TKO SU 'LIDLIĆI'?

ANKETA: TREBA LI U ŠKOLE UVESTI UNIFORME? Vrtićke tete o 'lidlićima': Djeca upijaju sve što čuju od roditelja; U Hrvatskoj se izgubio srednji sloj...

 
 Ilustracija/HANZA MEDIA

Prilična bura digla se zbog vijesti da se među predškolcima u vrtićima proširio pogrdni naziv "lidlić" koji predstavlja djecu čiji su roditelji slabije kupovne moći pa im odjeću nabavljaju po u tom trgovačkom lancu, piše Slobodna Dalmacija.

Brzo su stigle reakcije roditelja, političara i javnih osoba koje se redom zgražaju nad takvim etiketiranjem i diskriminacijom koja je navodno prisutna među djecom već od treće do šeste godine, pa su mnogi u znak podrške za sebe kazali "I ja sam lidlić".

Glasni su i oni koji to smatraju dobrim marketinškim potezom ili senzacionalističkom tvrdnjom jer smatraju da je eventualno riječ o izoliranom slučaju, te da djeca takve izraze u toj dobi čak nisu ni u stanju reproducirati, a kamoli usmjeriti prema drugom predškolcu kako bi mu se narugali. Puno roditelja splitskih mališana su rekli kako za izraz "lidlić" nisu nikada ni čuli dok se nije proširio ...

Tuđa odjeća

Tragom takvih jednako čvrstih stavova odlučili smo se obratiti odgajateljima i stručnim suradnicima kako bismo doznali koliko su učestale i moguće takve pojave među tim uzrastima, budući da su mnogi roditelji na društvenim mrežama naglašavali da je sasvim uobičajeno da se djeca vrate kući s tuđom odjećom, što smatraju jasnim znakom da nisu toliko svjesni materijalnog, čak ni u našem društvu koje je opterećeno takvim statusnim simbolima.

U dječjem vrtiću "Grigor Vitez" "Adriana", koji ima četiri takve predškolske skupine, kazali su nam da se sa slučajevima takvog etiketiranja djece dosad nisu susreli niti da se djeca u tome razlikuju, iako je opće poznato da kao malene spužvice upijaju sve što čuju od roditelja koji možda takvo što i komentiraju.

- Na njihovom spoznajnom nivou nije generalizacija robnih marki, to dobivaju od kuće. Roditelji su njihovi identifikacijski modeli od kojih čuju i prihvaćaju takve stavove koje mogu i kasnije ponavljati, no oni su zaista u manjini. Imam puno godina staža i nisam primijetila da se po tome međusobno razlikuju i nekoga tako nazivaju. Njegovanje različitosti je primarno kod nas u vrtiću, učimo ih da su svi jednako vrijedni i da se njeguje unutarnja ljepota - kazala nam je Katija Josipović (na slici iznad), odgojiteljica skupine "Cukarini", koja s djecom radi već 36 godina.

Ne isključuje mogućnost da se u nekom vrtiću i pojavio takav izraz, no to smatra izoliranim slučajem, i pojavom koja je sigurno prisutnija u školskoj dobi.

S njom mišljenje dijeli i Nera Stazić, ravnateljica privatnog vrtića "Čarobni pijanino", koja je donedavno radila kao odgojiteljica. Ističe da je majka troje djece, odjeću za svog predškolca, ali i za starije, također kupuje u tom trgovačkom lancu prvenstveno zbog , te nam kaže kako nikada nije čula da im se netko od vršnjaka zbog toga rugao.

Ruganje

- Možda oni shvaćaju da je neki odjevni predmet vrijedan jer im je roditelj kazao da ga je skupo platio i da ga treba paziti, ali u velikom broju roditelji to ni ne naglašavaju. Njima je generalno gledajući potpuno nebitno što tko nosi, važno im je jesu li primjerice taj dan došli njihovi prijatelji. Odgojitelji su stalno s djecom, sve čuju i registriraju te se istog trena reagira ako dođe do bilo kakvog ruganja, posjedne ih se i priča s njima kako bi shvatili kako se pritom osjeća druga strana, radi se na empatiji i osvještavanju. Ne znam koji bi odgojitelj uopće dozvolio da se koristi takav izraz i koji nije odmah o tome pričao s djecom - pita se ravnateljica tog vrtića te ističe kako je u toj dobi njima jako važno ono što im odgojitelj kaže.

Među njihovim kolegama koji su slučaj komentirali po društvenim moglo se čuti da se takve etikete među djecom primjerice mogu proširiti ako je sve krenulo od starijih predškolaca koji su to "pokupili" kod kuće, pa su to onda čuli mlađi i dalje prenose jer im se dive.

Navodi se i da nije ni rijetkost da se djeca izdvajaju ako imaju neku od popularnih i omiljenih igračaka, pa se ne žele igrati s onima koji je nemaju. Curice će primjerice htjeti roza ili svjetlucave cipelice, no stručnjaci su jednoglasni u ocjeni da je bespredmetno govoriti kako se po tom kriteriju predškolci segregiraju, ili da percipiraju marke i vrijednost .

Očalinko

- Kada govorimo o ruganju, to su sporadični slučajevi. Najveća je uvreda kada kažu "Neću ti biti prijatelj", a i na to se reagira jednako kao i na ruganje jer netko nosi naočale. Takva ponašanja se odmah zaustavljaju, oni su vrlo empatični i skloni pomaganju, sve će napraviti za svog prijatelja i odlično reagiraju kada im se objasni da se ne smiju tako ponašati prema drugome - pojasnila nam je psihologinja Žana Pavlović (na slici iznad), specijalizirana za predškolsku i školsku psihologiju, koja smatra tužnim što se kroz ovakve priče podcjenjuje i time zapravo etiketira našu djecu.

- Danas velika većina roditelja vrtićke djece kupuje u "Lidla" i u drugim centrima, njima je u toj dobi potpuno beznačajno kakve brendove nose. Ako su roditelji usmjereni na marke, sigurno da je i dijete usmjereno na to, ali između treće i šeste godine je to zaista vrlo rijetko. Čim sam čula za taj izraz "lidlići", odmah sam pitala svoju djecu u vrtiću jesu li čuli za taj izraz. Oni su mislili da je to naziv novog vrtića - navodi dalje, dodajući kako su predškolci usmjereni na to tko od njih ljepše piše, brže trči ili nešto trenira pa se onda i oni žele upisati na taj sport.

Marke im malo znače i to nemaju u sebi, što ipak postaje učestalije u školskoj dobi, no smatra kako se i onda s njima treba i može raditi na empatije.

Zajednički zaključak bi svakako bio da bismo se trebali vratiti osnovnim ljudskim vrijednostima, poštivanju, razumijevanju, te težiti tome da se možemo staviti u tuđi položaj, na čemu bi prvi svakako morali poraditi odrasli, koji to svjesno i nesvjesno prenose svojoj djeci, piše Slobodna Dalmacija.

Quiz Maker - powered by Riddle

POSTOJI LI U SEGREGACIJA DJECE KOJA NE NOSE MARKE? 'U Hrvatskoj se izgubio srednji sloj, tu su turbo bogati i oni koji nemaju za topli obrok u školi'

Tko su 'lidlići'? Postoji li segregacija djece vrtićke i školske dobi koja ne nose brendiranu odjeću i obuću? Kako tome stati na kraj? Trebaju li nam školske i vrtićke uniforme? Bila je to tema HRT-ove emisije Otvoreno, u kojoj su gostovali bivša ministrica socijalne politike i mladih Milanka Opačić, pročelnik zagrebačkog Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Ivica Lovrić, saborska zastupnica HDZ-a Sanja Putica, psihologinja Poliklinika za zaštitu djece i mladih grada Zagreba Ella Selak Bagarić i novinarka Jutarnjeg lista Goranka Jureško.

- Danas vladaju drugačije vrijednosti nego nekada, a današnja mjera je posjedovanje statusnih simbola. Danas je najveća vrijednosti biti snalažljiv, smatra Opačić. Najveća odgovornost je na roditeljima i na odgojno-obrazovnom sustavu, smatra Milanka Opačić, ali najveći problem je to što se u Hrvatskoj izgubio srednji sloj društva te tako danas postoje oni koji su turbo bogati i oni koji naprosto nemaju i ne mogu djeci priuštiti topli obrok u školi, zaključila je. Djeci je sve teže odrastati bez potpore roditelja, a vrijednosti su okrenute naopako, tvrdi Opačić.

- Umjesto da se bave djecom, roditelji rješavaju problem tako da im kupuju skupe mobitele i druge markirane stvari, rekla je Goranka Jureško. Spomenula je kako je prije nekoliko godina razgovarala s djecom koju maltretiraju u školi jer imaju "blesave" mobitele koje nitko ne nosi, a jedna djevojčica se zbog maltretiranja djece morala ispisati iz škole. Djeca se ponašaju kao u čoporu, a podrška škole da se djecu izvede na pravi put je najvažnija, smatra Jureško. Ipak, najveći problem su roditelji koji ne vide da rade protiv svoje djece, dodala je. Jureško drži kako nema dovoljno djece s posebnim potrebama u razredima s drugom djecom, a da je upravo to jako dragocjeno u odgojnome smislu.

- Ako u Francuskoj postoji prijedlog da se zabrani donošenje mobitela u škole, onda je to sigurno moguće i u Hrvatskoj, rekao je Ivica Lovrić. Pokazao je primjer školske odjeće koju financira Grad Zagreb za školarce, i to 12 milijuna kuna godišnje. Djeca i nastavnici dizajnirali su tu odjeću zajedno, svaka škola ima svoju boju i amblem, a cijeli komplet s obućom stoji 490 kuna, objasnio je Lovrić. Obitelj je refleksija onoga što se događa u društvu, smatra Lovrić, a brisanje razlika je prioritet zagrebačke gradske uprave, zaključio je.

Sanja Putica istaknula je svoje iskustvo ravnateljice u dubrovačkoj gimnaziji. Smatra da hrvatske škole moraju poraditi na ekipiranju stručnih suradnika. Na priču o "lidlićima" gleda kritično te je zapanjena da djeca u toj dobi diskriminiraju jedni druge.

- Djecu je važno učiti različitosti u mišljenjima, stavovima, izražavanju, ali te razlike ne trebaju biti prenese u svijet kroz vanjska obilježa, smatra Putica, stoga je ideja o školskim odorama dobrodošla.

- Danas je jako puno siromašne djece koja imaju sve, osim pažnje odraslih. Dopuštamo krivim herojima da nam odgajaju djecu, rekla je Ella Selak Bagarić.

- Važno je da djeca nauče poštovati i živjeti s razlikama. Djeca dobiju igračke, ali ne i suigrača u roditeljima. Isto tako, djeca trebaju osjetiti prirodnu posljedicu svojih ponašanja, a za to su zaduženi roditelji. Ona imaju i prava, ali i odgovornosti. Treba ih naučiti da ne mogu dobiti sve, smatra Bagarić.

- Škole bi trebale učiniti sve da se pomogne djeci koja su isključena ili maltretirana, i to ne samo u odnosu jedan na jedan, već na razini cijele školske zajednice, zaključila je, prenosi HRT.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 18:33