Dubravka Šuica: Problem Europske unije je što uskoro neće imati tko raditi

Potpredsjednica Europske komisije Dubravka Šuica zadužena za demografiju i demokraciju završila je važan dio svog mandata, onaj vezan za Konferenciju o budućnosti Europe koju je uime Komisije koordinirala. Trenutno se bavi drugim važnim spisom iz svog portfelja, a to su demografski izazovi s kojima se suočava Europa. U razgovoru za Jutarnji list Šuica govori o planovima EU za suočavanje s demografskim problemima, koji utječu i na tržište rada i na socijalnu situaciju u cijeloj EU.

Komisija je nedavno objavila paket Europskog semestra. Vidljivo je da je u cijeloj EU, a i u Hrvatskoj, rekordno niska nezaposlenost, raste zaposlenost, ali i dalje ostaje problem velikog broja nezaposlivih, dakle pasivnih koji ne traže posao ili nisu spremni za tržište rada. Kojim mjerama EU rješava ovaj problem?

- Nezaposlenost i u Hrvatskoj i u cijeloj EU je rekordno niska, što bi na prvi pogled bila odlična vijest. Hrvatska prvi put ima manje od 100.000 nezaposlenih. No problem je u cijeloj EU što je niska nezaposlenost, između ostalog, rezultat demografskih promjena. Premalo mladih ulazi na tržište rada, djece je sve manje a bilježimo masivne odlaske u inozemstvo te odlaske u mirovinu. Kombinirajući sve to, dolazimo do konstatacije da gotovo da nema tko više raditi.

To izaziva strahove starijih u društvu da neće biti dovoljno za njihove mirovine jer je sustav zasnovan na modelu generacijske solidarnosti. S druge strane imamo mlade koji često imaju kvalifikacije koje ne odgovaraju današnjim zahtjevima na tržištu rada. Kako povećati tu zaposlenost je izazov. Radimo, u sklopu mog portfelja, na aktiviranju pasivnog stanovništva kako bismo smanjili jaz na tržištu rada.

To moramo napraviti ako EU želi biti konkurentna. Imamo nekoliko kategorija stanovništva koje su pasivne. Stariji, žene, migranti, ali postoji i podjela uzrokovana digitalnim vještinama.

Imamo i problem razlika između država, i po socijalnoj pomoći. Primjerice, neki u Belgiji su identificirali premalu razliku između naknade za nezaposlene i minimalne plaće, što dovodi do apsurda da se ne isplati raditi, a u Hrvatskoj su drugi problemi. Koje se rješenje traži za ovaj problem koji također utječe na demografska kretanja?

- Razlike postoje, ali ne govorimo o njima kao o razlikama između država, nego između regija. U Europskoj uniji identificirali smo 83 regije koje pate od izazova starenja populacije i odljeva mozgova prema inozemstvu ili drugim regijama. Čest je razlog i nedostatak visokokvalificirane radne snage u nekim regijama, gdje spada i cijela Hrvatska kao regija. Teško je riješiti taj problem preko noći, ali radimo na tome.

Mi smo usvojili mehanizam za poticanje talenata koji ima osam stupova. On bi trebao pomoći regijama i državama članicama zadržati talente. Ne radi se o pokušaju sprečavanja slobode kretanja koja je jedna od važnih naših vrijednosti, nego o dinamiziranju razvoja tih regija koje će onda poticati ljude koji tamo žive da ostanu, pa i privlačiti ostale.

U svim izvješćima vi iz Europske komisije spominjete ulaganja u stjecanje vještina. No i za to najčešće oni koji žele učiti i usavršavati se moraju odlaziti u veće urbane sredine jer takve mogućnosti nemaju tamo gdje žive. Je li i to problem u implementaciji ovih ciljeva?

- Da, to je izazov. Prije smo govorili o velikim razlikama između istoka i zapada, a sada govorimo o razlikama između ruralne i urbane Europe. Ljudi iz ruralnih sredina idu u gradove kako bi stekli vještine. Ali postoji i problem velike razlike u kvalifikacijama i potrebe tržišta rada. Često kvalifikacije i vještine nisu ono što se na tržištu rada trenutno traži. Tome planiramo doskočiti projektima prekvalificiranja kadrova pružanjem mogućnosti stjecanja novih vještina.

Nismo slučajno upravo ovu godinu označili kao ‘europsku godinu vještina‘, koja se nastavlja na ‘europsku godinu mladih‘. Nismo odustali od naših prioriteta, a to su zelena i digitalna Europa. Za to trebamo pripremiti i kadrove. Sugeriramo i zemljama članicama da svoj obrazovni sustav prilagode tome i rade na smanjenju nesrazmjera kvalifikacija i potreba tržišta rada. Uz to radimo i na povećanju digitalne pismenosti i cjeloživotnom učenju. Digitalna uključivost je danas nužna i u to treba uključiti i starije.

Koji ste još izazov detektirali koji je stvoren demografskim promjenama i starenjem?

- Postoji jedan važan o kojem nismo puno govorili, a to je problem skrbi. Trenutno sedam milijuna žena u EU nije na tržištu rada zato što nemaju mogućnost slati dijete u vrtić pa se moraju brinuti o djetetu ili ne mogu roditelje slati u starački dom pa se moraju brinuti o njima. Razlog su ili skupoća ili nepostojanje mogućnosti jer žive na ruralnom području.

Mnoge žene tako moraju žrtvovati svoju karijeru da bi se brinule o djeci ili starijima. Tu se javlja i rodna ili spolna razlika u kojoj u sustavu zdravstva ili skrbi radi 90 posto žena a samo 10 posto muškaraca. U EU 17 milijuna žena radi u skrbi i samo 450.000 muškaraca. Zato trebamo tu profesiju učiniti atraktivnijom, a to važi isto i za učitelje i neke druge profesije.

Ovo je zadnja puna godina mandata Europske komisije. Jeste li zadovoljni učinkom u ispunjenju ciljeva koje je ovaj sastav Komisije zadao na početku mandata?

- Morali smo se suočiti s mnogim nepredvidljivim izazovima. Covid-kriza, energetska kriza, rat u Ukrajini. Bez obzira na sve to, mislim da smo se dobro nosili sa svim krizama i ustrajali u prioritetima o digitalizaciji i zelenoj tranziciji. Energetska nam je kriza, po nekima, čak i pomogla jer smo brže od očekivanog smanjili ovisnost o ruskom plinu i ulagali u alternativne obnovljive izvore energije.

Što se tiče demografije, tražit ćemo da se sada kada se bude razmatrala evaluacija Višegodišnjeg financijskog okvira uključi i stvaranje jedne posebne Europske agencije za demografiju. Ona bi analizirala demografske fenomene i pomagala državama članicama u pronalasku rješenja za probleme te da ih uvrsti u svoje nacionalne ekonomske planove.

Trenutno je u Europi 2,6 radnika na jednog umirovljenika. U 2050. godini će raditi samo 1,6, što znači da bi plaće svih Europljana trebale porasti za 62 posto da bi bio održiv mirovinski sustav. Taj podatak nije isti za sve države, ali je neki prosjek. No pokazuje razmjere izazova.