APEL IZ SLAVONIJE 'Svi bi se slikali s mojom Malenom i Klepetanom, ali nitko ne bi pomogao'

I dok mnogi žude i jure kako bi što prije zbrisali iz ove i ovakve Hrvatske, On se uporno vraća u nju. Jedanaesti put Klepetan se vinuo u zrak s tamo nekih pustopoljina u Južnoafričkoj Republici, čip u glavi je zazvonio, signalizirao da su topliji vjetrovi zapuhali u Lijepoj našoj i on se vinuo put neba na put dug 13,5 tisuća kilometara.

Preko Roga Afrike, gladne Somalije, pjeskovitog Sinaja, iračkih močvara, Crnoga mora, Turske i Bugarske, iznad Srbije do svoga krova u Brodskom Varošu. Rodi Malenoj i Stipi, umirovljenom domaru varoške osnovne škole, čovjeku koji je spasio Malenu i tijekom proljeća i ljeta se brine o svima njima.

I dok je Malena nestrpljivo čekala klepećući kljunom, zureći put neba, Stipa je oštrio udice, krpao mreže, kupovao polovne gume za automobil, nosio granje na krov i krpio gnijezdo kako bi rodan Klepetan imao što manje posla.

Usput mu je majstor Mija pregledavao kočnice, amortizere, gibnjeve, klipove, karburator… jer je pred Stipom pola godine intenzivne vožnje do orahovačkih ribnjaka pa sve do onih privatiziranih Jasinjskih. Još da je nekako natjerati motor da vozi na vodu… to bi bio pun pogodak. Možda bi mu bebrinski inovator Ivan Jakobović tu mogao pomoći jer je za benzin teško sakupiti dovoljno kuna uz 2,5 tisuće mirovine. - Svi bi slikali, al’ nitko ne bi gaća kupio!

Obilazili su Stipu brojni novinari ispitujući ga ono što ga pitaju već 5-6 godina. Al’ nikako da upamte jel’ Rodan Klepetan ili je Klepetan Rodan i jesu li iz gnijezda odletjele 34 ili 43 mlade rode. Ili jel’ je to Rodan ili neki dvojnik, jel’ je Malena muško, a ako je muško i Klepetan, onda je riječ o gay zajednici.

Sve im je to Stipa strpljivo ponavljao čudeći se ljudskoj zaboravnosti. A jesu li rode gay, neka podvire pod rep pa neka se sami uvjere. Oh, gay! kako bi to gordo zvučalo i kakvi bi to tek bili naslovi. To je sada “in”.

Novinar Trta s pitajboga kojeg portala već je vidio naslov: “Najpoznatije svjetske rode su zapravo gay par!” I već je vidio kako njegovo otkriće ekskluzivno prenose svi svjetski mediji koji nešto znače.

Sve je ostalo isto!

Ovo je početak sjajnog teksta Željka Muževića, slavonskobrodske legende, novinara koji je napisao više od stotinu tekstova o fenomenu koji se svake godine događa u Brodskom Varošu. Malena i Klepetan, ljubavna priča dvije ptice na dimnjaku krova osnovne škole, otišla je svijet u brojnim novinarskim pričama. Da nije bilo lutajućeg reportera Jutarnjeg lista Željka Muževića, pitanje je bi li se za nju uopće znalo. U proteklih 12 godina, otkako Klepetan dolazi kod Malene, Stjepan Vokić, taj dobri čovjek koji ih godinama timari, sve teže se brine o njima.

Nekoliko je puta taj umirovljeni domar osnovne škole oprezno upozoravao da bi mu trebala nekakva pomoć oko roda o kojima se raspisao cijeli svijet. Na početku su to bile tek napomene između redaka, a kada su Malena i Klepetan postali međunarodno poznati, zapitao se Stipa: - Dokad tako?

- Ne tražim ja nikakvu milostinju nit’ prosim. Godine prolaze, sve je isto, pa i gore. Al’ već sam ja vama o tome prič’o. I sve vam je isto k’o prije deset godina.

Dom za leteće siročiće

Čudi me da su svi ravnodušni i ne bi nitko od ovih kojima je to zanimljivo pit’o: ‘Stipa, je li imaš ti za drva kad je zima i niko o tome ne piše’. Niste sad vi u pitanju, al’ možda i jeste. Javili su mi se iz Ugande i hoće mi ljudi pomoći, jedan mi je iz Sarajeva posl’o pet dolara za hranu za Malenu... Ima ljudi koji pomažu, al’ puno je više onih koji bi trebali, a neće. Vidim da se hvale nekim spomenikom rodama, a ja o tome nemam pojma.

Pričaju mi da u školi dobivaju neke novce za dimnjak, al’ meni o tome niko ništa ne govori.

Neki dan čujem da su neki ljudi zvali u Turističku zajednicu u Brodu kako bi me posjetili, a ovi im ne daju moj telefonski broj. Valjda bi im oni trebali organizirati turneju, vodiče i naplatiti aranžman.

A ja im kažem nek’ hodaju za mnom cijele godine i nek’ gledaju koliko toga treba da se napravi, pripremi i obavi da bi ih oni na kraju slikali u gnijezdu - priča nam razočarani Stipa na putu do ribnjaka pokraj Broda.

Na ribnjaku koji je četrdesetak kilometara udaljen od Slavonskog Kobaša čekaju ga ribiči koji već odvajaju sitnu ribu za zaljubljeni par. I na ribnjaku je, kaže, Stipa sve isto. Lovci koji su i ozlijedili Malenu još 1993. na isti način i danas pucaju po pticama. Svake godine Stipa udomi pokoje siroče od mladunčadi kojima su lovci likvidirali roditelje.

Ordiniranje na krovu

- Imao sam ja i male labudove na rehabilitaciji, pa i cijelu žablju obitelj. I u njih se ovdje puca. Malena je kod mene već 20 godina i svima je zanimljivo kad Klepetan ordinira s Malenom. To vam je od ožujka, kad on dođe, pa sve do kraja kolovoza, kad se izleže mladunčad, nauči se malo letjeti i odleti. Na kraju, kakva je to uredna životinja, Klepetan opere svoje noge u vlastitom izmetu i tako dezinficiran krene na svoj daleki put. Kad on odleti, novinarski se reflektori ugase i cijelu jesen i zimu ja u svojoj kuhinji s Malenom moram glumiti jug Afrike. Skupljam drva za peć i hvatam ribu za nju. Nemojte misliti da je to meni teško. Dok god budem mogao hodati, bit će i za nju. Nikada je ne bih ostavio, ona je moja mezimica - kaže Stipa koji je prije pet godina ostao udovac.

U kući pokraj osnovne škole, gdje je 40 godina radio kao domar, sve je organizirao kako bi se Malena osjećala kao kod kuće. Kad padne snijeg, njih dvoje, navečer uz upaljeni televizor ili radio, satima razmjenjuju klepete i riječi. Malena u svom kućnom gnijezdu osluškuje prirodu, ponekad se u dvorištu malo rastrči i čeka proljeće. Dolazak Klepetana.

- Već kad Malena osjeti da bi se on trebao pojaviti, nervozna je i traži ga pogledom na nebu. I ja se unervozim ako dugo kasni, k’o jedne godine...

Nema, ga pa nema... a ona tužna spusti kljun na moje koljeno i gleda u visinu. Ne bi to čovjek vjerovao, ali kad je tješiš, ona sve razumije... Pogleda te i ne treba klimati kljunom. A onda kad Klepetan dođe...

Ona se potpuno promijeni... Neće da on vidi da joj ja trebam pomoći oko nekih stvari. Sva je nekako svečana, gleda u njega nagnuta kljuna, umiljava mu se, trepće, a on stoji, gleda u daljinu. Pravi se važan, k’o da je nezainteresiran. A onda sve između njih dvoje odjednom krene iznenada. Čuje se buka, trese se gnijezdo, leti perje...

Mislim da oni upravo sad rade na tome - priča nam Stipa.

Fama o Klepetanu

O Klepetanu ima svoje mišljenje. Voli ga, a ponekad i proklinje. Ali nema njegova dolaska ili odlaska kad ne zaplače. Takav je Stipa.

- Ma nije on takav gotovan i lijenčina k’o što neki misle. Dođe jadan sav umoran i tko zna što se njemu sve dogodi na tom putu. Zna biti sav čađav, izranjavan, uf... Kažu Nijemci da su jednom avionom snimili kako rode mogu letjeti po 200 kilometara na sat. Onako šiljate, kad se skupe u letu, fijuu...

Tko zna gdje se sve odmara, sve je manje močvara da malo predahne i nešto pojede. Na početku, kada sleti kod nas, prvih dana ga nas dvoje njegujemo. Vidim ja njemu u pogledu da me sve više prepoznaje. Čim malo živne, ide i on u lov i donosi u gnijezdo koliko može. I on ti ovdje ostane koliko treba da obavi svoje i ode, odleti.

Nema on pojma da Malena ostaje na dimnjaku. Sjećam se kad je Vojo Šiljak Klepetana u intervjuu mislio pitat’: ‘Jel’ ima on svoju drugu familiju u Africi, jel’ ima i tamo djece’. Svašta je moguće, on se meni ne povjerava - smije se Stipa.

Iz 76 jaja koje je Malena izlegla Klepetanu na jug Afrike do sada je odletjelo 45 mladih roda. Za pet mjeseci, kada ovaj zaljubljeni par završi svoj prirodni zov, s dimnjaka osnovne škole u Brodskom Varošu odletjet će ih još nekoliko. Iz daljine će se s tog dimnjaka vidjeti samo gust bijeli dim.

Bit će to znak da se đaci u školi griju, ali i dimni signali da u kući pokraj škole treba pomoć jednoj ranjenoj rodi i jednom plemenitom čovjeku.