GLAS ZA DON GRUBIŠIĆA?

ANTE TOMIĆ Ako Bozanić kaže da nešto ne valja, to sigurno mora biti super. On ne bi prepoznao dobro djelo ni da na njegove oči netko umre da otkupi grijehe čovječanstva

Ne znam, nisam još odlučio, ali svakako, krasne stvari svakodnevno čujem o don Ivanu
Zagreb, 011111.Crkva Krista Kralja, Mirogoj.Kardinal Josip Bozanic, nadbiskup zagrebacki, pred okupljenim vjernicima predvodi euharistijsko slavlje u crkvi Krista Kralja na Mirogoju povodom obiljezavanja Dana svih svetih.Na slici: Josip Bozanic - kardinal, nadbiskup zagrebacki.Foto: Tomislav Kristo / CROPIX
 Tomislav Kristo / CROPIX

Možda ću glasati za listu Ivana Grubišića. Ne znam, nisam još odlučio, ali svakako, krasne stvari svakodnevno čujem o don Ivanu. Pa i da ga osobno ne poznajem kao susjeda i župnika kojemu je moj sin ministrirao, tako su snažne preporuke za njega, tako ga žarko ističu sa svih strana da te gotovo tjeraju da zaokružiš broj ispred njegova imena, piše Ante Tomić u Slobodnoj Dalmaciji.

Kardinal Josip Bozanić je prije nekoliko dana u Trogiru vjerojatno bio najizravniji : “Pojedini crkveni službenici, zaboravljajući i napuštajući svoj pravi poziv, posežu za necrkvenim sredstvima, navodno tražeći opće dobro. Nažalost, kad su crkveni ljudi posegnuli za primamljivim ponudama političke moći i medijske popularnosti, pretvorili su mirisne i plodne voćnjake u pustinju.”

Svega mi, da je Nezavisna lista don Ivana Grubišića štampala džambo plakat dimenzija indijskog potkontinenta, da su preko čitavih nebesa napisali Grubišićevo ime, meni to ne bi imalo bolji propagandni učinak od ove izjave. Jer, ako Josip Bozanić kaže da nešto ne valja, nema greške: to sigurno mora biti super.

Kardinal Bozanić nadaleko je poznat kao čovjek koji nikad ništa pametno nije kazao. Prije desetak godina promucao je, istina, nešto o grijehu struktura, jednu vodnjikavu političku metaforu koja je u to vrijeme, među ljudima koji su srčano željeli vjerovati u njegovu nepokolebljivu moralnost, doživljena kao čin neviđene političke drskosti, ali mimo toga, njegovo je društveno djelovanje, po duši govoreći, bezvrijedno, ako ne i štetno.

Zaustavit ćete se možda, na trenutak zaslijepljeni križevima i ribama i peharima i grožđem i koječim što su marljive redovnice zlatom izvezle na njegovu ljubičastom svilenom ruhu, ali neće proći dugo prije nego što shvatite da ta osoba uistinu nije vrijedna vašeg vremena i da ne bi bilo uočljivije koristi ni da su vašem vodoinstalateru metnuli visoku trokutastu kapu i gurnuli mu dugačak, na vrhu zakrivljen štap u ruku.

Taj kardinal, uvjeren sam, ne bi prepoznao dobro djelo ni da na njegove oči netko umre da otkupi grijehe čovječanstva. Bozanić bi stajao gore na brdu, ispod nevoljnika na križu, slušao kako ovaj šapće: “Oče moj, Oče moj, zašto si me ostavio?”, a onda pogledao na sat i čisto se zabrinuo zašto ga još ne zovu na večeru.

Kažite mi slobodno da sam bezobrazan, uvredljiv i okrutan, ali ja se ne sjećam nijedne stvarno važne rečenice ili odluke, da je Josip Bozanić ikada išta pošteno, smiono i bez ostatka dobro učinio ili izjavio, ostavimo li po strani ono o grijehu struktura, za što zacijelo ni on sam nije siguran što mu je značilo. A bilo je mnogo, tisuće prilika da on djeluje, da nešto pravedno presiječe, da presudi u korist ljudskosti, skromnosti, velikodušnosti, solidarnosti, milosrđa, da sada ne nabrajam kršćanske vrline i vrijednosti.

Ljudi su, katolici, vjernici, dapače, čekali da on nešto kaže, vapili su za njegovim ohrabrenjem i utjehom u jednom bezumnom, nakaznom vremenu, trebao im je da ih obrani od pohlepe i bešćutnosti, a on se nije dosjetio dati im išta bolje od uopćene kritike rastrošnosti današnjeg čovjeka. Strahovitim ga tobože gnjevom ispunjava navika odlaženja u šoping-centre, ali, zanimljivo, nije ni primijetio kad je na crkvenom zemljištu pod njegovim nosom izgrađeno takvo jedno bezbožno mjesto.

Bezbroj bismo njegovih propusta mogli nabrojiti, neshvatljivih prešućivanja nezasitne pljačke i besramne laži, crkvenog držanja svijeće lopovima i ubojicama, ali dovoljno je zaista uzeti samo taj jedan jedini primjer. Pogledajte, molim vas, takozvane Prebendarske vrtove.

Na samo tri minuta hoda od Kaptola, gdje stoluje naš prečasni nadbiskup, crkveni su ljudi, smjerni i ponizni redovnici, ušli u biznis s osuđenim lupežom, ratnim profiterom Vladimirom Zagorcem.

Morate se zastidjeti kad vidite to odvratno, čudovišno, razmetljivo, blasfemično zdanje. I baš tu, pod staklenim zidovima toga nekršćanskog užasa, trebalo se zaustaviti i kazati: “Pojedini crkveni službenici, zaboravljajući i napuštajući svoj pravi poziv, posežu za necrkvenim sredstvima, navodno tražeći opće dobro.

Nažalost, kad su crkveni ljudi posegnuli za primamljivim ponudama političke moći i medijske popularnosti, pretvorili su mirisne i plodne voćnjake u pustinju.” Kardinal Bozanić, na žalost, ništa nalik tome nikada nije kazao. Baš kao što se i inače nije proslavio razumnim prosudbama. Ali, nije opet da je sasvim beskoristan. Samo činite suprotno od onoga što on tvrdi i ne možete pogriješiti, piše Ante Tomić u Slobodnoj Dalmaciji.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2024 11:41