PIŠE JELENA VELJAČA

Donedavno smo mozak odmarali tražeći ‘hot cipele za proljeće‘, a sada čitamo ‘kako preživjeti nuklearni rat‘

I dakako da je bizarno, da je razarajuće, i da je potresno, i da je posve u redu osjećati se bespomoćno, zatečeno, bolesno, čak i kriv

Jelena Veljača

 Neja Markičević/Cropix
Objavljeno: 06. ožujak 2022. 22:14

Nisam kupila jod, ali ne zato što mi nije palo na pamet, nego zato što sam, pod budnim okom svoje racionalne bolje polovice, bila prisiljena duboko udahnuti i ne juriti kao muha bez glave u apoteku ili na Novi Zeland, što mi je isto, priznajem, palo na pamet.

Dugo nisam osjetila takav napad straha: beskrajnog straha, za koji se ne nazire rješenje. PTSP od potresa prikrao bi se po noći, kad bih se krenula boriti sa snom: što ako se ne probudim na vrijeme, kao u ono ožujsko zagrebačko jutro? San bi djelovao kao neprijatelj, no poznato je da čovjek često umišlja kontrolu. Kao, ako sam budna, mogu dovoljno brzo staviti leće u oči (bez njih sam neupotrebljiva) te kacigu na glavu, paralelno povlačeći dijete, kao to jutro, pod nosivi zid, iako sam kasnije mnogo puta...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 14:52