Škola za pse

Ime Sare David dobro je poznato među poznavateljima "pseće scene" u Zagrebu, a i šire. Njen hotel i škola za pse, smješten u Hrebincu pokraj Dugog Sela, od samog otvorenja je na dobrom glasu. Iako je Sara sagradila bokseve i ogradila dva prostrana dvorišta, kako bi psi imali gdje spavati i istrčavati se, uskoro je priznala poraz. Zamislila je, naime, da s njom u kući borave samo i isključivo oni psi koji su naviknuli spavati vlasnicima u krevetu. U tu svrhu postavila je nekoliko psećih krevetića na pod.

Ni sama ne zna što se dogodilo, no u boksevima nitko nikad nije boravio. Svi su s njom u kući. No, ne spavaju u krevetićima. Guraju se u njenom krevetu, slijede je kad ide skuhati ručak i ignoriraju njene prijekorne poglede kada se počnu igrati u dnevnom boravku. Svakoga dana i svakoga sata, Sara je okružena psima različitih pasmina, karaktera i navika. Njen neobičan život možda će kod nekih izazvati čuđenje, no ovoj mladoj djevojci to je ostvarenje sna. Priznaje kako bi najradije imala stotinu pasa, ali pošto to ne može, otvaranjem škole i hotela došla je najbliže ostvarenju svog sna.

Sara je kći nacionalne baletne prvakinje Almire Osmanović, ali od malenih nogu zanimale su je životinje, ne balet. Iako je tri godine provela u baletnoj dvorani, s osmijehom kaže kako je previše voljela jesti, a da bi se bavila plesom. Uz to, iskreno kaže kako je za balet apsolutno netalentirana. No, cijelo je djetinjstvo provela s majkom u plesnoj dvorani i pogledala je stotine proba, pa priznaje kako joj je pomalo nevjerojatno da sada pogleda samo jednu do dvije predstave godišnje. Prije nekoliko godina nastupila je u jednom baletu - na izvedbi baleta Trnoružica, kojim se njena majka u Splitu opraštala od publike plešući ulogu zle vile Carabosse, Sara je tumačila ulogu dadilje.

- Nije to bila plesna uloga - trebala sam voziti kolica scenom i onda nepomično stajati pola sata. Bilo mi je to teško, priznajem. Moja ljubav ipak su životinje - deset godina sam se bavila preponskim jahanjem. Odustala sam kako bih se posvetila hotelu za pse, ali konj je i dalje u Hrebincu i često znam zajahati. Povedem nekog od svojih pasa i pređemo desetak kilometara - kaže Sara, dok sjedimo u dnevnom boravku kuće u kojoj je smješten hotel. U toj kući Sara živi, a društvo joj prave njezina četiri psa Reks, Bleki, Mrvica i Lola. Vrlo su prijateljski nastrojeni prema psima koji dolaze boraviti u hotelu, a najsimpatičniji je desetogodišnji Reks, četveronožno gunđalo koje obožava ljude. Sara priznaje kako je s imenima pogriješila - Bleki je, naime, posve bijel, a Mrvica doga od 50-ak kilograma. No, dodaje, imena im na neki neobičan način ipak pristaju, a jedini problem dogodi se kada neki od gostiju hotela ima isto ime. S druge strane, to olakšava posao - pozove li jednu Mrvicu, doći će dvije. Ili nijedna, kaže s osmijehom.

Ljetni mjeseci donesu joj najviše posla. Dok drugi odlaze na more, Sara se brine da njihovim psima ništa ne nedostaje dok su vlasnici na odmoru. Dozvoli im da odaberu svoje mjesto u njenom domu, omiljenu pozu u kojoj žele spavati, kao i poseban način na koji se naslanjaju na stol, u nadi da će dobiti hranu. Kuća kao da je građena za pse i sve u njoj apsolutno im je podređeno.

- Prošle godine sam u jednom trenutku u kući imala 18 pasa i priznajem da je to bila prava ludnica. Nije bio problem u manjku prostora, jer mjesta imam dovoljno, nego u činjenici da su svi htjeli spavati uz mene. Uz sve te pse, po kući su se muvale i moje dvije mačke, a tad je u kući, kao i sad, bio jedan zec - priča Sara, dok krajičkom oka promatra kako njen Bleki pomno promatra zeca u kavezu. Za divno čudo, zec mu je okrenuo leđa i pas ga ni najmanje ne zanima.

U tri godine, koliko radi svoj posao, doživjela je mnogo toga. Od čuvanja dviju starih kuja, u dobi od 15 godina, kojima je morala mijenjati pelene, pa do jednog živahnog šteneta, koje joj je demoliralo stan. Sara se smije i kaže kako je sama kriva za to - odvojila ju je u posebnu prostoriju i izašla van očistiti dvorište. No, nije zaključala vrata. Malena kujica je nakon nekog vremena otvorila vrata i napravila apsolutni kaos.

- Izgrizla je metlicu, moje omiljene balerinke, četku za wc... Na nekoliko mjesta je obavila nuždu, a onda je još preko toga nabacala jastuke. Ako tada nisam dobila srčani udar, neću nikada. Imala sam i psa koji je preskočio dva metra visoku ogradu, a suočila sam se i s kopačem kante za smeće. Ta kujica bila je najbolja: ostavila sam joj kamericu da je snima, ali je ona samo sjedila i gledala kameru. Kad sam maknula kameru i otišla van, ponovno je raskopala cijelu kantu. Pametan pas - smije se Sara.

Mnogim vlasnicima teško pada odvajanje od njihovih ljubimaca, zato vlasnica preporuča da psi najprije dođu pogledati prostor u kojem se hotel nalazi. Na taj način izbjegava se šok novog prostora. Jedini uvjet za dolazak u njen hotel jest da je životinja cijepljena protiv bjesnoće i da ima zaštitu od krpelja. Vlasnik donosi hranu koju njegov ljubimac jede, kao i plavu vlasničku knjižicu. To je potrebno u slučaju inspekcijskog nadzora, kaže Sara, ali i ako se dogodi da je psu hitno potrebna veterinarska pomoć. U blizini se nalazi veterinar koji joj je svakoga dana na raspolaganju.

Boksevi smješteni u ograđenom dvorištu zapravo služe za smještaj agresivnih pasa, koji se tamo mogu i istrčati. Vrata boksa su im otvorena, pa sami mogu odlučiti hoće li boraviti u boksu ili vani. No, Sara kaže kako je do sada imala jako mali broj agresivnih pasa: uglavnom su to razmaženi psi, koji se tijekom nekoliko dana boravka s drugim psima posve promijene. Psi koji u gradu kao divljaci ganjaju mačke, kaže Sara, odjednom normalno spavaju u blizini njih. Vlasnici se takvim ponašanjem često oduševe, no ono je, kada se psi vrate u svoju kuću, zapravo kratkog vijeka.

- Zapravo je u mnogo situacija problem energija ljudi, koju oni prenose na pse, a da toga nisu ni svjesni. Pas vidi kada je vlasnik napet i on sam počinje se ponašati u skladu s tim. Kod mene psi žive u čoporu, nema razmaženog ponašanja i zapravo su vrlo mirni. Do sad nisam imala nikakvih problema ni s jednim svojim krznenim gostom - nije bilo sukoba među njima. Ne može ni biti, jer su zapravo stalno pod nadzorom - kaže Sara.

Svoj posao ozbiljno shvaća. Za razliku od hotela koji smještaju pse u bokseve, ona živi s njima. Rijetko napušta kuću na više sati, a ako to mora učiniti, pobrine se da je neki član njezine obitelji kod kuće. Životinje ne ostavlja zajedno - dobro zna tko se s kim slaže, pa ih dijeli u grupice od dva do tri psa i odvaja ih u posebne prostorije.

- To je kao da imaš djecu, stalna briga. Nekad se pitam kako bi izgledalo da ostavim sve pse u jednoj sobi? Zapravo, sigurna sam da znam kako bi to izgledalo: jedan bi zaključio kako je baš krasno izgristi kauč, a ostali bi mu se pridružili. Zamislite da 13 pasa krene malo gristi kauč, ili stol ili bilo koji dio namještaja. Kad su sami, neće to nikada napraviti, ali u grupi se ohrabre - kaže Sara.

Osim pružanja hotelskog smještaja, Sara se bavi se i školovanjem pasa. Prošla je jednogodišnju obuku kod Stjepana Kosa, bivšeg vojnog policajca, koji je odgojio desetke radnih pasa. Od njega je učila sve - od toga kako oprati podove u prostorijama u kojima borave psi, preko pseće anatomije pa sve do najsloženije stvari - ponašanja pasa. Tek nakon završene obuke odlučila se ozbiljno posvetiti radu sa psima.

Jedina u Zagrebu nudi obučavanje psa kako bi postao tartufar. Proces obuke traje dva mjeseca, a najprije treba ustanoviti ima li pas predispozicije za to, odnosno, je li mu njuh dovoljno dobar. Potom slijedi navikavanje na miris tartufa, a u zadnjoj fazi obuke, Sara gljive zakopava, a psi ih pronalaze.

Uz to, vlasnici joj mogu poslati pse da radi s njima. Svima preporuča individualne treninge opće poslušnosti. Ti treninzi traju deset sati, a tijekom njih vlasnik i njegov pas rade na osnovnim naredbama: lezi, dođi, stani... Druga vrsta treninga traje četiri tjedna, a odvija se bez vlasnika. Sara sama radi sa psom, a vlasnik dolazi po njega nakon isteka tog razdoblja, nakon čega Sara još nekoliko dana radi s oboje.