih, kao i činjenici da znatno olakšava njihovo zapošljavanje i na razne načine ih potpomaže i stimulira.

Brojke su hladne i neutralne. One ne pričaju o sudbinama pojedinaca koji, uz to što ih je pogodio invaliditet, ne mogu dobiti posao i tako se ostvariti i potvrditi u društvu. Kao što “obični” nezaposleni žive od pomoći obitelji i bliskih osoba jer ne mogu zaraditi za život, u njihovom slučaju ta je ovisnost još veća. Ona se uvećava, jer trebaju ne samo materijalna nego često i fizičku pomoć. Zbog nezaposlenosti jedne invalidne osobe naravno da su pogođeni svi oni koji se o njoj brine i pomažu joj.

Teško je u ovoj zemlji govoriti o nezaposlenosti jer to je bolna točka. U vrhu smo EU po nezaposlenosti mladih koji masovno odlaze trbuhom za kruhom. Vjerojatno ljudi misle kako nema posla ni za njih, pa kako se onda baviti još i zapošljavanjem invalidnih osoba? Ali kad bi na taj način razmišljali, te osobe nikada ne bi došle na red. Naime ni jedno društvo, pa čak ni bogato, nije u potpunosti riješilo nezaposlenost. Istina je da kod nas nema posla niti novaca, ali je također istina da se svi ne mogu mjeriti na isti način. Humanost i solidarnost ne iskazujemo samo kad je to lako, nego i kad je teško, pa i najteže.

Vlada je prošle godine učinila dobar potez kad je ozakonila njihovo obavezno zapošljavanje, ali i mjere stimuliranje poslodavaca. No prve brojke pokazuju da su rezultati slabi. Većina poslodavaca, pa i oni u javnom sektoru, nisu ispunili zakonsku obavezu i zbog toga su platili nemalu svotu. Neki od njih su to ružno nazvali “kaznom” i “nametom”. Nije utješno ni to da je njihov novac namijenjen naknadama za organiziranje mentorstva, za praksu, za stipendije invalidnima. Jer očito je da poslodavci više vole platiti nego da osobe s invaliditetom prime u svoju sredinu i daju im adekvatan posao. Pritom ne pokazuju ni minimuma osjećaja, da ne kažemo humanosti.

Zaista, zašto poslodavci nerado, usprkos povoljnim uvjetima, zapošljavaju osobe s invaliditetom? Jesu li krivi samo oni? Ovog trenutka oni su u fokusu, a brojke govore protiv njihove humanosti. Ali u njihovu obranu treba reći da se tako ponašaju iz istog razloga iz kojeg ovo društvo općenito zanemaruje takve svoje građane. Osobe s invaliditetom su u patrijarhalnoj kulturi suvišne i to im se i ovako stavlja na znanje. Podsjetimo se da su nagrade i naknade paraolimpijcima još uvijek manje nego olimpijcima! Je li to zato što su samo napola sportaši? Ili vrijede samo pola zdravog sportaša? Čemu to poniženje kad se ionako ne natječu zajedno i kad su upravo ti ljudi uložili izvanredan napor da nadvladaju svoju invalidnost? “S poteškoćama se možemo nositi, s nepravdom NE”, glasi parola Facebook grupe Pomozimo djeci s invaliditetom koja se savršeno uklapa u ovu sramotnu priču... piše na stranicama In portala za osobe s invaliditetom.

Humanost ugrađena u zakone velika je stvar i korak ka drugačijem odnosu prema hendikepirnima. No zakoni su jedno, a njihova primjena u ponašanju i shvaćanju nešto sasvim drugo. To je spori proces koji je tek započeo. Zato činjenica da je jedna trećina poslodavaca ipak poslušala zakon - ohrabrujuća.

Osobe s invaliditetom imaju još jedan dodatni hendikep, obično nisu glasne u borbi za svoja prava. Baš kao da su zadovoljne da su uopće žive, pa ne ni ne traže više. U kulturi u kojoj su obilježeni stigmom nepoželjnih i suvišnih, one su ne samo tihe nego i gotovo nevidljive. Gradovi su slabo prilagođeni takvim sugrađanima. Nepristupačna im je većina javnih ustanova, javnog prijevoza, javnih zahoda, restorana, kafića, kina, kazališta... Bez pomoći teško se mogu kretati našim ulicama. Sjetimo se toga kad se nađemo u stranom gradu gdje se na semaforu čuje karakterisitčan zvuk, znak za one koji slabo vide da je zeleno svjetlo i da slobodno mogu preći ulicu. U nekim zemljama, naročito skandinavskim, hoteli moraju obavezno imati nekoliko soba prilagođenih hendikepiranim osobama. Tamo su one puno vidljivije u svakodnevnom životu - na ulicama, u kafićima, u dućanima i ustanovama. Kad ih se društvo manje srami, čovjek ima osjećaj da se i same osobe s invaliditetom manje srame svoga stanja.

Društvo počinje od obitelji. Invaliditet je kod nas još uvijek sramota poput teške bolesti, nešto što treba sakriti, nešto o čemu se ne priča. Nesreća i sramota, potreban je veliki napor i obitelji i cijelog društva da se to promijeni, još zakona i stimulacija, još pozitivnog odnosa, promocije i senzibiliziranja javnosti. Na primjer agencija Bruketa i Žinić je u suradnji s Hrvatskim paraolimpijskim odborom pokrenula novu reklamnu kampanju uoči Paraolimpijskih igara u Brazilu, pod nazivom “Između pravih sportaša nema razlike. Razliku čine navijači”. A za početak, trebali bi se sramiti da se sramimo invalidnih osoba. (Slavenka Drakulić)