Možete li zamisliti da naziv Ulice 204. vukovarske brigade sutra osvane i na ćirilici? Ili da se to dogodi na osnovnoj školi koja nosi ime Siniše Glavaševića, jednog od dvije stotine Vukovaraca mučki ubijenih na Ovčari? Nisam branitelj, u ratu sam bio dijete, ali zamislite kako će se tek osjećati netko tko je branio ovaj grad ili onaj tko je u ratu nekoga izgubio - odgovara protupitanjem na upit što misli o uvođenju ćirilice čovjek u ranim tridesetima.
Vukovar je oblijepljen plakatima protiv ćirilice, danima se protiv ćirilice potpisivala peticija, ćirilica je nezaobilazna tema svih razgovora.
Onaj nevidljivi, stakleni zid koji je do sada dijelio vukovarske Hrvate i Srbe kao da se, zbog ćirilice, pretvara u betonski. Prije tri tjedna u Vukovaru je obilježena 15. obljetnica završetka mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, jedinog u ratu okupiranog područja koji je u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske vraćen mirnim putem. Od tog 15. siječnja 1998. u Vukovaru se gradio krhki suživot, a tamošnji su političari, bez obzira na nacionalnost, taj grad isticali kao primjer da se unatoč ratnim strahotama ipak može živjeti zajedno.
Mitnica: Zaštitnim slojem protiv hrđe radnik premazuje spomenik žrtvama Ovčare
Međunacionalni incidenti uistinu su bili rijetki, ništa učestaliji nego u dijelovima Hrvatske koje je rat, za razliku od Vukovara, zaobišao ili samo okrznuo. A onda je, nakon objave rezultata popisa stanovništva i činjenice da je u Vukovaru više od trećine Srba, što im jamči upotrebu manjinskog pisma i jezika u javnom životu, ćirilica zamutila vodu.
- Poštujem Ustav i ustavne zakone o pravima manjina, ali za uvođenje ćirilice još je prerano. Prerano je jer je još dug popis nestalih, jer se ne zna gdje su njihovi grobovi - kaže Gabrijel Kujundžić, HDZ-ov načelnik obližnje Općine Tompojevci. Gotovo svakodnevno je u Vukovaru, dobro poznaje prilike i ljude i zato je, kaže, protiv uvođenja ćirilice. Zagovornik je moratorija od 10 ili 20 godina.
- Ogorčena sam zbog ćirilice i potpisala sam peticiju protiv uvođenja. Sigurna sam da u Vukovaru, kao ni u obližnjem Berku, gdje živim, nema toliko Srba koliko je ispalo na popisu stanovništva. Mnogi od njih žive u Srbiji, dolaze da bi se liječili ili primili mirovinu - objašnjava Tatjana Penavić razloge zašto je protiv ćirilice.
Danko Nikolić, glavni tajnik Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS), smatra, pak, da je tenzije oko uvođenja ćirilice proizvela politika. Lokalni su izbori pred vratima, kaže, i svatko sada na ćirilici želi profitirati. Misli da su se međunacionalni odnosi zbog tenzija oko ćirilice pogoršali i odbacuje primjedbe da su na popisu stanovništva i “mrtve duše”.
- Taj se problem ne može promatrati jednostrano. I dobar dio Hrvata, koji je ušao u popis stanovništva, ne živi u Vukovaru - kaže Nikolić.
- Ne vidim što bi se loše dogodilo ako sutra u Vukovaru na javnim ustanovama budu i ćirilični natpisi. Rat je završio prije dvadeset godina, u Vukovaru suživot funkcionira, nema incidenata ili su vrlo rijetki. Poznavanje ćirilice nikome ne može škoditi. Znam koliko djece u Vukovaru gleda filmove na TV Pinku, a ne mogu ih razumjeti jer su titlovi na ćirilici, njima nepoznatom pismu - kaže Miroslav Mikerović, gradski vijećnik iz redova SDSS-a. Zanimljivo je, upozoravaju naši sugovornici, da je problem ćirilice i dvojezičnosti u Vukovaru riješen puno prije nego što su bili poznati rezultati popisa stanovništva i da su ćirilicu izglasali oni koji joj se danas najviše protive. Polovinom srpnja 2009. u Statut grada unesen je članak u kojem jasno piše kako “pripadnici srpske nacionalne manjine imaju pravo slobodne uporabe srpskog jezika i ćiriličnog pisma u društvenom i javnom životu, te u službenoj komunikaciji u javnim poslovima iz samoupravnog djelokruga Grada Vukovara”.
Takav statut izglasali su HDZ i HSP, danas najljući protivnici ćirilice u Vukovaru. Bila je to zanimljiva sjednica Gradskog vijeća: 11 HDZ-ovaca, dva vijećnika HSP-a i trojica iz SDSS-a podigli su ruke za ćirilicu i rezultatom 16 prema 13 nadglasali SDP-ovce. U pitanju je bila politička trgovina koja je zamijenila domoljublje.
Na posljednjim lokalnim izborima 2009. u utrci za gradonačelnika pobijedio je Željko Sabo (SDP), ali u Gradskom vijeću nije imao većinu. Da bi mu smanjili ovlasti, ujedinili su se HDZ i HSP (danas su to vijećnici HSP-a Dr. Ante Starčević), no manjkalo im je ruku jer sa 13 vijećnika, koliko je u Gradskom vijeću imao i SDP, nisu mogli provesti naum. Vođen političkim i pragmatičnim interesima, HDZ-u i pravašima pridružio se SDSS, postavivši dva uvjeta: da ćirilica uđe u Statut grada i da članovi SDSS-a dobiju nekoliko plaćenih funkcija u nadzornim odborima i gradskim tijelima. Tako se u Vukovaru dogodio apsurd o kojem se danas malo zna.
Osoblje u dva poznata vukovarska restorana smještena uz Dunav, Mornaru i Dunavskoj golubici, objašnjava kako je potpuna predrasuda da u prvi zalaze isključivo Srbi, a u drugi Hrvati. Slično je i s kafićima. Vlasnik jednog u centru veli da ne broji svoje goste po tome koje su nacionalnosti, ali da zna da onamo rado svraćaju i Hrvati i Srbi. Ipak, jedan od najpoznatijih vukovarskih predratnih restorana Tri vrške promijenio je ime u Vrške zbog moguće asocijacije na tri podignuta prsta.
Željko Kovačević, ravnatelj Osnovne škole “Nikola Andrić” koju u jednoj smjeni pohađa 266 učenika, od kojih polovina po “modelu A”, što znači nastavu na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu, u šali kaže da je polovinu radnog vremena ravnatelj, a polovinu direktor. Ravnateljem ga zovu djeca hrvatske nacionalnosti, a direktorom srpske.
- Ta fama o podijeljenosti škola i vrtića stvorila je percepciju da djeca nemaju nikakvog dodira, da su strogo odvojena, da se međusobno ne druže. U ovoj školi, pod jednim krovom i istodobno, nastavu pohađaju djeca hrvatske i djeca srpske nacionalnosti. Druže se na odmorima, zajedno užinaju - jedni kruh, drugi hleb - pjevaju u školskom zboru i natječu se protiv svojih vršnjaka iz drugih škola u jedinstvenom sportskom timu. Ne smeta im ako jedni kažu zrak, a drugi vazduh. Nema izgreda, nema nacionalističkih grafita, ali ima zaljubljivanja jer hormoni čine svoje, ne gledajući je li dječak Srbin, a djevojčica Hrvatica ili obrnuto.
Joza Mihaljev, ravnatelj Osnovne škole “Antun Bauer”, kaže da u njegovoj školi, gdje nastava nije podijeljena “modelom A” i onom kakav je u osnovnim školama drugdje u Hrvatskoj, ima učenika srpske nacionalnosti koje roditelji nisu željeli upisati u školu da bi, po “modelu A”, učili na srpskom jeziku i pisali ćirilicom. U Vukovaru je pet osnovnih škola, od kojih su tri mješovite i, kažu, sve funkcionira odlično, kako u onima gdje se uči na hrvatskom i srpskom, gdje se piše latinica i ćirilica, kao i ondje gdje je nastava samo na hrvatskom i piše se isključivo latinicom.
Ali nisu podijeljene samo škole: u Vukovaru je podijeljen i medijski prostor. Uz Hrvatski radio Vukovar program emitira i Radio Dunav.
Njihova emisija po željama slušatelja “Donesi međeda, pa eto pjesme” možda bolje nego išta drugo oslikava vukovarski suživot. Za pet kuna (međeda), jeftinije nego u džuboksu, Radio Dunav odsvirat će vam svaku pjesmu koju poželite. Nije rijetkost da prigodom krizme, pričesti ili sklapanja braka svom sinu Hrvoju sve najbolje požele otac Franjo i majka Barica pjesmom Cece Ražnatović-Veličković “Mesec, nebo, zvezdice” ili “Eto, eto, prođe leto”.
Branislav Bijelić, direktor Radio Dunava, kaže da im nitko ne pravi probleme zbog srbijanskog turbo-folka ili ekavice njihovih novinara. Nikome ne smeta ni srpska zastava, koja se uz hrvatsku vijori na njihovoj zgradi, ni ćirilica (uz latinicu) na spomeniku “Materinstvo” Jovana Soldatovića izloženom ispred Radio Dunava. S kolegama s Hrvatskog radija Vukovar dobro surađuju: kako i jedni i drugi imaju premalo novinara da bi mogli pokriti sve događaje, često razmjenjuju tonske zapise. Bijelić dodaje da nemaju problema s oglašivačima i da vlasnici tvrtki, Hrvati, ne zaziru na Radio Dunavu reklamirati svoje proizvode.
Umirovljeni nastavnik Nikola Čičovački, koji je u svojoj karijeri predavao tri jezika: srpsko-hrvatski, hrvatsko-srpski i na kraju srpski u školama u Negoslavcima i Mirkovcima, objašnjava da se u Vukovaru do početka sedamdesetih prošlog stoljeća isključivo govorilo ekavicom.
- Iako je Vukovar uvijek bio grad miješanog stanovništva, ovdje se u to vrijeme govorilo ekavicom. A u selima nastanjenim gotovo isključivo Srbima - Boboti, Veri, Trpinji ili Pačetinu i Borovu Selu - udaljenim desetak kilometara od Vukovara, govorilo se ijekavski.
Sve je ovdje bilo pomiješano pa sam se i sâm mnogo puta uhvatio da pred Hrvatima govorim srpski, a pred Srbima hrvatski - kaže Čičovački. On, kao i nekolicina naših sugovornika koji ne žele da im se spominje ime, kažu da je problem ćirilice uvezen i da ga forsiraju oni koji u tom gradu ne žive.
- Tako je bilo i dok je nogometni klub Vukovar 1991 igrao u Prvoj hrvatskoj ligi. Dođu torcidaši ili navijači Dinama, svašta se vikalo, razbijalo i demoliralo, podigle se tenzije. Oni odu i više ih se, do neke nove prilike, Vukovar ne tiče, a mi ostajemo živjeti ovdje - kaže naš sugovornik.
Kad se poslije 15 sati ono malo zaposlenih u Vukovaru vrati svojim kućama, kad završi nastavama u školama, zatvori se gradska tržnica i s radom prestanu gradska uprava i uredi, Vukovar izgleda kao grad duhova. Svi su u svojim kućama, sa svoje strane onog nevidljivog zida koji ih još uvijek, koliko god to neki ne željeli priznati, dijeli jedne od drugih. Bio je to nekad posve drugačiji grad u kojem je sve ključalo od života i u kojem je na prostoru ispred Kombinata gume i obuće Borovo svakoga jutra na parkingu bilo osam tisuća bicikala.
- Otvorite u Vukovaru 15.000 novih radnih mjesta i nitko neće postavljati pitanje jeste li za ćirilicu ili protiv nje - kaže Miroslav Mikerović.
- Lakše je ljude zabaviti tim pitanjem, nego im osigurati posao.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....