POGLED ‘IVIĆEVCA‘

Diego Maradona je bio velik, ali istodobno i - tako mali

Maradona je najbolje funkcionirao kao prva violina u razmjerno osrednjim momčadima
Diego Maradona
 Daniel Garcia/Afp
Objavljeno: 27. studeni 2020. 21:11

Obično se kaže da o pokojniku valja govoriti sve najbolje. Ako to vrijedi inače, onda to - valjda - pogotovo vrijedi za pokojnika kao što je Diego Maradona. Za čovjeka koji je bio jedan od najboljih nogometaša svih vremena, za živopisnog tipa koji je za života postao masmedijska ikona i politički simbol. Pa - ako je to tekst koji od mene očekujete, onda je možda najbolje da prestanete čitati. Jer, to nije tekst koji o Maradoni mogu napisati.

Oni koji me poznaju, znaju da sam lud za nogometom. Nogomet je dio mene čitav život. Od tinejdžerskih sam dana po stadionima, dan-danas sam pretplatnik moga nogometnog kluba. Pratim svjetski nogomet, usuđujem se reći da sam upućeni poznavatelj. Razumijem taktiku i evoluciju nogometne igre, mislim da razumijem što se zapravo zbiva na terenu više od mnogih sportskih novinara.

U nogometnom (pa možda i ne samo nogometnom) smislu sam ivićevac: zagovornik racionalnog kolektivizma. Samim time velike igračke figure me nisu nikad zanimale izdvojeno od igre. Ipak, neki od povijesno velikih nogometaša kod mene pobuđuju stanovitu konosersku strast. No, Maradona nikad nije spadao među takve.

Da, Maradona je bio jako dobar nogometaš. Da - na terenu on ni izdaleka nije bio tako iracionalan i samodestruktivan kao što je bio izvan terena. Neki njegovi potezi i golovi doista vrijede vremena provedenog na YouTubeu. Ali, tvrdnja da je bio "Marsijanac" te da je bio najbolji nogometaš svih vremena bezobzirno je pretjerivanje.

O Peleu mi je teško govoriti, jer sam ga gledao samo potkraj karijere, kao oronulog veterana. Njegove dosege teško je uspoređivati, jer su ponajprije bili reprezentativni. Za današnje je prilike nestvarno da se čovjek koji je desetljeće i po bio najbolji nogometaš svijeta nikad nije okušao niti u jednom europskom klubu, nije majstorstvo testirao u europskim ligama i Kupu prvaka. Pelea je stoga bolje možda ostaviti izvan ove priče. No - Cruyffa pamtim dobro. Osim što je vizionarski trener, bio je i čaroban igrač, bolji od Maradone.

Bolji je od Maradone i Messi. Za obojicom se - istina - vuče jednaki luzerski trag: s reprezentacijom nikad nisu bili prvaci svijeta. Dok je Maradona 1986. mediokritetsku ekipu Argentine dovukao do pobjede na svjetskom prvenstvu, Cruyff i Messi su svoja finala 1974. i 2014. izgubili, s puno jačim suigračima (ali - treba reći - i jačim protivnicima: te 1986. Maradona je imao sreću da su najbolju ekipu, onu francusku, tijekom turnira eliminirali drugi).

No, stvar bi se mogla obrnuti i postaviti ovako. Cruyff i Messi su bili klupski prvaci Europe: Cruyff tri puta, Messi četiri puta (kao i Cristiano Ronaldo). Maradonini se klupski uspjesi svode tek na dva prvenstva Italije osvojena s jednim provincijskim klubom, jedno prvenstvo Argentine i jedan Kup UEFA. S Barcelonom - koja je i tada bila institucija - Maradona nije uspio osvojiti ništa do jednog kupa.

To nije čudno. To otkriva srž fenomena Maradona. Jer, Maradona je bio igrač bijenalnog ciklusa: bio je igrač velikih turnira, euforičnih kampanja pod intenzivnim svjetlima reflektora. Zato je toliko zaokupio pažnju površnih gledatelja nogometa, koji televizor pale svake dvije godine kad je veliki turnir. Maradona nije bio igrač koji čudo radi svake subote, koji "dođe" jednako na veliku i malu utakmicu, koji čitave sezone odigra u radničkom, postojanom ritmu. Nije bio poput Messija koji je uvijek jednako genijalan, tako postojano genijalan da to postane iznurujuće dosadno. Kod Maradone je čarolija bila praznik, vatromet, jer se događala katkad. Kod Messija, čudo je kruh i maslac, radni dan u uredu.

Također: Maradona je nogometaš koji se nije mogao uklopiti u zaista veliku momčad. Ne mogu zamisliti Maradonu koji bi svoj nogomet igrao u okružju Inieste, Xavija i Eto'oa, ili Salaha, Manea i Wijnalduma. Maradona je najbolje funkcionirao kao prva violina u razmjerno osrednjim momčadima, kakve su bile Argentina 1986 i SSC Napoli 1987. Njegovo je prirodno stanje bilo ono alfe i omege, čovjeka oko kojeg se sve vrti, čitava igra prilagođava njemu i servisira njegov talent. Taj talent je zato blistao - ali, zato je taj nogomet imao limite. On je bio predindustrijski, a meni - ivićevcu - taj epitet nije pohvala.

Zato ne mislim da je Maradona bio velik kako se obično misli. Po mjerljivom učinku, uspjesima i postojanoj kvaliteti on zasigurno nije bolji od Cruyffa, Pelea, Di Stefana, Messija, Cristiana Ronalda i Platinija. Ali - kultna fascinacija koja se plete oko Diega ionako ne počiva samo na onom što je radio na travnatom četverokutu. Maradona je postao ono što je postao (dakle - predmet vjerskog obožavanja) zbog svog pustopašnog života, zbog kršenja zakona i sportskih pravila, zbog opiranja autoritetu i populističkog nerva. On nije postao ono što je postao UNATOČ tome što je srkao kokain, drugovao s mafijom i namjerno davao golove rukom. On je postao ono što je postao UPRAVO ZBOG toga.

On je bio nesavršeni propalica, prestupnik i delinkvent s kojim se lako bilo identificirati. Nudio je ljudima užitak kršenja pravila - svih pravila: sportskih, zakonskih, ćudorednih, političkih. Pružao je masi isti libidinalni užitak koji im pružaju populistički vođe poput Keruma, Trumpa ili Borisa Johnsona. Poručivao je da pravila više ne vrijede, a oni koji su ga slijedili uživali su u tom olabavljivanju stege kao što uživate kad skinete tijesnu cipelu. Maradona je bio populist prije populista. Stoga nije čudo da se za njega zalijepio obožavatelj svih diktatora, autokratski populist Emir Kusturica.

Ljudi, naravno, vole protuhe, vole nepočešljane, buntovnike i partibrejkere. Nisam sasvim imun od toga. Vjerojatno mi zato najdraži igrač u suvremenom nogometu nije ni Messi ni Cristiano Ronaldo. Najdraži mi je Ibrahimović. Zlatan ima taj masmedijski dar, on posjeduje isti materijal za kultističko uzdizanje kakav je posjedovao Diego. Ibrahimović je bundžija, divlji, drzak, prkosan. Ali - Ibrahimović nikad nije bio socijalno destruktivan. Nikad nije pao u ljudski kanal. Nije se družio s krvožednim kamoristima, nije aktivno participirao u kriminalu. Nije namjerno dao gol rukom, a onda se slavodobitno cerio jer mu je prevara uspjela. A Maradona je to radio.

Zato, o mrtvom neću sve najbolje. Da: bio je velik. Možda ne tako velik kako se obično misli, no ipak velik. A bivajući velik - opet - bio je istodobno i tako, tako mali.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 02:33