Bruxelles nam je odredio dijagnozu, tko će terapiju?

Hrvatska je treća pandemijom ekonomski najoštećenija država u Europskoj uniji. S padom BDP-a od 9,6 posto, što sugerira ipak manju štetu od one koju je predviđala ranija, ljetošnja računica, na toj su se tužnoj briselskoj ljestvici ispred Hrvata našli samo Talijani (9,9 posto) i Španjolci (12,4 posto).

Brojke nisu neočekivane, ni domaća analitika ne odiše optimizmom, ali kad poruka dolazi sa strane, ovaj put iz Europske komisije, koja je jučer objavila svoj set jesenskih gospodarskih prognoza, loša statistika izaziva osjećaj tvrdog slijetanja. Komplet suhih brojki serviran iz daljine ne otkriva, međutim, punu pozadinu statistike čiji su temelji u razdoblju prije koronavirusa, u nizu godina kada smo ekonomiju prepuštali inerciji, a država novac za hladni pogon namicala striženjem dobiti onih koji su se i u tom uspavanom okruženju pokazali uspješnima.

Što još, osim Mediterana, veže tri posve različite ekonomije: talijansku, španjolsku i hrvatsku? To je prevelik udio turizma u strukturi BDP-a, a u talijanskom slučaju još i institucionalni okvir otvoren korupciji. Sada više nije pitanje koliko smo loši (a na ovoj ljestvici Hrvatska stoji bolje nego na onoj koja mjeri ekonomsku uspješnost članica EU, gdje uporno s Bugarskom dijeli začelje), pa ni zašto smo toliko loši, jer i to zapravo odavno znamo.

Pitanje je možemo li iskoristiti trenutak da stvari pokrenemo nabolje. Ili još izravnije - imamo li na vrhu države političku garnituru koja pandemiju neće pokušati iskoristiti kao alibi za neuspjeh? A neuspjeha će biti i u područjima koja su netaknuta virusom. Teško da uspješnu državu može voditi premijer s dva pouzdana ministra (Plenkoviću su to Marić i Božinović), jednim iskušanim profesionalcem (Fuchs) i trinaest umjereno stručnih i jednako toliko predvidljivih činovnika.

Vili Beroš, ministar zdravstva, kao četrnaesti zasad odskače od popisa jer je barem u početku borbe protiv virusa pokazao talent za organizaciju sustava. Brojke koje nam donosi statistika, domaća i briselska (koja se temelji na domaćoj), korisne su koliko i svaka brza dijagnoza obiteljskog liječnika. Pitanje je ima li specijalista koji nalaz zna pročitati i propisati terapiju. Kada je riječ o nužnom zaokretu politike, pitanje je ima li u Vladi znanja i hrabrosti da taj zaokret provede.

Vlada je u prvom Plenkovićevu mandatu (Agrokor), a onda i u prvom valu pandemije pokazala da je spremna za radikalne poteze i da ima hrabrosti, pa i znanja, suočiti se s nepredviđenim kriznim situacijama. Sada treba pokazati da raspolaže i znanjem koje je potrebno da u izvanrednim prilikama ispravi propuste iz relativno mirne prošlosti. Pandemija ne smije biti razlog da se zaustavi izgradnja institucija.

Danas se susrećemo s prijetnjom kolapsa zdravstvenog sustava, koji je, našom srećom, organiziranost zadržao iz bivše države, pa smo zato prvi krug pandemije završili s relativno mekim posljedicama. To ne možemo reći za većinu drugih državnih servisa koji troše proračunski novac, a pritom daju jedva zadovoljavajuću uslugu građanima. Tek kada se izgrade, statistika, briselska i domaća, postat će optimistična, a naš život kvalitetniji.