EDO POPOVIĆ OTVORIO DUŠU NOVINARKI JUTARNJEG 'Nisam pobjegao iz Zagreba, ali svoju priču s ljudima sam završio'

A baš sam se htjela fotkati s kokoši! U krilu, ili na ramenu... mislim... ako bi kokoš pristala. Nažalost, Edo nema kokoši, ali ima psa, šest mačaka, restauriranu staru kuću i 2 jutra zemlje, koja nosi i šumu, i livadu, i travnjak, i voćnjak, i grmlje kupina i drvarnicu u kojoj cijepa drva i vrt u kome bere blitvu i rajčicu... U šumi pak ima srna i divljih svinja, jazavaca i lisica, ali nema vukova i medvjeda.

Ima tome šest ili sedam godina kako su pisac i nekadašnji novinar Edo Popović i njegova supruga Ljilja, arhitektica, odlučili otići živjeti u prirodu, na selo. Danas, u Stranici Gornjoj u općini Ribnik, gotovo na slovenskoj granici, sve je ovo što sam spomenula, a i mnogo toga što nisam, ali jesu njih dvoje, on i Ljilja, u knjizi o životu na svježem zraku koja im izlazi ovih dana, samo što nije...! Edo Popović autor je dobro znane knjige osamdesetih, “Ponoćni boogie” (1987.); nakon toga dugo nije pisao, a onda je 2000-ih odlučio posvetiti se – samo pisanju. Otad su mu izišli romani, knjige priča uglavnom o životu na asfaltu, i non-fiction knjige, uglavnom o hodanju i životu u planini.

Koji vas još poslovi čekaju ove jeseni?

- Košnja dijela livade. Skoro je 5000 četvornih metara toga što kosim, i nisam stigao sve na vrijeme. A i ne želim kositi stalno, jer ideja je da ovdje imamo livadu, a ne njegovani travnjak. Stotine biljaka na livadi raste, mnoge beremo za čajeve. Ne znamo ih sve, još učimo. Jedino što redovno kosimo je dvorište, jer se tu svakodnevno krećemo. A onda, i cijepanje drva.

Ne bih ja bila blizu kad književnik cijepa drva.

- Bez brige.

Znate sa svim tim, sjekirom, kosom?

- Čak i s motornom pilom, kojom nikad prije nisam radio. Naime, moje porijeklo nije građansko. Moji, s očeve strane, bili su poljoprivrednici, stočari, a majčin otac je bio zidar. Pa se sve to možda nekako prenosi, nasljeđuje...

Ronald Goršić / CROPIX

Možda ste nešto naučili gledajući obitelj na poslu?

- Ne, nažalost. Živio sam u Livnu, gdje sam rođen, samo 11 godina. Kositi me počeo učiti, prije 4-5 godina, susjed, gospodin Radman, ima 92 godine. Nije još sasvim zadovoljan, ali mi se bar ne ruga kad me gleda.

Zadovoljni ste kad to radite?

- Zato sam tu! Ono što nisam imao u Zagrebu, a nisam bio svjestan da mi nedostaje, baš su ovakvi poslovi, fizički naporni, ali istovremeno i meditativni. Puštaju čovjeka da bude sam sa sobom. To je meditacija u pokretu, vježbe disanja koje su meni itekako potrebne. Prednost mi je što ne kosim da bih pokošeno spremio za stoku koju ću preko zime hraniti, nego kosim kad mi se hoće i koliko hoću...

Ove je godine livada rasla kao luda.

- I u njoj sve one divne trave za čaj... ali voćke... ništa! Imamo 40 stabala šljiva bistrica, nije rodila nijedna. Imamo pet stabala šljiva belica, ubrali smo jednu jedinu šljivu, pa smo supruga Ljilja i ja sjeli svečano za stol - idemo podijeliti ovogodišnju berbu! Orasi su svi popadali, imaju potpuno crne ovojnice, trule, jabuke ništa, kruška moštanka ništa. Bilo je prekrasno gledati kako je sve to predivno procvjetalo, ali trotjedna kiša sve je uništila. Inače, hranu kupujemo u lokalnoj ekonomiji, to je ideja koju smo još u Zagrebu počeli njegovati, jer smo se opskrbljivali u grupama solidarne razmjene. Voće, povrće...

Vegetarijanac ste?

- Moja supruga je vegetarijanka, ja ne, ali ne jedem puno mesa, volim dobar špek i dobru kobasicu, pršut mi ništa ne znači, iako dolazim iz Livna... u susjedstvu nabavljamo jaja, mlijeko od kojeg Ljilja radi sir i odličan skir, grčki jogurt. Povrća uzgojimo nešto sami. Inače, imanja se ovdje ne ograđuju, ali vrtovi da, jer, ja prvo kad se probudim ugledam ovdje dvije srne, a srne se vole pogostiti vrtom, a naročito vole mlade voćke...

Nećete reći da vam baš ništa ne fali iz Zagreba?

- Utrine, ponekad...

To sam i mislila. Niste jednom o njima pisali.

- Mi smo četrdesetak godina ondje živjeli. Evo, nekidan sam bio, i gledam - kako je lijepo. Nije lako nakon 40 godina otići. Ali, kad ih se zaželim, evo, tu su, na 50 minuta vožnje... a kad se baš poželim nekog grada, otići ću u Berlin, London, Madrid.

Fali vam kino, koncert, asfalt?

- Evo, sad završava 14. festival komorne glazbe i žao mi je što neću poslušati nijedan koncert, to nikad nisam propuštao. Ali, ako nešto i nedostaje, nije to nešto oko čega bih paničario.

Nadoknađivao sam ono što nisam godinama gledao, na što me sin upozorio, serije, Žicu, ili nordijske krimi-serije. Mislim da sam ja s ljudima svoju priču završio. Ljudi mi ne nedostaju, iako ne bježim od ljudi. Ja od Zagreba nisam pobjegao. Ja sam tu došao živjeti, imam susjede, dobre znance, ne zatvaram se, ali dogodi se i da deset dana ne iziđem s ovog svog slobodnog teritorija... Uvijek u ljudskim odnosima dođe do neke rutine, to naročito mi novinari dobro znamo. Imam 62 godine. Kad sam imao 40, da mi je netko rekao da ću završiti ovdje, rekao bih, nema šanse. To su stvari koje ne možemo planirati.

Ideja da kupite imanje, ostavite grad, kako je nastala?

- Nama je kupnja ovog mjesta bila logičan put nakon deset godina hodanja planinama. Slovenske Alpe, Dolomiti, Velebit, koji se i ne može nikad prehodati. Ja nisam želio umrijeti u Utrinama, pod hrastićima kartajući se s prijateljima, ja hoću umrijeti ovdje, u ovom dvorištu, tu. Haha...

Niste jedini koji je odlučio živjeti na selu. Mnogi su pobornici tog “usporavanja”...

- Sad ima cijeli jedan pokret, voluntary simplicity, dobrovoljna jednostavnost, ali mi smo ga živjeli i prije nego smo znali što je to. Kao što nam je pas Kodo učitelj feng shuija, jer sve što je na podu progrize, pa smo sve s poda počeli dizati.

Ronald Goršić / CROPIX

Prije petnaestak godina bili ste oboljeli od KOPB-a, kronične opstruktivne bolesti pluća, zato ste i počeli hodati Velebitom.

- Bolesti su iza mene..! Imao sam najprije kroničnu opstruktivnu bolest pluća, koja je isto smrtonosna bolest, pokojni Željko Malnar je umro od nje... ja sam na 50 posto zahvaćenosti pluća bolešću. Proces je ireverzibilan, pluća kad sredite, onda ste ih sredili. S tim se živi, može se držati pod kontrolom. Prestao sam pušiti i okrenuo se planini, i ta me bolest neće doći glave. Druga je dosta ozbiljnija, to je non Hodgkin limfom, odnosno rak krvi. To sam liječio klasičnom metodom imunokemoterapije 2013. godine, evo, otad je... šest godina. Nije baš tako opasan kao ostali limfomi, ali je dosadan... voli se vratiti. Idem svakih 6 mjeseci na kontrole. Liječnici su ono što će nam najviše nedostajati. Mislim da sve bolesti imaju veze s našim načinom života i prehrane. Živimo prebrzo, prestresno, taj grč mora donijeti nešto loše. Nisam stručnjak, nisam učitelj, ne mogu nikoga ništa naučiti, ali evo, rekao sam neka svoja iskustva.

Neki vam zamjeraju što se grijete na drva, ne na solarnu energiju.

- Solarni paneli su za prirodu pogubniji nego grijanje na drva. Mi zimi potrošimo 8, 9 metara drva, i to sam već nadoknadio sadnjom mladog drveća. A solarni paneli su skupi, traju 20 godina i onda je problem njihovo odlaganja. Oni su štetniji po okoliš nego bilo kakva sječa. Stablo koje umre prirodnom smrću otpusti jednako CO2 kao i ono koje sagori. Sagorijevanje je prirodno. Nema kemije. Osim toga, zimi se i grijemo i kuhamo na drva. Ljudi u gradu vole pokazivati velike geste, a uopće ne razumijemo o čemu govorimo.

Pisci često kažu da negdje mogu pisati, a negdje naprosto ne mogu. Vi?

- Ma imam i koncentracije i vremena za pisanje, više nego u Zagrebu. Kad sam se profesionalno bavio alkoholom, onda sam cugao, a pisao sam u rijetkim trenucima triježnjenja. Pa druženje, pa izlasci... a ovdje mi ne treba ni čvrsta disciplina koju imaju neki pisci, tipa Milko Valent, koji se zatvori u svoj kabinet i ne izlazi dvije godine. Shvatio sam, ovdje, da mogu, nešto pristojno napisati, ali ja nisam pisac – ja nisam uložio gotovo ništa u tu svoju karijeru, niti želim. Svatko od nas je mnogo više od našeg posla. Moj život je moj život. Naš identitet smo sveli na mozak koji nas zajebava cijeli život... A mi smo bića prirode kao što su to mačke i lisice. Mi nismo bačeni u ovaj svijet, iz njega smo nikli. U budizmu to nazivaju “sve je ovo ja”. Ja to još ne razumijem, zen budizam me zanima kao tekst, za praksu nisam dovoljno discipliniran.

Ali, ne kanite prestati pisati?

- Ne, ne, ali malo sam u pisanju skrenuo s asfalta... ja nisam pisac koji može pronaći neki dobar recept, napisati manje-više uspješan roman tipa “Izlaz Zagreb-jug”, i to dalje štancati. Ja moram otići ili naprijed ili natrag, napisati nešto ili bolje ili lošije, ali drugačije, tematski, stilski, ja se moram pomaknuti.

Ali, napisali ste knjigu o životu ovdje, u Stranici Donjoj.

- Bit će gotova za dva-tri dana... Toj smo knjizi ravnopravni autori moja supruga Ljilja i ja. Izaći će do Interlibera, naslov još nemamo, knjiga je o ovome o čemu sada pričamo, i puna fotki koje smo snimili. Moja je supruga rođena u Sarajevu, nema nikoga sa sela, ni izbliza, a moj je otac bio učitelj, nije se bavio poljoprivredom... Ali, Ljilja je prošla godišnji tečaj permakulture, i ona je ta koja zna i razumije. Ona je “govorila” knjigu, ja sam je tipkao, a objavit će OceanMore iz Zagreba.

Je li to neka iskonska glad, strah u čovjeku da s pedeset godina napusti dotadašnji život, vrati se prirodi, počne proizvoditi hranu?

- Postoje veći i pametniji od mene koji su pisali o tome. Kad jedemo, to je samo dio agrikulturnog procesa. Ono što je jednom bilo sjeme, završava na našem stolu, u nama. Ne jedemo nešto što je palo s neba... A mi danas više pažnje posvećujemo kupnji cipela ili mobitela, nego onome što jedemo. Je li to što jedemo uzgojeno s manje ili više otrova, gdje je uzgojeno... o tome ništa ne znamo. I ne želimo znati, samo trpamo u sebe. Ne znam postoji li važnija stvar od hrane. Treba jesti odgovorno, to je ključni pojam. Da znamo što kupujemo, i da ta hrana ne prevali tisuće i tisuće kilometara dok dođe do nas. Trebamo ostaviti za sobom što manje “ekoloških otisaka”. Zato mi kupujemo lokalno, od susjeda, a ja sam prestao jesti banane, jer ne znam odakle dolaze i kako. A za njihove plantaže u Latinskoj Americi krče gomile starih šuma... kad jedem naranče i mandarine, jedem ove s naših otoka i doline Neretve. Mi smo svi žrtve ubrzanja, industrijalizacije, sad se pokazuju negativni efekti, autoimune bolesti, ja to mogu samo naslućivati ili govoriti iz vlastita iskustva. Ne mogu o tome ozbiljno govoriti, a da ne ispadnem smiješan. Nisam liječnik.

Kuću ste sami rekonstruirali.

- Sve je to Ljiljino arhitektonsko djelo. Jednostavnije bi je bilo srušiti, pa napraviti novu, ali to nije bila ideja. Išli smo težim i sporijim i skupljim putem. Ljilja je napravila cijeli projekt, kao što je napravila i projekt cijelog imanja. Radit ćemo na kući i dalje, koristeći prirodne materijale, i tek kad to budemo zbilja morali, pribjeći ćemo nekim drugim. Toplinska izolacija zidova napravljena je, na primjer, glinom i slamom. Boja fasade je od boja pigmenta pijeska sela iz Blatuše. Staklenu vunu i slične stvari nećemo koristiti. Potkrovlje ćemo urediti kao galeriju, za spavanje i rad, gdje će se Ljilja baviti svojom arhitekturom, ja svojim pisanjem. Zabati kuće koji sad nisu otvoreni bit će stakleni, od izostakla, jer nam treba više svjetla.

Donijeli ste si svoje knjige iz Zagreba, muziku...

- Muziku nisam mogao slušati sve do ovog proljeća... stalno su mi neki zvukovi izvana bili zanimljiviji. Da, haha, za moju generaciju je Handke bio must read, kao i Carver, a ja ga nisam nikad pušio, on je precijenjen, on je od autora koje, kao, moraš voljeti. Bio si papak ako si rekao da ti se ne dopada... Čitam našeg pisca koji je trenutno na vrhu, posve zasluženo, Karakaša, “Sjećanje šume”, a “Proslavu” još nisam stigao, jer dovršavam svoju knjigu. Veselim joj se, kao i “Ciganinu...” Kristijana Novaka. Čitam non-fiction literaturu, niz knjiga povezanih s ovim smirivanjem i usporavanjem života, recimo, “The Myth of Progress” Toma Wesselsa, ili knjige Ivana Illicha, velikog mislioca koji je (i) naše gore list, ili “Voluntary Simplicity” Duanea Elgina...

Pamtimo vas kao vatrenog protivnika gradnje shopping centra na Cvjetnom trgu.

- Od proljeća, kao sam prestao surađivati s jednim novinama, ne pratim politiku, TV nemamo već devet godina...

Napustili ste aktivizam?

- Na drugi način pridonosim. Ja u životu neću više naškoditi nijednoj biljci, ni životinji, ni čovjeku. Najviše mogu pridonijeti zajednici djelujući na taj način, i ovdje. A moje iskustvo je da u politici iza onih na vlasti uvijek dolaze gori. Politika je mjesto gdje najgore ljudske osobine dolaze na vidjelo: time se više ne želim zamarati.