Crkva ne može do novca iz Europske unije. Pa zato traži još malo od države

Dok nova ministrica regionalnog razvoja i fondova EU Nataša Tramišak ubrzano priprema i potpisuje ugovore o širokopojasnoj infrastrukturi i otvara tek dovršene tehnološke centre izgrađene europskim novcem te sastavlja operativne programe za novo višegodišnje financijsko razdoblje u kojem nas čekaju europske milijarde eura, domaću su javnost zabavili posve drugi podaci netom objavljeni na internetskim stranicama tog ministarstva.

U pitanju je začudna lista odobrenih projekata za sufinanciranje u 2020. godini prema Programu ulaganja u zajednicu - iznos od 20 milijuna kuna koji se dodjeljuje izravno iz državnog proračuna, a pod kapom regionalne konkurentnosti i urbanog razvoja.

Možda će netko reći da je to, u odnosu na ono što se dijeli iz fondova EU tek domaća “sića”, no unatoč tome valjalo bi se ravnati principom da je svaka javna kuna važna, a i omiljenom uzrečicom vladajućih o transparentnosti. A ovdje je u pitanju zanimljiva ostavština ministričina prethodnika, Marka Pavića, koju je on pak naslijedio od Gabrijele Žalac, kada je spomenuti program uveden 2017. godine.

Načelno gledano, država je trebala njime pokriti potrebe “šire lokalne zajednice za ulaganje u obnovu, izgradnju i rekonstrukciju građevina javne namjene čija će provedba pridonijeti jačanju socijalne kohezije, izvornih vrijednosti, vjerskih sloboda i očuvanju kulturne baštine”.

Prema objavljenoj listi odobrenih projekata, proizlazi da bi bilo ispravno preimenovati ga zapravo u program za ulaganja u raznovrsnu infrastrukturu vjerskih zajednica, poglavito Katoličke crkve. (Posve je drugo pitanje bi li takav program trebao biti na teret javne blagajne, ali na račun transparentnosti bi se barem mogao zvati u skladu s onim što se iz njega sada financira.)

Kako smo provjerili, Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova EU je na temelju objavljenog Poziva za iskaz interesa za sufinanciranje projekata u ovoj godini zaprimilo 410 zahtjeva, od čega se 319, odnosno 80 posto, odnosilo na objekte u vlasništvu vjerskih zajednica. Inače, podnositelji zahtjeva mogu biti sve neprofitne organizacije iz područja zdravstva, obrazovanja, kulture i socijalne skrbi te vjerske zajednice koje su vlasnici građevina javne namjene.

Od uređenja vrta do sakristija

Od 124 projekta koja su na kraju odobrena u svibnju ove godine, samo devet nije povezano s nekom župom, biskupijom, samostanom, svetištem ili katoličkom školom, a nađe se i poneka eparhija. Sufinanciraju se tako preuređenja pastoralnih dvorana, izgradnja parkirališta i prilaza župi, unutarnja uređenja crkvi, župnih dvora, sanacije fasada i krovišta… sve do uređenja vrta, sakristija, manastirskih biblioteka, obnova oltara pa i numizmatičke zbirke sv. Šime. Na to je otišla većina od 20 milijuna kuna.

Od svjetovnih potreba, na listu su se provukli doslovce ovi projekti: kazalište Marina Držića s modernizacijom rasvjetnog parka, PUO Novska s PVC stolarijom i grijanjem, Opća bolnica Virovitica sa sanacijom pokrova zgrade, Dječji vrtić Paški mališani s obnovom zgrade, Dječji vrtić Medulin sa sanacijom krovišta i cisterne, istarska OŠ Dr. Mate Demarina s obnovom područnog odjeljenja u Ližnjanu, Gimnazija Pula s rekonstrukcijom, Opća bolnica u Slavonskom Brodu s projektom sanacije jednog odjela i zgrade te Poliklinika za rehabilitaciju djece iz Slavonskog Broda, koja će sanirati prostor ustanove. Na te je projekte ukupno otišlo 1,76 milijuna kuna.

Kad ne bismo znali u kakvom se stanju nalazi većina zdravstvene i obrazovne javne infrastrukture u Hrvatskoj, možda rezultati postojećeg Programa ulaganja u zajednicu i ne bi bio tako nakaradni. I kad ne bismo znali da se iz državnog proračuna Crkvi godišnje ionako isplaćuju stotine milijuna kuna na temelju četiri međunarodna ugovora sa Svetom Stolicom.

Prema informacijama koje je početkom godine na Hrvatskom katoličkom radiju iznio zamjenik ministra financija, Crkva je iz državnog proračuna dobila za 2016. godinu 285 milijuna kuna, potom 299 milijuna za 2017. godinu, 288 milijuna za 2018. godinu i 299 milijuna kuna u 2019. godini. Planirani iznos za ovu godinu je 314 milijuna kuna. Kako ona to raspodjeljuje? U istoj je emisiji objašnjeno: pet posto za funkcioniranje središnjih ustanova Hrvatske biskupske konferencije, a od ostatka se 30 posto dijeli na zajedničke dijelove biskupija i 70 posto ide po broju vjernika u župama.

No župama i biskupijama, čini se, to što dobiju za redovan rad nije dovoljno za održavanje njihove bogate imovine, pa one kao pravne osobe apliciraju na natječaje i za posebne programe koji se financiraju iz državnog proračuna. Primjerice, tu je i onaj iz Ministarstva kulture jer je većina crkava različitih vjerskih zajednica klasificirana kao kulturni spomenici. Tako su crkve i među najčešće financiranim objektima Programa zaštite nepokretnih kulturnih dobara, a iznosi su se ove godine kretali od 14 do 750 tisuća kuna po projektu, ukupno 50,9 milijuna kuna za 477 izabranih korisnika (lani, u predkoronsko doba, iznos je za tu namjenu bio veći, 77,9 milijuna kuna, a sufinanciranje je išlo od 25 od 600 tisuća kuna).

Najveći iznos, od 750 tisuća kuna, odobren je ove godine za Zagrebačku nadbiskupiju, za kompleks katedrale Uznesenja Marijina, ali i sami gradovi se redovito javljaju kao korisnici tog programa kako bi preko njega sufinancirali uređenja crkvenih objekata (pa i sinagoga, kao primjerice, Koprivnica) na svom području. Ove godine se, inače, ukupno prijavilo čak 1005 zainteresiranih za Program zaštite nepokretnih kulturnih dobara, a njihovi ukupni financijski apetiti su dosegnuli 394 milijuna kuna.

Državna dotacija

I dok oko održavanja objekata kulturne baštine i ne bi trebalo očekivati da crkvene vlasti sve mogu same pokriti (a treba očekivati da se dodjela pomoći vodi jasnim stručnim kriterijima, koji su navedeni na stranici Ministarstva kulture), zaista se postavlja pitanje da li bi baš svaka župa trebala računati na državnu dotaciju za popravak krovova i zidova svojih župnih ureda, dvorana i crkvi ili dvorišta. Na naše pitanje mogu li vjerske zajednice sudjelovati u još nekim programima, primjerice onima koji se financiraju iz europskih izvora, dobili smo zaobilazni odgovor koji bi značio da ne mogu.

Naime, rečeno je da se prilikom sastavljanja liste vodilo računa o projektnim prijedlozima čiju provedbu nije moguće financirati putem drugih postojećih financijskih instrumenata i dostupnih programa. (Inače, kad se ministrica Žalac prije tri godine sastala s đakovačko-osječkim nadbiskupom, bila je zamoljena da pokuša ispraviti propust iz pretpristupnih pregovora Hrvatske o članstvu u EU, kada Crkva nije navedena kao prihvatljivi subjekt za apliciranje za fondove EU, pa onda oko toga surađuje s gradovima i županijama. Također, ona je zainteresirana i za razne socijalne programe.)

Crkvena navala na Program za ulaganje u zajednicu očito je neki mali “bypass” za taj propust. Hoće li tako biti i nadalje, s obzirom na najavljenu štednju u javnim financijama, do koje je dovela koronakriza, nismo dobili odgovor, kao niti na pitanje koji su zdravstveni, školski, kulturni i socijalni projekti odbijeni jer nisu dohvatili dovoljan broj bodova, kamoli maksimalnih 70 bodova. Inače, kod vrednovanja projekata s obzirom na ciljeve i prioritete javnog poziva, najviše bodova je predviđeno za one koji pridonose podizanju kvalitete zdravstvenih usluga, što bi trebalo govoriti o tome što je najpoželjnije za financiranje.

Ipak, ima nekoliko “caka”. Na dodatnih osam bodova ima, recimo, pravo projekt koji se provodi na zaštićenom kulturnom dobru (a jasno je da bolnice, domovi zdravlja ili vrtići teško mogu dobiti te bodove). Također, povjerenstvo za odabir ima pravo na kraju pridodati do 10 bodova svakom projektnom prijedlogu, u skladu s vlastitom ocjenom i dodatnim informacijama o njegovoj kvaliteti.