Ideja je bila tako jednostavna, a genijalna, da Jadranka Kosor nije mogla vjerovati kako se toga nisu sjetili ranije.
Mjesecima, godinama traje hajka na Hrvatsku demokratsku zajednicu, sve se u državi urotilo protiv njih, u udruzi građana na Trgu velikana za to vrijeme šok i nevjerica, rasulo i panika, i tek kad su na kraju stranku opkolili policija i USKOK , netko se sjetio genijalnog rješenja, toliko jednostavnog da Jadranka Kosor nije mogla vjerovati kako se toga nisu sjetili ranije.
“Ne bojimo se istrage, možemo se vratiti od nule i početi ponovno iz barake na Jarunu!”, izjavila je Jadranka na sjednici Predsjedništva HDZ-a, nakon što je potvrđeno da je otvorena istraga protiv stranke kao pravnog lica.
- Da se vratimo u baraku?! - zaprepastio se Vladimir Šeks.
- Da, natrag u baraku na Jarunu, pa sve ispočetka! – razgorjela se iskra u Jadrankinom oku.
- Ne mogu vjerovati da se toga nisam sjetila ranije!
- Ali baraka je bila u Savskoj – ispravio je Šeks.- Dobro, onda natrag u baraku u Savskoj, pa sve ispočetka!
- Ali HDZ je osnovan u restoranu NK Jarun!
- Dobro, onda natrag u restoran NK Jarun!
- Odlična ideja – javio se i Petar Čobanković.
- Ja sam bogami malo i ogladnio.
- Pa da, natrag u restoran NK Jarun, pa sve ispočetka!
- Ali ti si tada bila u Savezu komunista – nije se dao Šeks.
- Dobro, onda natrag u Savez komunista, pa sve ispočetka!
Ideja je bila genijalna, ali ne i jednostavna. Samo je trebalo naći nekoga iz Saveza komunista da ih primi natrag. A lakše je bilo naći baraku na Jarunu nego nekoga iz SKJ. Društvo s Trga žrtava fašizma uskoro je shvatilo da nitko u Hrvatskoj nikada nije bio u Savezu komunista, pa ponovo utonulo u paniku i rasulo. Sve dok se netko nije dosjetio rješenja, tako genijalnog, a jednostavnog, da Jadranka nije mogla vjerovati kako se toga nije sjetila ranije.
- Da promijenimo ime?!? - ponovila je ona zgranuto.
- Pa da – nastavio je Vladimir Šeks.
- Kao kad firma duguje velike pare, pa se registrira pod drugim nazivom.
- Pa to je... - mucala je predsjednica.
- To je, to je...
- Naravno, potpuno idiotski – dovršio je Andrija Hebrang.
- ... genijalno! - dovršila je najzad i Jadranka.
- To je potpuno genijalno – složio se Hebrang.
- Kako se toga nismo ranije sjetili?
Da skratim priču, nekoliko dana kasnije zaista na Trg žrtava fašizma banula policija: izgledalo je bogami kao na Fox Crimeu, dvojica u crnim pancirima s cijevima na gotovs priljubili su se uz zid, a treći je nogom razvalio vrata.
Nakon pet minuta iz automobila je izašao Mladen Bajić u kišnom mantilu, dodao dopola pojedenu krafnu policajcu što je udaljavao okupljene znatiželjnike, pa podigao policijsku traku i samouvjereno krenuo prema ulazu u zgradu.
Državni tužitelj obožava taj dio svog posla: kad se na kraju samo njega čeka, a on jede krafnu i pušta malo da se svi nerviraju, pa na kraju izađe iz automobila i prođe ispod policijske trake.
Predsjedništvo na okupu
- Oho, koga to imamo ovdje? - ušao je pored dvojice specijalaca u poveću sobu, a unutra Jadranka, Vlado, Andrija, Luka, Darko, cijelo Predsjedništvo HDZ-a na okupu. Osjećao se kao onaj agent FBI-ja što je 1957. upao u kuću Joea Brijača u Apalachinu, New York, a unutra cijeli vezni red mafijaške Barcelone: Genovese, Lucchese, Colombo, Bonnano, Gambino.
- Možemo li vam nekako pomoći? - drčno je od stola ustao Darko Milinović Lucchese.
- Meni ne, ali sebi još možete – izgovorio je Bajić svoju omiljenu rečenicu, dva mjeseca je smišljao, pa bacio na stol sudski nalog i kažiprstom pozvao ekipu za pretres.
- Ne tako brzo – začuo je iznenada glas Jadranke Colombo. - Ovdje piše “Hrvatska demokratska zajednica”.
- Da, lutko – okrenuo se ovaj.
- I?
- To je neki nesporazum – vratila mu je Jadranka nalog.
- Ovo je Savez komunista Jugoslavije.
- Savez komunista?!? - gledao je Bajić zaprepašteno.
- Da, SKJ – pružio mu je Andrija Hebrang rješenje Ministarstva uprave o upisu u registar političkih stranaka.
- Gledajte, druže, imamo važnu sjednicu Predsjedništva Centralnog komiteta, upravo razmišljamo da u prosincu raspišemo višestranačke izbore, pa bismo, ako nemate ništa protiv, nastavili sastanak.
Državni tužitelj zaprepašteno je gledao u papir, pa u društvo oko stola: tek sad je vidio i veliku sliku Josipa Broza Tita, pod njom crvenu zastavu sa srpom i čekićem u zlatovezu, sa strane bistu Vladimira Iljiča, a iznad nje parolu od stiropora “ Tito – Partija – omladina - akcija”.
- Polako, polako – mucao je Bajić.
- Zar ovo nije Hrvatska demokratska zajednica? Trg žrtava fašizma?!?
- Prvi put čujem – javio se sad i drug Kalmeta.
- Kako ste rekli, Hrvatska turistička zajednica?
- Znam, drug milicioner misli na one maspokovce i ustaše – cerekala se Jadranka.
- Oni su vam u baraci na Jarunu.
- Prokletstvo! - procijedio je nakon nekoliko trenutaka dvjestokilovoltne tišine Mladen Bajić, zgužvao nalog u džep sakoa, pa izjurio iz sobe bijesno sikčući.
- Grom i pakao!
- Sloboda narodu! – uzvratio je drug Ivan Šuker.
- Ovo je bilo genijalno, kako se nismo ranije sjetili? – smijala se Jadranka dok se društvo za stolom držalo za trbuhe i brisalo suze, a ona namjestila duboki glas.
- Kako ono, “meni ne možete pomoći, ali sebi možete”...
- Haha... “da, lutko”!
- Ljudi, ljudi, ozbiljno – pokušavao se Vladimir Šeks u općem smjehotresu izboriti za malo pažnje, pa nakon nekoliko minuta konačno došao do riječi.
- Ne, ljudi, sad bez zajebancije. Nećemo valjda stvarno raspisivati višestranačke izbore?, piše Boris Dežulović za Slobodnu Dalmaciju .
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....