BOMBE, RAŠPE, LIVORVERI

BORIS DEŽULOVIĆ 'Đava je jezik, nije dovoljno dobar'

Brekće tako Dalmacijom teška građevinska mehanizacija, a buldožeri gase motore tek da bi se s vremena na vrijeme čulo lijepo domaće 'Nema problema'
 Duje Klarić / CROPIX

Đava je jezik.

“Onog trenutka kad svoje misli posložimo u riječi i rečenice, sve se izvrne i izobliči. Jezik jednostavno nije dovoljno dobar“, rekao je jednom prilikom Marcel Duchamp, čovjek koji je zbog tog očitog nedostatka jezika izmislio umjetnost dvadesetog stoljeća. Ljudi, međutim - umjesto da misli uobličavaju u skulpture i performanse - i dalje se sporazumijevaju riječima, pa malo što im je jezik tako manjkav, nego ih u ovom trenutku na svijetu ima ravno šest i pol hiljada! Neviđena je galama na našoj conkulastoj baloti, svatko sa svakim priča, nitko nikoga ne razumije, i kad čovjek sa strane stane i posluša, živo je čudo da se do sad osam puta nismo svi poubijali, piše Boris Dežulović za Slobodnu Dalmaciju.

Ruski ljetnikovac

Evo, recimo, Europska unija. Dvadeset tri su službena jezika u toj babilonskoj kuli, pa kad uračunamo još katalonski, baskijski, velški, bretonski, alzaški i sve one silne neslužbene jezike kojima se u Europi dobardanjuje i pasmateruje, jedino znanstveno prihvatljivo objašnjenje za čudo da takav kakofonski savez uopće još postoji preostaje to što se jednostavno - ne razumiju.

Europska unija, uostalom, upravo je tako – dakle nesporazumom - i nastala. Sastali se 1957. Talijani, Nijemci i Francuzi da ujedine industrije ugljena i čelika, nitko nikoga razumio nije, svi se uljudno smješkali i klimali glavama, pa dok su shvatili što su zapravo dogovorili i potpisali, već je nestalo i lire, i marke, i franka, i državnih granica. I, jasno, ugljena i čelika.

Lijep primjer za to o čemu vam govorim jest nedavna novinska vijest iz Yvraca, malog mjesta nedaleko Bordeauxa.

Yvrac je tipična žirondinska varoš okružena bespreglednim vinogradima čuvenih bordoških sorti – dvije hiljade duša, kamene kućice s plavim škurama, dućan, pekara, kafić, općinsko kazalište i, dakako, obavezni barokni dvorac na brdu ponad mjesta. Chateau Bellevue – tako se zove raskošni zamak – tri stotine godina bio je čvrsto sidro za oči putnika namjernika i glavni motiv razglednica koje su slali iz tog uspavanog akvitanijskog gradića.

Preživio je veličanstveni Chateau Bellevue i francusku revoluciju i osamstočetrdesetosmu, i žirondince i jakobince i bourbonce i Napoleona, svih pet Republika i oba svjetska rata, sve dok ga prije dvije godine nije kupio ruski tajkun Dmitrij Stroskin, s namjerom da mu vrati nekadašnji sjaj i pretvori ga u ljetnikovac.

Dogovorio se ruski milijarder s lokalnim vlastima i strogim konzervatorima, isposlovao hiljadu potrebnih dozvola, naručio projekt i unajmio građevinare iz Poljske, pa im objasnio kako je on to zamislio. A zamislio je da sruši mali, neugledni objekt pokraj zamka, staru nekakvu kućicu za alat, kako bi proširio bazen i rastvorio prostor pred dvorcem.

- Staru kućicu za alat? – ponovio je iskusni poljski inženjer, brko što je u pedesetoj ostao bez posla pa potražio kruh u Francuskoj.

- Aha. Do ponedjeljka.

– Do ponedjeljka? - samouvjereno žvačući sendvič od tirolske salame mjerkao je Poljak staru kućicu. - Nema problema.

Sama Gospa od Bordeauxa zna kakve su u Poljskoj kućice za alat, velika je uostalom i veličanstvena poljska kultura – ili je to, ili su poljski radnici precijenili francusku, treće nema – tek tri dana kasnije, pretprošlog ponedjeljka, stanovnici Yvraca probudili su se s užasom otkrivši da gore, iznad gradića, nema njihova slavnog dvorca!

Nestao drevni zamak

Protrljali su oči, pogledali malo bolje, kad stvarno: stari Chateau Bellevue nestao kao da ga nikad nije bilo.

- Onda, šta vam se čini? – zadovoljno za to vrijeme Poljak otvara svoje zasluženo pivo, dok predstavnici lokalne vlasti i gospodin gradonačelnik s nevjericom gledaju u ledinu na kojoj je tristo godina, sve do jučer, stajao drevni barokni zamak.

- Gd... gd...? – pokušavao je gradonačelnik Yvraca svoju misao posložiti u rečenicu.

- Gd... gdje je Chateau??? – dovršila je gradonačelnikovu crnu misao gospođa pročelnica za kulturu.

- A, mislite dvorac? – otpio je Poljak gutljaj piva, pa dlanom dva puta snažno udario o zid kućice za alat. – Vidi ga: netaknut!

Sutradan, sve su svjetske novine javile kako je u malom akvitanijskom gradiću Yvracu strašnom greškom do temelja srušen tri stotine godina stari barokni dvorac Chateau Bellevue. Radnici iz Poljske, kaže se u vijesti, nisu dobro razumijeli namjeru novog vlasnika, ruskog tajkuna koji je htio srušiti staru, trošnu kućicu za alat, pa su umjesto nje sravnili sa zemljom mjesnu znamenitost.

Policiji i konzervatorima neće biti odveć teško rekonstruirati tragičan nesporazum. Ruski vlasnik, poljski radnici i bordoški lokalci, od kojih nitko čestito i ne govori francuski, već razne neke oksitanske i baskijske dijalekte – nitko, ukratko, nikoga razumio nije, svi se uljudno smješkali i klimali glavama – pa je sreća zapravo da je u tom jezičnom kaosu nastradao samo stari Bellevue. Sve zlo bilo u jednom dvorcu, ima ih uokolo još hiljadu, rekle bi yvračke babe. Historijsko iskustvo Poljacima, uostalom, ne ostavlja mnogo prostora za čuđenje ruskim ambicijama, sve da je tovariš Stroskin poželio sravniti cijeli arrondissement, a kamoli jednu malo veću kućicu za alat.

Poučna je lingvistička priča iz malog Yvraca za nas ovdje, u idiličnom kutku hrvatske akvitanije, gdje se i sami među sobom slabo razumijemo, i gdje nam za tragične nesporazume ne trebaju ni ruski tajkuni ni Europska unija.

Petsto godina stare renesansne ljetnikovce oko Dubrovnika, recimo, ruski tajkuni pokupovali su kao na sezonskoj rasprodaji, svaki je – hvala bogu – još na svom mjestu, a mi drhtimo za one koje Rusi još nisu kupili, ostavljene na milost i nemilost bogatstvu hrvatskoga jezika. Dubrovačke vlasti tako su zbog proširenja ceste na Ilijinoj Glavici betonirali cijeli zid ljetnikovca Bjelokosić, a za potrebe lokalne ribarnice općinski buldožeri sravnili su sa zemljom povijesni vrt Gundulićeva ljetnikovca u Gružu.

Brekće tako Dalmacijom teška građevinska mehanizacija, a buldožeri gase motore tek da bi se s vremena na vrijeme čulo lijepo domaće „Nema problema“. Evo samo još posljednji primjer, iz Splita, gdje radnici ovih dana vrijedno kopaju oko ulaza u kriptu katedrale svetog Duje, vade originalne antičke ploče i mijenjaju ih novim, od bračkog kamena.

– Do ponedjeljka? - samouvjereno žvačući sendvič od tirolske salame mjerka ovih dana šef gradilišta hiljadu sedamsto godina staru splitsku katedralu. - Nema problema.

Đava je, kažem vam, jezik.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2024 07:48