Dobili smo kanale za cinkanje susjeda, doktora i sudaca. A koji je SOS broj za žalbe na Stožer?

Na koji telefon građani mogu prijaviti sve nelogičnosti mjera koja propisuje Vladin stožer za bitku protiv korone?

Posljednjih tjedana dobili smo brojeve različitih SOS telefona. Tko god je, na primjer, nezadovoljan svojim liječnikom opće prakse, odsad ga može prijaviti na dežurni telefon Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje. Tko sumnja da mu je u susjedstvu upravo u tijeku razuzdani korona party može, štoviše preporučeno mu je - zvati policiju. Tko čeka da mu se riješi kakav kazneni spor koji traje već mjesecima ili godinama, po novome također ima gdje zvati da prijavi aljkavog suca.

Dakle, u nekoliko posljednjih, najgorih tjedana epidemije dobili smo - umjesto cjepiva ili utjehe - brze kanale za cinkanje susjeda, cinkanje sudaca i cinkanje doktora obiteljske medicine. Nakon što nam je premijer poručio da smo sami odgovorni što se toliko širi korona, pa su nam morali "teška srca" propisati kazne i strože mjere, uvođenjem ovih novih linija na nas je prebačena i dodatna odgovornost.

Sad smo sami krivi ako Vlada neće naplatiti nijednu kaznu za kućne zabave s desetero i više ljudi, sad je na nama odgovornost za funkcioniranje ili nefunkcioniranje sustava primarne zdravstvene zaštite i po novome je isključivo do "cinkaroša" hoće li se ili neće popraviti sistemski pokvareni sustav tuženja i sudovanja, čija se neefikasnost uzgajala i odobravala desetljećima.

Jasno je da se radi o ciničnim, demagoškim potezima i da će svi ti telefoni, kao i sve ostale SOS linije javne vlasti kroz protekla desetljeća, ostati gluhi na stvarne probleme građana i društva. Da se maratonska suđenja koja se tradicionalno namjerno guraju u zastaru neće ubrzati samo zato što će netko sutra nazvati Đura Sessu i opomenuti ga da neki sudac šest mjeseci nije taknuo spis. Da se neće prekinuti, ni razglasiti, ni kazniti klupska druženja na rubu zakona, ako su na njima važni privrednici ili političari, pa čak i ako nazove 20 susjeda.

Neće ih se iz pristojnosti niti prekidati u konzumaciji viškova hrane i alkohola. Jasno je da telefon za drukanje liječnika nije smišljen da bismo brže došli do zdravstvene usluge, nego prije svega da preusmjeri eventualnu ogorčenost, gnjev javnosti s Ministarstva, Stožera, HZZO-a i velikih bolničkih sustava na pojedinačne liječnike, s realno vrlo ograničenim mogućnostima ordiniranja tijekom epidemije.

Ukratko, puštena je nova količina guste magle koja bi trebala zakriti sve oklijevanje, politiziranje, nesnalaženje, sve nedosljednosti i lutanja Stožera i odgovornih tijela javne vlasti zbog čega su izostale domišljene i pravovremene reakcije, a Hrvatska došla među epidemiološki najnazadnije države razvijenoga svijeta.

Stoga se čini kao prioritet u komunikaciji Vlade i građana uvođenje druge vrste kriznih telefonskih linija. Prije svega hot-linea putem kojega bi svi mogli u stvarnom vremenu skretati pozornost na nedovršene, nelogične, poluobjašnjene, međusobno isključive, zbunjujuće, nepotrebno opterećujuće, u praksi neprovedive, birokratski pretjerane, i na svaki drugi način naopake, ad hoc donesene epidemiološke propise i procedure.

Posebna linija mogla bi pak primati pozive koji se odnose na mjere pomoći pogođenim tvrtkama. Pa onda jedna linija na koju bi se javljali građani koji su egzistencijalno ugroženi zbog učinaka lockdowna, nemaju od čega živjeti, nemaju za hranu ili grijanje. Pa još jedna snažno reklamirana telefonska linija za sve koji trebaju i minimalni oblik psihološke potpore. Pa jedna na koju se može prijaviti nositelje javnih funkcija koji se ponašaju suprotno epidemiološkim pravilima. I, naravno, jedna za dojave novih, konkretnih primjera korupcije i klijentelizma, čak i u doba teške zaraze.

Takve linije uistinu bi pomogle autorima važnih odluka da ih, uz pomoć glasa javnosti, razbistre prije donošenja.

Tad im se možda više ne bi događalo da ne znaju dati ni odgovore na najlogičnija pitanja o mjerama koje su propisali: na primjer, koje bi brojke zaraženih pokazale da su im mjere dale rezultate, kojih je pet najrizičnijih situacija ili mjesta za širenje zaraze, zašto djeca mogu ići u školu, ali u školi ne mogu vježbati, zašto su zatvoreni kafići, a trgovački centri nisu, kako su došli baš do brojke od 40 posto popunjenosti javnog prijevoza ili zašto najdruštveniji školarci (srednjoškolci) nisu prebačeni na online nastavu.

"Pitaj Capaka" ili "Pitaj Vladu" ili "Pitaj Stožer" u ovom se času čini daleko važnijim i aktualnijim od "zovi Sessu" ili "javi se HZZO-u". To čak ne bi trebao biti besplatan telefonski broj, ljudi bi platili, više nego za tarot, samo da mogu dozvati (razumu) ljude koji im, posebno u ovoj izvanrednoj situaciji kroje sudbinu.