ISTINA O EKSTREMIZMU

Ekstremističke grupe kod nas su malobrojne, neorganizirane i sa slabom potporom javnosti

Radikalno djelovanje je predmet interesa obavještajnih sustava svih država svijeta. Kako stvari stoje u Hrvatskoj?
Napad na Markovu trgu, ekstremističke skupine
 Afp

Nakon nedavnog napada na policajca koji je čuvao ulaz u zgradu Vlade na Trgu sv. Marka, u Hrvatskoj se ne stišava rasprava o razmjerima, posljedicama i uzrocima tog čina - kao slučaj radikalizacije društva i ekstremizma zbog desetljeća nesankcioniranog i toleriranog govora mržnje koji prožima hrvatsko društvo.

Naime, taj je čin napada na državne institucije koje "ne rade svoj posao" u radikalnom i konzervativnom dijelu ovdašnje političke javnosti i među nekim političarima doživio "razumijevanje", koje se pokatkad može iščitati čak i kao podrška. U javnom diskursu postalo je gotovo normalno izražavati svoju mržnju prema drukčijima i drukčijem mišljenju koje "ugrožava Hrvatsku" - bili to Srbi, ljevičari, izbjeglice, ateisti, seksualne manjine, feministice, liberali ili oni koji se suprotstavljaju povijesnom revizionizmu opravdavanja i umanjivanja ustaških zločina te zločinačkog i protuhrvatskog karaktera NDH.

Trebale su godine i godine da se uopće počne govoriti o iskazima mržnje na stadionima, kad se pravilo da se ne čuje ili se to benevolentno podvlačilo pod "navijački folklor" - "Ubi Srbina" ili javno slavljenje ratnih zločinaca ili da se konačno priznaju i tamne strane Domovinskog rata - Grubori i Varivode. Kad se sve to stavi na kup i govor mržnje postane mainstream - u nastavi, medijima, propovijedima i javnom prostoru - onda se postavlja pitanje - kako se to nije dogodilo i prije i zašto nas je iznenadio takav postupak pomahnitalog Danijela Bezuka.

- S političkim ekstremizmom i govorom mržnje Hrvatska je suočena od svojeg nastanka, pri čemu je politički ekstremizam sve manje izražen, no ne i govor mržnje. Teroristički akt koji se dogodio na Markovu trgu rezultat je dubokih strukturalnih uzroka. On je razmeđe kontinuiteta krize i nezadovoljstva te stvarnih ili percipiranih nepravdi pojedinaca (ili grupacija) koji su spremni i sposobni nasilnim oružanim putem rješavati pitanja nezadovoljstva i nepravde, pri čemu je nasilje usmjereno prema projiciranim krivcima. Time taj udar nije posljedica govora mržnje. I teroristički udar i govor mržnje posljedica su strukturalnih uzroka, pri čemu oboje produbljuju ili onemogućavaju rješavanje dubokih strukturalnih uzroka - kaže nam profesor vojne sociologije i sigurnosne politike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Mirko Bilandžić.

Naime, je li naša obavještajna zajednica spremna i osposobljena za borbu ne protiv terorizma, nego kako bismo rekli, našeg domaćeg, hrvatskog ekstremizma? U njemačkoj obavještajnoj zajednici postoji od osnutka ured koji se bavi samo pojavom neonacističkih ideja u Njemačkoj, a i izraelska unutarnja sigurnosna služba za zaštitu domovinske sigurnosti Shin Bet ima odjel koji se "bavi" židovskim ekstremizmom - a kako to djeluje, mogli smo vidjeti i u izvrsnoj izraelskoj seriji "Our boys" (Naši dečki) snimljenoj prema istinitom događaju kad su židovski ekstremisti oteli i ubili jednog palestinskog mladića 2014 godine.

Isto tako, iz svjedočenja nekih agenta i arhive CIA-e vidljivo je da je upravo američka tajna služba sama osnivala neke ekstremne organizacije, poput lokalnih KKK ili drugih bjelačkih rasističkih i suprematističkih podružnica u sredinama za koje su procijenili da imaju "potencijala" za takvo djelovanje, kako bi ih imali pod kontrolom, a ne da im iskliznu i postanu prijetnja koju neće moći nadzirati. Kako se vidi iz godišnjih izvješća Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA), službeno stajalište je da "ekstremistički pokreti, neovisno o ideološkoj pozadini, često privlače nestabilne osobe čije ponašanje je nepredvidivo i koje je teško prepoznati na vrijeme.

Za ekstremizam, kao i za ostale slične oblike djelovanja, značajno je djelovanje u kibernetičkom (cyber) prostoru, gdje pojedinci međusobno razmjenjuju informacije i šire ekstremistička stajališta, a Internet je postao jedan od najvažnijih medija u širenju ekstremističkih ideja".

Još u prvom javnom izvješću koji je SOA objavila 2014., navodi se da je Agencija odgovorna za prevenciju i suzbijanje terorizma u RH. To znači sprečavanje mogućih terorističkih napada na RH i njezine građane, ali i preventivne aktivnosti, kako netko od hrvatskih građana ne bi sudjelovao kao izvršitelj ili pomagač u terorističkom napadu. SOA, stoga, istražuje aktivnosti osoba i skupina koje financiraju, planiraju, podržavaju, pripremaju, organiziraju ili provode terorističke aktivnosti. "Prevencija i suzbijanje terorizma vrlo je složena zadaća.

Činjenica da se teroristički napadi događaju i u najrazvijenijim državama, unatoč korištenju najmodernijih metoda, govori o složenosti tog izazova. Njega dodatno usložnjava pojava tzv. vukova samotnjaka, odnosno osoba koji su spremne i sposobne izvršiti terorističke napade, a koje je vrlo teško prepoznati jer nisu povezane s terorističkim skupinama, ne obznanjuju svoje planove, nemaju kriminalnu prošlost i slično. SOA prati sve vrste ekstremizma, neovisno o njihovoj ideološkoj, političkoj, vjerskoj ili nacionalnoj pozadini", piše u izvješću koje potpisuje Dragan Lozančić, tadašnji ravnatelj SOA-e, a danas savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika Zorana Milanovića.

Važna je rečenica koja glasi: "Značajka ekstremističkih pokreta, neovisno o ideološkoj pozadini, jest da često privlače nestabilne osobe čije ponašanje je nepredvidivo i koje je teško na vrijeme prepoznati. Slučaj Andreasa Breivika u Norveškoj, koji je ubio 77 osoba, većinom djece, tragičan je primjer takvih pojedinaca". Ukratko, SOA je još prije šest godina upozorila da ni Hrvatska nije imuna na napad kakav je nedavno izvršio Danijel Bezuk.

Bilandžić nam navodi slučaj Njemačke. - Komparativno je poučno sagledati upravo SR Njemačku, vjerojatno gospodarski najmoćniju europsku državu s najutemeljenijim demokratskim poretkom, istodobno povijesno istraumatiziranu neuspjelim modelima demokracije, totalitarnim agresivnim diktatorskim porecima i integracijom bivšeg komunističkog DDR-a. Njemačka je država do savršenstva dovela sigurnosno djelovanje u ekstremističko-radikaliziranom kontekstu pomirivši nepomirljivi trinitarni model: poštivanje ljudskih prava - demokracija/pravna država - sigurnost.

To je država itekako suočena s ekstremizmom, za što je nadležna služba sigurnosti, Savezni ured za zaštitu ustava (BfV). Prema izvješću BfV-a, u Njemačkoj je u 2019. registrirano 41.177 politički motiviranih zločina, od čega njih 31.472 s ekstremističkom pozadinom. Za njihovo procesuiranje nadležan je Savezni kriminalistički ured kojem BfV pruža (protu)obavještajnu podršku, a u određenim slučajevima za razmatranje i donošenje konačnog pravorijeka u odnosu na radikalizam na temelju prijedloga BfV-a (Vlade) nadležan je Ustavni sud. Posljednji možda važniji slučaj bio je prijedlog za zabranu desničarske Nacionaldemokratske stranke Njemačke (NPD) u razdoblju 2001. - 2003., što je Ustavni sud odbio zbog formalno pravnih propusta, odnosno činjenice da su "krtice" BfV-a bile i u čelništvu NPD-a. Poučan je, kaže nam Bilandžić, i britanski primjer.

Uski politički interesi

U okviru političkog nasilja Britanci ekstremno-radikalna djelovanja tretiraju u okviru pojma subverzija (prevrat, rušenje). Pojam nije određen Zakonom o službi sigurnosti nego mu je sadržaj, jer riječ je o skliskom području zbog mogućeg nezakonitog ograničavanja političkog djelovanja, određen naknadno.

Uz opću zakonsku odredbu prema kojoj Služba sigurnosti (MI5) štiti nacionalnu sigurnost od akcija koje namjeravaju srušiti ili potkopati parlamentarnu demokraciju, političkim, industrijskim ili nasilnim sredstvima precizirano je: "Za Službu nije bitno ako ljudi imaju svoje mišljenje o ustroju ili organizaciji Parlamenta ili ako traže promjene u industriji zemlje ili ugovaranje unosnijih poslova ako su članovi sindikata ili ako zahtijevaju da se izazove ili promijeni politika vlade prema obrani, zapošljavanju, inozemnoj politici ili nečem drugom. Uski stranački politički interesi trenutačne vlade nemaju nikakvu ulogu u odlučivanju hoće li se Služba sigurnosti uključiti u nešto. Njezin kriterij prema subverzivnoj opasnosti jest postoji li namjeran cilj podrivanja parlamentarne demokracije i predstavlja li to stvarnu opasnost za sigurnost nacije".

- Radikalno i ekstremističko djelovanje i ugroze spadaju u tzv. unutarnju problematiku sigurnosti i predmet su interesa obavještajnih sustava svih država svijeta. Uobičajeno su u nadležnosti institucija za unutarnju sigurnost, službi sigurnosti. Službe sigurnosti u tom kontekstu poduzimaju aktivnosti s ciljem kontroliranja i sprečavanja radikalnih i ekstremnih političkih djelovanja, bilo grupacija, bilo pojedinaca kojima je namjera potkopati ili srušiti demokratsko ustrojstvo i ustavni poredak. Za takvu aktivnost zakonski je ovlašten i hrvatski obavještajni sustav. Zakonom o sigurnosno-obavještajnom sustavu (čl. 23), među ostalim, određeno je djelovanje SOA-e prema ekstremističkom organiziranju i djelovanju skupina i pojedinaca. Pojam radikalizam zakon ne poznaje - ističe Bilandžić koji nam potvrđuje da se kod nas brkaju ili poistovjećuju termini radikalizam i ekstremizam.

- Nakon tragičnog događaja na Markovu trgu u političkom diskursu kao odgovor pojavio se pojam radikalizam. Čini se da je riječ o pomodarskoj uporabi pojma bez suglasnosti o njegovu značenju, što nije nimalo bezazleno jer je riječ i o namjeri poduzimanja sigurnosnih mjera prema radikalizmu kao kontekstu nastanka terorističkog udara - kaže Bilandžić.

On smatra da je sigurnosno djelovanje u naznačenom području, prema obilju svjetske, ali i domaće empirije iz prvog desetljeća postojanja Hrvatske, sklisko područje zbog mogućeg bumerang-efekta. Snage sigurnosti, kaže Bilandžić, u možebitno nejasno definiranom značenju pojma u ime sigurnosti mogu postati akter nesigurnosti i ugroziti demokraciju i pravnu državu.

- Radikalizam je vrlo kontroverzan pojam i redovito socijalni konstrukt s različitim vrijednosnim značenjem kroz povijest. Radikalizam i ekstremizam koji ima nešto određenije značenje pri tome nisu sinonimi. I jedan i drugi pojam podrazumijevaju postojanje vrijednosno neupitnog i sa širokim legitimitetom izgrađenog "središnjeg" poretka. Nakon terorističkog udara na Madrid 2004., pojam radikalizma na scenu je uvela politika. Kontroverzni i kompleksni pojmovi (de)radikalizacije i proturadikalizacije u središtu su promatranja studija terorizma. Taj je pristup određeni paradoks jer deradikalizacija (odvraćanje od nasilja i društvena reintegracija radikaliziranih pojedinaca) i proturadikalizacija (socijalno i kulturno kontekstualna prevencija da netko ne postane radikalan) znače usmjerenje k uzrocima terorizma, što je područje koje se dosad ignoriralo u znanstvenim istraživanjima i policy djelovanjima prema terorizmu. U javnom i političkom diskursu radikalizacija je u suvremenom razdoblju poprimila negativna značenja - kaže Bilandžić.

Prema njemu, povijesno u zapadnom diskursu i na europskom tlu taj je socijalno-psihološki i politički konstrukt imao pozitivno značenje. Radikalizam i ekstremizam podrazumijevaju distancu od mainstream političkog mišljenja, političkih i društvenih procesa. Stručnjaci se slažu da je radikalizacija proces koji je refleksija mišljenja, stajališta i ponašanja usmjeren na promjenu političkog sustava, pri čemu se koriste različita nasilna (verbalna, psihološka, pravna, administrativna, oružana) i nenasilna sredstva. To je istodobno top-down (autoriteti radikaliziraju pojedince i grupacije) i bottom-up (pojedinci i grupacije se samoradikaliziraju) proces.

Radikalizacija stajališta ne znači i radikalno djelovanje: svaka radikalizirana osoba ne postaje terorist niti svaki terorist ima radikalne poglede. Striktno promatrano deradikalizacija uključuje promjenu stajališta i vrijednosnih sudova (kognitivni aspekt) te promjene ponašanja kao odustajanje od terorističkog djelovanja. Naravno, odustajanje od terorizma ne znači istovremeno i deradikalizaciju stajališta niti deradikalizacija stajališta znači odustajanje od terorizma.

Ekstremizam je, nastavlja Bilandžić, nešto jasniji pojam. U demokratskim uvjetima određenje i inkriminacije moraju se odnositi na ono što su evidentno nasilna i izvaninstitucionalna ugrožavanja demokratski konstituiranog ustavnog uređenja. Predmet sigurnosnih djelovanja u radikalno-ekstremističkom kontekstu moraju biti istinske kategorije nacionalne sigurnosti i one ne smiju biti u službi dnevne politike, odnosno ne smiju poduzimati nikakvu akciju u interesu bilo koje političke opcije i stranke niti smiju ugroziti politička i ljudska prava u odnosu na izražavanje mišljenja, političko organiziranje i političko djelovanje, zaključuje Bilandžić.

Potencijal narušavanja

U kasnijim izvješćima SOA-e tvrdi se da je mala opasnost od napada radikala. Tako je 2015. zaključeno da je "stanje sigurnosti u Hrvatskoj povoljno i stabilno i nema vidljivih entiteta s većim potencijalom njegova znatnijeg narušavanja. Međutim, za Hrvatsku, kao članicu EU i NATO-a, postoji potencijalni rizik terorističkih prijetnji, ponajprije imajući na umu globalni porast terorističke prijetnje od terorističkih organizacija poput ISIL-a, al-Qaide, Al Shababa i drugih".

Što se tiče domaćih ekstremista, SOA je zaključila: "Malobrojnost članstva kao i slaba organiziranost ekstremističke scene u Republici Hrvatskoj, kako s lijevih tako i s desnih ideoloških polazišta, razlozi su minimalnog potencijala ekstremističkih skupina i pojedinaca za ugrožavanje sigurnosne situacije u Hrvatskoj. Pojava ekstremizma zabilježena je i kod pojedinaca koji djeluju unutar navijačkih skupina".

Sličan je zaključak i iz 2016.: "Zbog malobrojnosti i slabe organiziranosti, ekstremistička scena u RH, s lijevih i desnih ideoloških polazišta, nema značajniji potencijal ugrožavanja sigurnosti. Plodno tlo za jačanje ekstremizma mogu biti i posljedice ratnih trauma te neriješenih međunacionalnih odnosa. Iskazivanje velikosrpskog i četničkog ekstremizma na području RH zamijećeno je među mlađom populacijom, što posebno zabrinjava. Međutim, prijetnja od njega je ograničena jer nema organizacijsku niti brojčanu snagu u RH". Tako stoji u godišnjem izvješću koje je potpisao novi ravnatelj, Daniel Markić.

Godine 2017. ponovno je kao glavna opasnost naveden islamski ekstremizam, ali, što se tiče domaćeg radikalizma, zaključak je da ne predstavlja opasnost: "Djelovanje lijevih i desnih ekstremista u Republici Hrvatskoj i dalje je bez šire potpore javnosti i vrlo je malog pokretačkog potencijala".

Sljedeće, 2018., SOA zaključuje da "ni jedna vrsta ekstremizma, neovisno o njegovoj ideološkoj, vjerskoj ili nacionalnoj osnovi, u Republici Hrvatskoj nema širu potporu javnosti, značajan broj sljedbenika, niti veliki pokretački potencijal", baš kao i u posljednjem iz 2019./20. u kojem piše: "Teroristička prijetnja na teritoriju Republike Hrvatske i dalje je niska, regionalni sljedbenici i simpatizeri islamističkih terorističkih organizacija te povratnici iz Sirije/Iraka. U Republici Hrvatskoj salafitska populacija je malobrojna i ne zagovara nasilje niti terorizam. Glede ekstremizma, u SOA-i su procijenili… Ekstremističke skupine su malobrojne, neorganizirane i sa slabom potporom javnosti. Stoga, ni jedna vrsta ekstremizma u Hrvatskoj trenutačno ne predstavlja znatniju prijetnju nacionalnoj sigurnosti te se prijetnja procjenjuje niskom".

A onda se ipak Danijel Bezuk ukazao pred vladom s kalašnjikovom.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 10:51