DRUGI POGLED NA STVARI

DOK TISUĆE MLADIH BJEŽI VAN, ONI SU DALI OTKAZE I ODLUČILI SE VRATITI 'Hrvatska je divna, ljudi ovdje ne znaju što imaju, no ovo nas iskreno čudi...'

 
 Bruno Konjević / HANZA MEDIA

Jesu li njihovi preci napuštajući zemlju sanjali o povratku, jesu li bili uvjereni da slike koje gledaju s pučine ne vide posljednji put? Vjerojatno mnogi jesu, ali život je za njih odabrao nešto drugo. Međutim, sada njihovi potomci putuju u drugom pravcu – a neki od njih, bez obzira što nisu znali ni riječi hrvatskog jezika kada su se iz daleke južne Amerike ili Australije otisnuli do bespuća Lijepe naše, odlučili su čak ovdje i ostati.

Mladi ljudi, potomci hrvatskih iseljenika s prebivalištem izvan RH, s kojima su ovih dana razgovarali novinari Slobodne Dalamcije, u Hrvatsku su došli kao stipendisti programa učenja hrvatskog jezika za iseljene Hrvate i njihove potomke iz cijelog svijeta, a koji od 2012. godine provodi Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske.

Program je počeo još devedesetih godina prošlog stoljeća u organizaciji Ministarstva vanjskih poslova, a provodi se na filozofskim fakultetima u Zagrebu (Croaticum), Splitu (Centar za hrvatske studije u svijetu) i Rijeci (Riječka kroatistička škola).

Četvero mladih ljudi s kojima smo razgovarali napustili su poslove u svojim matičnim zemljama, jednostavno dali otkaz i došli ovamo kao stipendisti učiti hrvatski jezik. Možda i okušati sreću, naći posao (neki već i jesu), što im olakšava činjenica da su nedavno dobili i hrvatsko državljanstvo.

Slažu se u jednom: Hrvatska je prekrasna zemlja, sigurna, ljudi ovdje uopće ne znaju što imaju. Jedino što ih doista izluđuje jest birokracija i silna papirologija. Uostalom, kao i nas.

'Čileanci', Dražen, Toni...

– Ne razumijem zašto je to tako. I ne sviđa mi se vrijeme u Zagrebu – toliko je promjenjivo. Malo kiša, pa sunce, pa oblačno. U Santiagu, ako je kiša, onda je kiša, ako je oblačno, onda je oblačno. Ali Zagreb je lijep, jednako kao i Split, u kojemu imam rođake koje sam sada prvi put vidjela – živahno, uz odobravanje ostalih, na još nedovoljno čvrstom hrvatskom jeziku kaže Mariela Volterine Koljanin Vasquez, 46-godišnjakinja iz Santiaga u Čileu.

Tu i tamo kombiniramo rečenice na engleskome, jer Mariela je, iako najstarija u ovom društvu, najkraće u našoj zemlji – svega šest mjeseci, a tečaj na Croaticumu pohađa u zimskom i ljetnom semestru 2017./2018. godine. U njezinu domu u Santiagu, gdje je ostavila roditelje, brata i sestru, hrvatskim se jezikom nije govorilo, a sama ga je počela učiti tek 2016. godine.

– Mama je Čileanka, a djed i baka po ocu su iz Šibenika. Tata je rođen u Čileu i kao dijete sa svojim je roditeljima razgovarao malo na hrvatskome, ali s nama djecom nikada. Jedino možda brojeve od jedan do deset – smije se Mariela, po struci psihologinja, koja se s našim ljudima druži i u klubu u Santiagu, ali ni oni ne razgovaraju na hrvatskome.

Ono što zna o zemlji svojih predaka s očeve strane vezano je uz Domovinski rat, Dalmaciju ("znam za Dioklecijanovu palaču!", kaže), a zavidno znanje pokazala je i o našim košarkašima iz zlatne generacije pa nabraja imena Dražena Petrovića, Dina Rađe, Tonija Kukoča, kao i nogometaše Davora Šukera, Prosinečkog i Zvonu Bobana. Prisjeća se i kako je tadašnja mlada nogometna reprezentacija Jugoslavije osvojila 1987. godine naslov svjetskih prvaka upravo u Čileu.

– A vodio ih je izbornik Jozić – pokazuje Mariela zavidno pamćenje.

Pitamo je zašto Hrvatska, kako se odlučila doći ovdje?

– Zbog podrijetla. Hrvatski jezik je lijep, ali težak. Želim ga naučiti dobro govoriti da mogu tečno razgovarati sa svojim rođacima u Splitu. Voljela bih ostati u Hrvatskoj. Ljudi su ovdje ljubazni i simpatični, a hrana posebno ukusna u Splitu, gdje sam probala odlično maslinovo ulje, ribe i rajčicu – ne krije oduševljenje Mariela.

Isti motiv – perfektno naučiti i govoriti hrvatski jezik – vodio je na "naše obale" i na tečaj hrvatskog jezika na Croaticumu mladog Anthonyja Ivana Bosnića iz australskog Sydneya, koji po očevoj strani podrijetlo vuče iz Blata na Korčuli, a po majčinoj iz okolice Crikvenice. Mladi Anthony je u petak, kada smo razgovarali, upravo napunio 28 godina.

'Dajemo otkaz i dolazimo!'

– Fešta će biti za tjedan dana, trebam najprije skupiti ekipu – kaže taj diplomirani ekonomist koji je tri godine radio u banci u Sydneyu, a ondje je na sveučilištu jednu godinu pohađao i tečaj hrvatskog jezika. Sve je ostavio, uključujući i roditelje i dvije sestre, i početkom 2017. godine dolazi u Zagreb učiti naš jezik.

– Moji su vrlo aktivni u Dalmacija Sydney Croatian Clubu u Sydneyu, stric je predsjednik kluba, otac pomaže, a i ja sam plesao folklor ondje. No, u kući smo govorili samo engleski. Prvi put u Hrvatsku sam došao s 13 godina, cijela obitelj tada je u mjesec dana posjetila Korčulu i Crikvenicu.

Svidjela mi se Hrvatska, ali nije mi se činilo da je to nešto posve novo za mene jer me podsjećala na ono o čemu su bake i djedovi govorili – kazuje Anthony, koji je prije tečaja učenja jezika Hrvatsku posjetio četiri puta. Jednom je čak s folklornom grupom gostovao na Korčuli s tradicionalnom kumpanijom, plesom s mačevima.

– O Hrvatskoj kao zemlji nisam znao puno. Čuo sam o Domovinskom ratu, ali ne detaljno. Nismo puno govorili o politici, više o lijepim sjećanjima obitelji na život ovdje. Da, osjećam se Hrvatom, ali još bih to više bio kada bih dobro znao govoriti jezik – kaže mladi Anthony koji već sada solidno barata hrvatskim.

Nema specifičan plan, ali volio bi naći posao u Hrvatskoj, ostati. Možda mi to više i ne vidimo, ali Anthony kaže kako su ovdje ljudi otvoreniji nego u Australiji, da volimo uživati i zabavljati se. Njemu se svidio i – gemišt!

– Ostavile smo roditeljima pse i mačke i došle tu. Prije nas to je učinila naša sestrična koja nas je i pozvala da se prijavimo za stipendije. Bila je to prilika za putovati, učiti jezik. Sestra i ja rekle smo: "Dobro, dajemo otkaz i dolazimo!" – govore naizmjenično Fiorella Guadalupe Valdivia Grubisic (27) i Ivana Maria Valdivia Grubisic Polanšćak (25), dvije sestre iz Lime (Peru), kako su se iz daleke južne Amerike otisnule u zemlju o kojoj su tada malo znale.

Njihov djed po majci došao je iz Bugojna u Limu 1948. godine, a u posjet Hrvatskoj, gdje ima rođake, stigao je tek 50 godina poslije. Ali njegove unuke, iako po ocu Peruanke (prezimena Valdivia), u Hrvatskoj, u Zagrebu, odlučile su se, čini se, trajno nastaniti. Na Croaticum, tj. na tečaj jezika, stigle su još 2015. godine, "odradile" ukupno četiri semestra, a onda im se u Hrvatskoj "dogodio" život. U dugačkom Ivaninu imenu i prezimenu sigurno niste mogli ne zamijetiti i ono – Polanšćak.

Zemlja mogućnosti

– Da, udana sam za Hrvata iz Zagreba. Upoznali smo se preko interneta kad smo stigle u Hrvatsku. On je inženjer s FER-a i nakon osam mjeseci hodanja vjenčali smo se ovdje 2016. godine – kazuje Ivana, koja je u Peruu završila studij komunikologije i marketinga.

Naravno da otac nije bio sretan u početku, simpatično dodaje, bilo je prigovora "ti nisi išla u Hrvatsku da se udaš", ali na kraju su je roditelji podržali i doputovali na svadbu. Ni u njihovoj kući hrvatski se ne govori, premda su majka i tete aktivne u tamošnjem hrvatskom klubu. Jedino što su sestre Valdivia Grubisic naučile na hrvatskome prije dolaska ovdje bilo je – otpjevati pjesmu "Hrvatica ja sam mlada".

– Tko zna što smo pjevale kad uopće nismo znale jezik! – smije se Ivana. Danas su ona i suprug zaposleni, ona radi u Službi za korisnike na španjolskom jeziku jedne domaće kompanije. Nakon što je dobila državljanstvo, na život u Hrvatskoj odlučila se i Fiorella, pa sada živi sa sestrom i njezinim suprugom u stanu u zagrebačkoj Dubravi.

– Nakon što sam postala Hrvatica, sada tražim posao – kaže Fiorella, koja se nakratko nakon završetka tečaja i dobivanja hrvatskog državljanstva morala vratiti u Peru.

– Ali, nedostajala mi je Hrvatska! – priznaje, pa su na kraju obje sestre, jedina djeca svojih roditelja, odlučile živjeti u ovoj čudnoj zemlji. Fiorella je završila ugostiteljstvo i menadžment u Limi i kaže kako joj nije jasno da mladi ljudi u Hrvatskoj ne mogu pronaći posao jer ona je dosad bila na nekoliko razgovora i ovih bi dana trebala odlučiti koji će posao prihvatiti.

I dok iz Hrvatske odlaze rijeke mladih, njihov je život pošao u onom drugom, dolaznom pravcu.

– Hrvatska ima toliko šanse za mlade. Ne razumijem zašto odlaze. Hrvati ne znaju što imaju – kaže Fiorella.

– Ovdje imamo više vremena za uživati. Lima je veliki grad. Cijeli život si u tramvaju ili autobusu, samo putuješ. Ovdje možeš biti opušten – dodaje Ivana.

– Imati vremena za sebe – nadovezuje se Fiorella, kojoj iz Perua nedostaje hrana "za koju smo mi Peruanci opsesivno vezani".

Zamijetile su, naravno, hrvatski pesimizam, sklonost kukanju, nezadovoljstvo, što ih iskreno čudi. Za njih je Hrvatska zemlja mogućnosti, a kad se tome doda još malo nota Olivera ili Nene Belana, koje su ovi mladi ljudi odmah zavoljeli, eto razloga za optimizam.

Bruno Konjević / HANZA MEDIA

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 13:49