Kad se crvenim Hummerom probije preko blatnog puta pa nakon uspona skrene lijevo, Rob Zomer drži pogled ravno, gleda ispred sebe. Ali, prokleta je ta ljudska savjest, jer pobjegne pogled nadesno, u dolinu, na Potočare. A tamo bijeli nišani, kao sablasna vojska u nepreglednim nizovima na potočarskom mezaru. I sjećanja opet krenu po svome, mada se Rob već dugo bori sa svojim demonima, pa na tren umjesto nišana vidi žive ljude, one koje je poznavao prije 18 godina, kad je još bio u dvadesetima, nosio plavu beretku i brkove, a došao ovamo u Srebrenicu, u Bosnu i Hercegovinu, u svoj prvi i posljednji rat, piše Globus.
Utisnuta u brda kao dobro čuvana tajna, Srebrenica je sablasna i tužna i 18 godina poslije.
Iz razrušenih kuća u centru granaju se stabla. Ovaj je grad iz proteklog tisućljeća izašao sa strahotom najvećeg genocida nakon Drugog svjetskog rata.
Unproforci. Rob Zomer bio je jedan od 800 vojnika u svojoj vojničkoj smjeni – od njih ukupno 2400 – koji je prije 18 godina ovamo došao da bi...
Nema ni danas odgovor na to da bi što točno učinio. UNPROFOR ni za što nije imao mandat.
Prvo su gledali kako gradovi bivaju opkoljeni.
“Nemamo mandat”, govorili su zapovjednici.
Onda su bosanska mjestašca tjednima živjela pod opsadom, ljudi su dolazili ili odlazili kako su god mogli, gladni, žedni i iscrpljeni. I opet isto. “Nemamo mandat.”
Nije ga bilo ni kad su Mladićevi krvoloci počeli ubijati Srebreničane.
Mogli su samo poslati rotacije mladića – najmlađi je u Robovoj postrojbi imao 17 godina – izbaciti ih u taj balkanski ratni kaos – i objasniti im da nemaju mandat ni za što. Mogli su biti tamo i samo gledati.
Otad su njihovi životi neraskidivo vezani za Srebrenicu. Dva su Robova prijatelja tamo poginula. Imena im je, datume rođenja i smrti urezao u svoj Hummer koji je sam sklopio.
U nizozemskom Haarlemu radio je kao bravar.
- I zarađivao sam milijun eura godišnje, a radio dvadeset sati na dan. Spavao sam četiri sata, i to ne u komadu. Onda sam se jednog dana naprosto probudio i shvatio da bježim od svega – od svoje prošlosti, od svojih muka i od braka koji se raspadao. Sada je sve to iza mene.
Točnije tisuću i osam stotina kilometara daleko, koliko je od industrijskog nizozemskog Haarlema do Srebrenice.
Nesanica se i dalje javlja, ima dana kad je Rob loše, kad je usamljen i kad ga progone sjećanja i život - i smrt - kakve je ovdje vidio prije 18 godina. Onda otvori laptop, stranicu foruma na kojoj pišu veterani i ne može joj nitko drugi pristupiti i tamo je uvijek netko tko će mu odgovoriti i biti tu. Sada, uoči obilježavanja pogibije u Srebrenici, Rob ne silazi u dolinu, grčevito se drži svog brda.
- To nisu dobri dani – kratko kaže, ali dovoljno je.
Holanđanin. U Srebrenici ga svi poznaju. Neki ga vole, neki ne. Neki smatraju da nije ništa mogao učiniti, drugi ne mogu prežaliti da ništa nije ni pokušao učiniti.
...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....