SREBRNI MANDŽO

ČOVJEK KOJI JE ZNAČAJNO UTJECAO NA NOGOMETNI PUT MARIJA MANDŽUKIĆA 'Na treninge je dolazio starim ponijem bez blatobrana, igrao je za 250 maraka...'

 
 Davor Pongracic / CROPIX

Brođani u srijedu žive u eforiji proslave dolaska srebrnog reprezentativca Marija Mandžukića, Brođanina koji Slavonski Brod nije zaboravio gdje god da je otišao, što je pokazao i za ovog Svjetskog nogometnog prvenstva, kao ni za višesatnog prolaska zagrebačkim ulicama na spektakularnom dočeku hrvatskih nogometaša. Nije se Mandžo ni jednog trenutka odvajao od hrvatske zastave na kojoj piše Slavonski Brod, ime grada u kojem je napravio nogometne korake i u kojem je, u jednom trenutku, bio spreman napustiti veliki, a posvetiti se malom nogometu, piše portal SBplus.

- Krenuo je igrati u brodskoj Marsoniji, da bi u polusezoni bio poslan u naš Željezničar. Iz tog doba ima i jedna anegdota kada su ova dva gradska nogometna kluba igrala prijateljsku utakmicu. Pobijedio je Željo, a Mandžo je 'razbio' Marsoniju koja ga je htjela odmah vratiti u svoje redove, no već tada je bila obavljena registracija tako da je tu polusezonu morao odigrati u Želji do kraja - priča Šime Buzov, alfa i omega slavonskobrodskog Željezničara, koji je, kako sam kaže, odigrao značajnu ulogu u nogometnom putu mladog Marija Mandžukića.

Te 2004. godine kada je s nepunih 17 godina Mario, kao igrač Marsonije, na posudbi igrao u gradskom niželigašu Željezničaru, njegov otac Mato zamolio je svog prijatelja da im pomogne u transferu.

- Vezan sam uz Hajduk i logično je bilo da ga pokušamo poslati na jug. Jer Matu nije zanimao Hajduk kao Hajduk, nego budućnost njegova sina. Na moju žalost, Hajduk ga nije želio ni pogledati - ispričao je za SBplus Šime Buzov, naglašavajući kako je u cijeloj priči ipak najvažnije kako je Mario postao ne samo odličan nogometaš koji krade uzdahe svojim nogometnim potezima, nego je postao i ostao prije svega čovjek.

A bio je, najblaže rečeno, vrckast tijekom svog nogometnog odrastanja. Nije htio igrati beka, pa se malo prijetnjom, a više dobrom procjenom trenera Basare probio u špicu.

- Znao je on igrati jednu utakmicu, pa drugu i onda treću neće. Onda se otac Mate zaleti s tribina, a Mario preko ograde igrališta pobjegne. U jednom trenutku je čak želio napustiti veliki nogomet i počeo je čak i nešto malo trenirati mali nogomet, no srećom došlo je do preokreta zbog kojeg danas Slavonski Brod može s ponosom reći da ima nogometaša kojem se dive i kojeg slave u svijetu - priča Šime, prisjećajući se kako je Mario na treninge iz naselja Mikrorajon do Željinog stadiona dolazio na starom poni biciklu. Vozio je tada Mario preko rampe u Osječkoj (na mjestu sadašnjeg podvožnjaka), a kako bicikl nije imao blatobrana, kad bi padala kiša, na stadion bi dolazio s crtom blata preko leđa. Kad su mu ukrali taj poni, vrlo brzo je dobio novi.

- Kupili smo mu novi kako bi mogao dolaziti na treninge u Želji. Bilo je to doba kada sam mu isplaćivao stipendiju od 1250 kuna, tadašnjih 250 maraka. Nije Mario od toga ništa vidio. Sve je to sjedalo na račun, a od tih je novaca, koji su doduše sjedali redovno, živjela čitava obitelj. Otac Mato dobivao je povremeno sredstva za treniranje pionira u Želji, ali mi je drago što Mario nikada nije zaboravio odakle je došao i kako je završio. I sve nam to vraća - priča Buzov prisjećajući se kako se prekretnica u nogometnom životu Marija Mandžukića dogodila 2005. godine.

- Mene je u jednom trenutku nazvao Mile Petković, trener NK Zagreba i molio me da ga spojim s Mariom Mandžukićem. Rekao sam mogu, ali ne bez njegova oca. Spojio sam Milu Petkovića i menadžera Ivana Cvjetkovića. S Mariom i ocem otišli smo u Vinkovce gdje je bio g. Medić, predsjednik NK Zagreb. I Mario Mandžukić je u Vinkovicma potpisao da odlazi iz Slavonskog Broda u Zagreb. Daljnji put povijest je koju svi znaju i zbog koje će se danas Brođani okupiti na Korzu kako bi mu zahvalili - priča Šime Buzov ponosan na svaki Marijov uspjeh. Sreli su se i u Moskvi i, kaže, potrčali jedan drugom u zagrljaj zbog ostvarenog povijesnog uspjeha.

- Zahvaljujući Mariju Mandžukiću naš Željo opstaje posljednjih desetak godina, jer da nije tog dijela sredstava koje dobivamo od ugovora teško bismo preživjeli. Hvala mu što nas se uvijek sjeti, što nije zaboravio odakle je potekao i što je prije svega skroman i samozatajan čovjek. Valjda je sva ona nestašnost i buntovnost iz mladosti morala postojati da bi izrastao u ovo što je danas. Velikog nogometaša i još većeg čovjeka - kazao je Buzov, koji će se i danas susresti s Marijom.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 20:50