DIJELOVI MEMOARA

EKSKLUZIVNO: MANOLIĆ OTKRIVA NEPOZNATE DETALJE 'Agent Udbe služio je misu sa Stepincem u Lepoglavi'

Oni koji govore da je bio trovan u zatvoru u Lepoglavi lažu. Koliko je sustav išao daleko u zaštiti Stepinca govori i podatak da su se o prehrani brinule i supruge zapovjednika zatvora i kasnije straže, i jeo je ono što i te obitelji

U razdoblju 1948.-1951. odobrio sam brojne zahtjeve za posjet nadbiskupu Stepincu, ni jedan zahtjev za posjet nije odbijen. Primao sam i niz izvještaja o boravku nadbiskupa u Lepoglavi, bila su to uobičajna izvješća meni kao nadležnoj osobi u MUP-u Hrvatske. Povremeno sam slao te iste informacije ili osobno referirao Stevi Krajačiću o situaciji oko Stepinca. Među izvješćima bila su i ona koja je slalo odjeljenje Udbe u zatvoru, ali i ona koja je slao već spomenuti Špiranec. Poradi povijesne istine, moram istaći da je Udba od prvih dana zavrbovala jednog od svećenika koji je sudjelovao u svakodnevnom bogoslužju i bio izvor njihovih informacija o tome kako Stepinac „diše“.

Ugledni novinari

U cjelokupnom razdoblju mojeg „šefovanja“ nad zatvorima odnos nadbiskupa Stepinca i zatvorske uprave bio je primjeren, nije bilo pritužbi ni s jedne strane, uzorno ponašanje, pridržavanje dogovorenih pravila, pridonijelo je nesumnjivo tome da se oko boravka nadbiskupa na našoj operativnoj razini postigne povjerenje. Vodio sam i dugo vremena bilješke o Stepinčevim danima u Lepoglavi koje se danas nalaze u arhivima i iz kojih je vidljiv odnos ondašnje politike prema Stepinčevu izdržavanju zatvorske kazne. O tome kakav je bio stvarni odnos zatvorskih vlasti, najbolje svjedoče intervjui koje je Stepinac dao stranim novinarima ili pak razgovori s liječnicima i crkvenim prelatima. Jedno od tih svjedočenja je i razgovor s uglednim novinarom „New York Timesa“, Cyrusom Leom Sulzbergerom, od 11. studenog 1950.

Zagreb, 11. studenoga 1950.

Jučer sam proveo neobično zanimljiv dan. Večer prije toga zazvonio je moj telefon i javljeno mi je da odem u Zagreb i javim se tamošnjem ministarstvu unutrašnjih poslova, gdje ću dobiti dozvolu da posjetim nadbiskupa Stepinca. Time se završio telefonski razgovor. Krenuo sam automobilom što sam ranije mogao, vozeći se novim auto-putem. Sve je prošlo u redu.

Čak i prije no što mi je službeno javljeno da odem u Zagreb, kao posljedica istaknutog mjesta što ga je moj razgovor s maršalom Titom dobio u lokalnoj štampi, u jugoslavenskoj javnosti razgovaralo se o tom planiranom intervjuu...

...Prenoćio sam u Zagrebu i jučer ujutro otišao u ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Hrvatske. Valja imati na umu da postoji raširena predrasuda da je to strašna ustanova. Revolucija uvijek u narodu izaziva strah zbog dinamičnih i brutalnih kvaliteta, a to vrijedi za Hrvatsku.

Zamolio sam vratara da mi pokaže ured hrvatskog ministra unutrašnjih poslova. Mladić na šalteru zbunio se i zatražio moju legitimaciju. Odgovorio sam da sam Amerikanac i da ne posjedujem takav dokument. Neki gospodin, koji je sjedio na klupi zajedno s grupom drugih molitelja, ustao je i rekao: „Druže, ovaj drug nema osobne karte jer živi u Americi“. Čini se da ga je to objašnjenje zadovoljilo i mladi službenik uljudno me odveo do ureda ministrova šefa kabineta. Ovaj me zapita: „ Kad želite posjetiti Stepinca?“ „Odmah“, odgovorio sam. „U kojem je zatvoru?“ Odgovor je glasio: “Lepoglava“.

Lijepa glava

U Jugoslaviji ime Lepoglava ima posebno značenje. To je zatvor koji leži pedesetak milja od Zagreba a sagrađen je još u doba kad je Hrvatska pripadala Austro-ugarskoj monarhiji.... Već i samo njeno ime ima težak prizvuk, iako zapravo znači „lijepa glava“.

U tom se trenutku pojavio i hrvatski ministar unutrašnjih poslova i uljudno me upitao znam li put do Lepoglave. Odgovorio sam da ne znam. Ponudio mi je da me otprati netko iz njegove ustanove i ja sam pristao. Uskoro se pojavio mladić po imenu Anton Sobotinčić, odjeven u dug kaput od smeđe kože, koji se često povezuje s pripadništvom Udbi, i mi smo krenuli...

Poslije dužeg ćaskanja sa simpatičnim Sobotinčićem, koji za sebe kaže da nije komunist nego simpatizer (što je nevjerojatno, ili bar skromno, za funkcionara ministarstva unutrašnjih poslova), stigosmo napokon u Lepoglavu, selo što se smjestilo pod planinom Ivančicom. U tom seocu dominira zatvor, po kome je i postalo čuveno.

Poseban zatvorenik

Gotovo prvo što vam padne u oči su bijele zidine načičkane četvrtastim stražarnicama, u kojima stražare naoružani mladi seljaci u plavim milicionerskim uniformama. Sobotinčić je rekao stražaru da želimo razgovarati s upravnikom zatvora. Odveli su nas u njegovu sobu, a uskoro je ušao i on sam, ljubazan, iako pomalo zbunjen, čovjek čvrsta izgleda, u čizmama, smeđem kožnom kaputu i s kačketom kakav je prije 25 godina bio u modi u Americi među motociklistima i igračima golfa. Predstavili su mi ga kao Josipa Špiranca, bivšeg majora partizanske vojske, heroja, a zacijelo i člana Udbe. Kad mu je Sobotinčić objasnio cilj mog posjeta, Špiranec je postao malo sumnjičav. Kad sam ga upitao koliko zatvorenika ima u Lepoglavi, taj se izraz sumnje još i pojačao. Sobotinčić tada izjavi da je, u prvom redu, sam maršal Tito odobrio ovaj posjet, a u drugom redu vlada nema što skrivati. Poslije tih riječi Špirancu se razvedrilo lice.

Izašli smo u sunčano dvorište, razgledali seosku crkvu kraj zatvora, a on mi reče da u njemu ima otprilike tisuću ljudi, a samo jedan „poseban zatvorenik“ - nadbiskup Stepinac. Ostali žive u zajedničkim odajama koje nisam vidio, i rade osam sati dnevno, šest dana u tjednu, u obližnjim poljima i radionicama. Nadbiskup ima posebne stambene prostorije i uživa poseban postupak. U pratnji pomoćnika upravnika, krenuli smo seoskom ulicom, prolazeći kraj skupina dokonih milicionara i pripadnika Udbe, sve dok nismo došli do ulaza u zatvor. Vrata nam je otvorio mladi vojnik sa šmajserom, pozdravivši zapovjednika, koji je ušao prvi. Za njim smo pošli i nas trojica, prolazeći kroz dvorište gdje su stajali drugi stražari u plavim uniformama, pa kroz još jedna vrata, našli smo se u hodniku, koji je imao niz drvenih vrata sa svake strane. U svakim vratima bila je urezana rupica pokrivena drvenim poklopcem.

Topla soba

Špiranec reče nešto svom pomoćniku. Ovaj zatim izvadi ključ iz džepa i otvori prva vrata na desnoj strani hodnika. Sobotinčić mi da znak da pođem za njim. Uđoh. Našli smo se u sobi veličine tri na četiri metra. Na prozoru su bile rešetke ali ne tako guste da spriječe ulazak danje svjetlosti. Soba je bila topla. Bila je jednostavno namještena: običan drveni krevet, s posteljnim ruhom i dekama, jedan stol i stolac; pisaći stol na kome su se, među ostalim stvarima, nalazili lavor i vrč s vodom i limena termos-boca. Pod je bio od golih dasaka. Na kukama je visjelo nešto odjeće i ručnik.

Bilo mi je potrebno nekoliko trenutaka da mi se oči priviknu, jer sam u dvorištu, zbog jarkog sunca, nosio tamne naočale. Onda primijetih vitka čovjeka srednjeg rasta kako stoji s druge strane stola, pogledajući prvo Špiranca, a zatim mene. Bio je to nadbiskup Stepinac. Nadbiskup je blijed ali očito zdrava izgleda, ima fine crte, rijetku smeđu kosu, a izraz na licu jasno pokazuje da u njemu ima strahovite unutrašnje strasti. Stajao je neko vrijeme gledajući me, dok je lijevu ruku držao na otvorenoj stranici neke velike knjige što je ležala na stolu, a naočale položio kraj nje. Tek sam tada shvatio da nema ni pojma tko sam ja i zašto sam tu. On ima vrlo malo veze sa svakodnevnim događajima, a Špiranec nije imao vremena da mu objasni stvar. Četvorica nadbiskupovih posjetilaca stajala su zbunjeno za trenutak, stežući u rukama svoje kape ili šešire. Zatim rekoh crkvenom velikodostojniku tko sam, kako je došlo do toga da sam kod njega, i da, uzimajući u obzir okolnosti intervjua i njegove vlastite želje, želim prenijeti svijetu svaku poruku koju on hoće poslati o tome kako on općenito gleda na fizički postupak prema sebi i psihološke uvjete. Razgovarali smo na francuskom jeziku, koji nitko od ostalih u sobi nije razumio. Nadbiskup se ispričavao zbog grešaka koje je činio, rekavši da mnogo bolje govori talijanski i njemački. Ali ipak je vladao i tim jezikom.

„Monsigneur“, rekao sam, „možete li mi reći kakvo je vaše zdravstveno stanje?“

Odgovorio je, još uvijek na nogama: „Osjećam se dobro. Nisam ni najmanje bolestan. Otkako sam prije četiri godine došao ovamo nisam izgubio na težini.“ Zatim upitah nadbiskupa kako provodi vrijeme. Rekao mi je da mnogo sati provodi u molitvi, razmišljanju, a trenutno prevodi neko djelo o životima svetaca. Proučava povijest crkve. Pokazao mi je knjigu koju je upravo proučavao: djelo na latinskom jeziku o franjevačkom redu, čiji je autor neki irski svećenik po imenu Wadding. Zapitao sam ga ima li teškoća u nabavljanju knjiga za čitanje. Moja tri pratioca šutke su stajala kraj mene, a uvjeren sam da nisu razumjeli ni jednu riječ našeg razgovora. Što se tiče nadbiskupa, kako je napredovao razgovor, postajalo je sve očitije da mu uopće nije stalo čak ako ga i razumiju.

Kazao mi je da stalno dobiva knjige. Većinu mu ih donosi sestra, koja ga posjećuje svakog mjeseca. Potužio se, međutim, da svako štivo, čak i crkveno, prvo pregledaju zatvorski cenzori. Novine ne dobiva; posebno mu nedostaje L’osservatore Romano, glasilo Vatikana, za koji je rekao da je „zabranjen“. Upitao sam ga održava li vezu s vanjskim svijetom. Odgovorio je: „Pisma nisu strogo zabranjena. Ali sva prolaze kroz cenzuru. Zato ne pišem“.

Bilo je teškoća

Ispričao sam nadbiskupu što mi je rekao maršal Tito u vezi s mogućnošću da ga puste iz zatvora, bilo u neki katolički samostan u Jugoslaviji ili u egzilu uz uvjet da se nikad ne vrati. Za trenutak je šutke stajao u svojoj crnoj svećeničkoj odjeći, s jednom rukom u Waddingovoj povijesti crkve, potpuno nepomičan. Zatim odgovori mirnim i tihim glasom: „Potpuno mi je svejedno hoću li otići u samostan, hoću li ostati ovdje ili bilo što drugo. Te stvari ne ovise o maršalu Titu. One ovise jedino o Svetom ocu papi i ni o kome drugom“. Upitao sam nadbiskupa da li preko mene želi poslati kakvu poruku svijetu izvan zidina Lepoglave. Poslije kratka razmišljanja, ponovo je odgovorio: „Nemam što reći. Zadovoljan sam što trpim za katoličku crkvu. Da li ću ikad ponovno zauzeti svoj položaj, to ovisi samo o Svetom ocu“.

Onda sam zapitao: „Monseigneur, da li s vama dobro postupaju?“ „Bilo je nekih teškoća“, odgovorio je. „ Bolje da o tome ne govorim“. Dodao je da dobiva obilnu hranu i da se njegova ćelija zagrijava svakog dana. Sve ovo vrijeme nadbiskup je stajao kraj jedine stolice u sobi. Zamolio sam ga da sjedne. Ostao je na nogama i rekao: „Žao mi je što vas nemam s čime ponuditi. Žalim što vam čak ne mogu ponuditi ni da sjednete“.

Zapitao sam ga da li mu je omogućeno da obavlja svoje vjerske obrede i da se pričešćuje. Pokazao je rukom prema drvenim vratima u jednom zidu svoje ćelije i rekao: „Tamo mi je kapela. Izvolite ući“. Otvorio sam vrata i ugledao drugu ćeliju, nešto manju, u njoj je dominirao stol pokriven bijelim platnom koji je služio kao oltar. Nadbiskup Stepinac mi je objasnio da su u Lepoglavi zatvorena još dvojica katoličkih svećenika kojima je dopušteno da svakog dana mole s njim.

„Potpuno sam ravnodušan prema mogućnosti da budem oslobođen“, ponovno je kazao. „Znam u čemu je srž stvari. Radi se o pitanju koje samo Sveta stolica može riješiti. Nije stvar ove vlade da odlučuje o mojoj slobodi ili o tome što ću poslije učiniti. Uopće i ne razmišljam o tome hoću li biti pušten. Znam zašto trpim. Trpim za prava katoličke crkve. U svako sam vrijeme spreman umrijeti za crkvu. Katolička crkva niti može niti hoće ikada biti robom nekog režima.“

„Ako me maršal Tito želi osloboditi, o tome treba razgovarati sa Svetom stolicom. Katolička crkva ne može biti rob nijednog čovjeka i nijedne zemlje“. Poslije tog razgovora oprostili smo se. U društvu Špiranca izašao sam iz zgrade, iz zatvorskog kompleksa i našao se na suncem obasjanoj seoskoj cesti. „Što vam je rekao?“, upita Špiranec prilično radoznalo, a njegove su tvrde, inteligentne oči zasjale...

...

Ekshumacija i toksikološke analize iz 1993. kardinalovih zemnih ostataka - kojima nazoči crkveni vrh, zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić, mons. Giulio Einaudi, apostolski nuncij, Edward Novak, tajnik Kongregacije za kauze svetaca u Rimu, mons. Đuro Kokša, Marko Culej, Juraj Batelja zakoniti postulator kauze - pokazuju da je trovanja i zračenja bilo. U hrvatskim medijima osvanut će bezbroj tekstova koji sve do današnjeg dana ponavljaju u novom kontekstu, ovisno o „nazovisvjedoku“, da je kardinal trovan ili zračen, ignorirajući mišljenja i dijagnoze istaknutih medicinskih stručnjaka iz SAD-a, Njemačke ili Hrvatske.

Na navode dužnosnika Crkve osvrnuo bih se samo konstatacijom da nikad u hrvatskim zatvorima nitko nije ima tretman tako povlaštenog zatvorenika kao što je uživao nadbiskup Stepinac. Za njega nisu vrijedili pravilnici i zakoni tadašnje države o postupanju sa zatvorenicima. Koliko je sustav išao daleko u zaštiti Stepinca govori i podatak da su se o prehrani brinule i supruge zapovjednika zatvora i kasnije straže, i jeo je ono što i te obitelji.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 09:36