JUŽNI TOK

DRAMATIČNI PREGOVORI HRVATSKE, EU I RUSIJE Zbog ulaska u EU investiciju od 16 milijardi eura i 100 000 radnih mjesta preustili smo Srbiji

 AFP, Davor Pongracic / CROPIX;

Ovo je posao stoljeća”, uzvikivali su uglas srpski političari ove nedjelje, kada je u vojvođanskom selu Šajkaš zavarena prva plinska cijev na kojoj je pisalo “South Stream - Južni tok”.

Riječ je o pompoznom početku gradnje 422 kilometra dugačkog plinovoda Južni tok kroz Srbiju.

Tim bi se plinovodom za dvije godine trebao dopremati plin iz Rusije u središnju Europu. Južni tok bi trebao biti dugačak gotovo 3600 kilometara i protezati se od Rusije, preko Crnog mora do Italije. Prolazi kroz šest zemalja - Rusiju, Bugarsku, Srbiju, Mađarsku, Sloveniju i Italiju.

Vrijednost projekta procijenjena je na više od 16 milijardi eura. Za razliku od Srbije, Hrvatska je odlučila prekinuti pregovore s Gazpromom oko gradnje tranzitnog plinovoda Južni tok kroz našu zemlju kako ne bi ugrozila ulazak u Europsku uniju.

Danas se pregovori vode oko gradnje dobavnog pravca od granice sa Srbijom do Slobodnice kod Slavonskog Broda. Hrvatska je odlučila priključiti se na projekt Transjadranskog plinovoda koji će plin iz Azerbajdžana dovoditi u središnju Europu. Preko njega bi Hrvatska trebala postati tranzitna zemlja za isporuku plina u zemlje EU i na taj način postati minimalno ovisna o ruskom plinu.

Prvi radovi na plinovodu Južni tok počeli su u Rusiji krajem 2012. Većinski vlasnik projekta i tvrtke South Stream Transport je ruski Gazprom sa 50 posto udjela. Talijanski Eni ima 20 posto, a francuski EDF i njemački Wintershall po 15 posto. Srpski dužnosnici tvrde da bi na gradnji plinovoda, kojim bi godišnje trebalo prolaziti 40 milijardi kubnih metara plina, trebalo direktno biti zaposleno 25.000, a indirektno čak 100.000 radnika. Cijena gradnje plinovoda kroz Srbiju s godinama se povećavala.

S početnih 1,5 milijardi eura danas je došla do 1,9 milijardi eura. Ukupna vrijednost investicije procjenjuje se na 5 milijardi eura. Srbija bi godišnje od naplate tranzita plina trebala zarađivati 200 milijuna eura. Dio tog novca će se transferirati Gazpromu za otplatu kredita. No, u “poslu stoljeća” jako je puno nejasnoća koje bacaju sjenu na na povijesni rusko-srpski deal.

Južni tok kroz Srbiju zacementiran je 2008. Energetskim sporazumom u području nafte i plina između vlada Srbije i Rusije. Uvjet za gradnju bila je prodaja 51 posto srpske naftne kompanije NIS ruskom Gazprom neftu.

Bez natječaja NIS je prodan za 400 milijuna eura uz obavezu Gazprom nefta da provede modernizaciju u vrijednosti 500 milijuna eura. Gazprom neft je obvezu ispunio na način da je Naftnoj industriji Srbije posudio novac za modernizaciju, a NIS mora vratiti novac uz kamatu. No, ni to nije sve.

Prema dokumentima koje je objavio beogradski B92, Gazprom neftu su zajedno s NIS-om na upravljanje predane srpske rezerve nafte i plina koje, prema procjenama, vrijede čak sedam milijardi eura. Prema procjenama neovisnih konzultanata, vrijednost NIS-a bila je 2,2 milijarde eura. Što znači da je 51 posto vlasništva u NIS-u bilo vrijedno 1,1 milijardu eura - dva i pol puta više od cijene koja je ugovorena. U ovu procjenu nije ušla vrijednost srpskih rezervi nafte.

To nije bila jedina cijena koju su Srbi platili za Južni tok. Srbija je jedina od zemalja pristala na to da tvrtka za upravljanje plinovodom ne bude u njenom vlasništvu, nego Gazprom ima 51 posto vlasništva i ona nema vlasništvo nad plinovodom. Osim toga, tvrtka je kao offshore kompanija osnovana u Švicarskoj i nad njom srpska vlada nema ingerencije. Sve su to uvjeti na koje je srpska Vlada morala pristati da bi dobila “posao stoljeća”.

U tom poslu Hrvatske nema, iako je dugo godina bila jedan od najozbiljnijih kandidata. Hrvatskoj je ruski predsjednik Vladimir Putin 2006. ponudio sudjelovanje u tom projektu, no tadašnji premijer Ivo Sanader nije bio zainteresiran za njega.

Hrvatska je bila u pregovorima za ulazak u NATO savez i na putu prema Europskoj uniji i Sanadera nisu zanimali dogovori s Rusima. Preokret se dogodio u ožujku 2010., kada je tadašnja premijerka Jadranka Kosor otišla u Moskvu na sastanak s Vladimirom Putinom.

Potpisan je Sporazum o ulasku Hrvatske u projekt plinovoda Južni tok, ali samo kroz gradnju dobavnog pravca. Dvije godine poslije dogovorena je i trasa tranzitnog pravca plinovoda kroz Hrvatsku koji je trebao biti dugačak 270 kilometara i kojim bi godišnje prolazilo 30 milijardi kubnih metara plina, a Hrvatska bi godišnje zarađivala oko 24 milijuna eura.

No, cijeli je posao propao nakon što su Rusi zatražili potpisivanje novog Međudržavnog ugovora i dioničarskog ugovora, čije odredbe nisu u skladu s direktivama Europske unije. Naime, Europska komisija traži da vlasnici plinske infrastrukture u zemljama Europske unije moraju i drugim zainteresiranima omogućiti pristup plinovodima. Gazprom se tome oštro protivi.

Hrvatska je u to vrijeme bila pod velikim pritiskom Gazproma i Kremlja. U povjerljivom dokumentu Vlade iz lipnja 2012. godine detaljno se objašnjava da Gazprom, dakle i Kremlj, od Hrvatske traži potpisivanje ugovora doslovce iza leđa Europske komisije.

Predstavnici Gazproma išli su toliko daleko da su hrvatskoj strani sasvjetovali da se međudržavni sporazum i dioničarski ugovor potpišu u kolovozu, uvjeravajući hrvatske pregovarače da su u to vrijeme godišnji odmori kada u Bruxellesu rade samo dežurni službenici i da će dužnosnici Europske komisije kasno shvatiti da je ugovor potpisan. Rusi su hrvatsku stranu uvjeravali da bi novi međudržavni ugovor bio iznad prava Europske unije kada Hrvatska postane njena članica.

Vlada je upozoravana da to nije istina i da bi popuštanje Rusima moglo zaustaviti planirani ulazak RH u Uniju. U dokumentu se također navodi da Europska komisija pomno prati poteze hrvatske Vlade u vezi s Južnim tokom te da je od Hrvatske zatražila punu suradnju.

Vlada je na kraju te zahtjeve odbila i tranzitni pravac kroz Hrvatsku je propao. Iste je zahtjeve Gazprom uputio Bugarskoj, Mađarskoj i Sloveniji. Bugarska je jedina uspjela slomiti Gazprom i prisiliti ga na ustupke. Gazprom je popustio zbog izuzetne važnosti Bugarske za ovaj projekt.

Nakon pet godina pregovora Rusi su pristali na nižu cijenu plina za Bugare, bolje uvjete kreditiranja i, što je najzanimljivije, Gazprom je jedino u Bugarskoj pristao na to da Južni tok mogu koristiti i drugi distributeri. Slovenija, s druge strane, nema tako važan strateški položaj za cjelokupni projekt te je danas pod velikim pritiskom Rusije i u poziciji u kojoj se prošle godine našla Hrvatska.

Gazprom više nema vremena čekati Slovence i od njih traži da počnu graditi plinovod, a da se s Europskom komisijom dogovore kasnije. Slovenska premijerka Alenka Bratušek do kraja godine trebala bi otputovati u Moskvu s konačnim odgovorom. Mediji tvrde kako joj je Putin već poručio da je neće primiti ako se ne izjasni pozitivno o plinovodu.

Predstavnici Plinacroa danas s Gazpromom pregovaraju oko izgradnje 100 kilometara plinovoda koji bi u Hrvatsku ušao u Sotinu i završio u plinskom čvorištu u Slobodnici kod Slavonskog Broda. Direktor Službe strateškog razvoja Plinacroa, Vladimir Đurović, rekao nam je da sve ovisi o rezultatu razgovora između Europske komisije i ruske vlade.

- Stav je naše Vlade da se čeka usuglašavanje stavova Europske komisije i Rusije oko ovog projekta - rekao je Đurović. Ako Europska komisija odobri ovaj projekt, ići će se u gradnju tog kraka Južnog toka kroz Hrvatsku. Prije toga će se osnovati zajednička tvrtka Južni tok Hrvatska u kojoj će Plinacro i Gazprom imati po 50 posto vlasništva.

Trošak izgradnje od 60 milijuna eura dijelit će se popola, a plinovod, za koji je već utvrđen koridor, mogao bi biti izgrađen za šest mjeseci. Njegov kapacitet bio bi oko 2,7 milijardi kubnih metara plina, što je čak manje od godišnjih potreba Hrvatske za tim energentom.

Puno više hrvatska Vlada i Plinacro očekuju od Transjadranskog plinovoda (TAP). TAP je 800 kilometara dug plinovod, čija bi izgradnja stajala oko dvije milijarde eura i trajala oko četiri godine. Plin bi se dovodio iz plinskog polja Shah Deniz II u Kaspijskom jezeru u Azerbajdžanu.

Njegov bi početak trebao biti na grčko-turskoj granici. Plinovod bi prolazio kroz Grčku i Albaniju. Na albanskoj obali bi se spustio u more i bio proveden do juga Italije, gdje će biti priključen na europsku mrežu plinovoda. U albanskom gradu Fier na taj bi se plinovod priključio Jonsko-jadranski plinovod (IAP) koji bi prolazio iz Albanije, preko Crne Gore do Hrvatske. Taj plinovod bi se spojio na magistralni plinovod koji je već izgrađen do Splita.

Ukupna duljina od Splita do albanskoga grada Fiera iznosila bi 516 kilometara, a svojim kapacitetom od 5 milijardi kubnih metara godišnje omogućio bi opskrbu prirodnim plinom Albanije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Hrvatske. No, osim toga, preko već izgrađene mreže magistralnih vodova Hrvatska bi oko 3 milijuna kubika plina godišnje mogla izvoziti preko plinskog čvorišta u Austriji dalje u Europu i na taj način postati tranzitna zemlja za izvoz neruskog plina.

Naime, izgradnjom ovog plinovoda europskim se zemljama omogućuje neovisnost o opskrbi plinom iz Rusije. Plinovod u potpunosti zaobilazi Rusiju, a Hrvatska bi u izgradnji energetske sigurnosti Europe postala važan čimbenik kao zemlja kroz koju bi se u budućnosti plin iz kaspijske regije transportirao u zapadnu Europu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2024 19:02