Evo vam tri načina za uštede. Zašto ih ne želite provesti?

ZAGREB - Izjava da je 87 posto proračuna, što je više od 104 milijarde kuna, zadano i da se u tome ne može uštedjeti ni lipa obična je floskula kojom država prikriva svoj strah i nespremnost za promjene, tvrde ekonomisti.

Mnogi od njih će odmah ispaliti nekoliko ideja kako smanjiti državne troškove, ali niti jedan nije spreman govoriti pod svojim imenom jer i oni također žive od proračuna ili su vezani uz političke stranke, pa ne žele nuditi nepopularna rješenja.

Troškove plaća u javnom sektoru, koje će nagodinu koštati 22,4 milijarde kuna, ekonomisti bi rezali bez puno milosti jer, kažu, ako u privatnom sektoru, koji financira cijelu državu, niti plaće niti broj radnika nisu zajamčeni, zašto bi u javnom sektoru bilo drugačije? Privatni poslodavci dijele otkaze i smanjuju plaće, a država kao poslodavac ne čini ništa od toga.

- Nemoguće je otpustiti 50.000 ljudi iz državne i javne uprave, svatko tko to govori, prosipa demagogiju. To bi izazvalo velike potrese jer bi se ti ljudi našli na burzi i onda bi opet bili ovisni o proračunu. Tako bi se samo krug zatvorio. Državna uprava jest prevelika i spora, broj zaposlenih treba smanjiti i sustav učiniti efikasnijim.

Na tome se u Vladi radi. No, sigurno je da nekoliko tisuća ljudi koji će biti višak neće završiti na ulici. Napravit ćemo program zbrinjavanja u suradnji s gospodarstvom i vidjeti mogu li se ojačati agencije nužne za ispunjavanje uvjeta za EU. Konačni cilj reforme državne uprave jest učiniti je efikasnijom, kvalitetnijom, okretnijom i bržom. Oni koji u njoj ostanu, trebali bi biti bolje plaćeni, sažetak je razmišljanja premijerke Jadranke Kosor.

Ekonomisti se slažu s premijerkom da se ne može brzo otpustiti 50.000 ili 60.000 ljudi iz javnog sektora jer bi to izazvalo socijalne probleme, možda i socijalne nemire, ali im je isto tako neprihvatljivo da broj zaposlenih i visina javnih plaća ostanu nedodirljive. Osim toga, nezaposleni ne koštaju državu niti približno onoliko kao zaposleni. Ako prosječno svaki zaposleni košta mjesečno 10.000 kuna, kad prima naknadu s burze taj se trošak smanjuje na četvrtinu.

Nitko se ne zalaže za otpuštanje ljudi koji su nužni za funkcioniranje države i javnog sektora, ali podsjećaju da državni uredi, tvrtke i institucije u ovoj zemlji hrane puno malih “buljubašića”, ljudi koji su dobili radno mjesto da ih se zbrine, a ne zato što znaju raditi i što su potrebni. Puno je onih čija su radna mjesta naprosto izmišljena, da bi se sačuvao socijalni mir, a puno je agencija i sličnih tijela izmišljenih da bi se netko zbrinuo ili da bi se prelijevao proračunski novac.

Nadalje, intelektualne i slične usluge gutaju proračunu oko dvije milijarde kuna, iako država zapošljava stručnjake svih mogućih profila koji mogu obaviti takve poslove. Jedan sugovornik vuče paralelu s brodogradnjom, u kojoj dvije trećine posla na brodu obave kooperanti, a trećinu zaposlenici brodogradilišta. Istodobno je u brodogradilištima dvije trećine od ukupno zaposlenih, vezanih uz brodogradnju.

Troškovi za mirovine mogu se smanjiti, a da se pritom ne stvore socijalni problemi, kaže nam jedan ekonomista. Njegov je recept: motivirati umirovljenike mlađe od 65 godina, kojih je oko 400.000, da izađu na tržište rada i motivirati poslodavce da ih prime. Neka im se omogući da rade bez plaćanja poreza i doprinosa pristanu li da im se za taj iznos umanji mirovina. Poslodavac će također imati koristi jer će mu takav zaposlenik biti jeftiniji, a država će manje izdvajati za njegovu mirovinu.

Ako imaju vlastitu tvrtku, neka se toj tvrtki smanje porezi i doprinosi ako umirovljenik pristane na smanjenje mirovine. Podsjećaju da na trošak mirovina oko dvije milijarde eura godišnje ide iz poreza jer se doprinosima ne prikupi dovoljno, pa bi se vraćanjem dijela umirovljenika među radno stanovništvo taj trošak mogao smanjiti, možda čak i prepoloviti. I eto uštede od sedam milijardi kuna. Uostalom, mnogi od tih umirovljenika i sada rade, ali na crno.

Subvencije i razne potpore penju se na oko 14 milijardi kuna, podaci su Ministarstva financija. Od toga su izravne subvencije za 2010. predviđene u iznosu od 6,16 milijardi kuna, 2011. opet se penju na 6,37 milijardi, a 2012. na 6,45 milijardi. Subvencije su treći veliki trošak koji bi ekonomisti drastično rezali jer one proteklih 20 godina uglavnom služe tome da se prikriju neracionalnosti i rastrošnost, a cijeli sustav potiče nerad. Nitko još nije otkrio treba li HŽ-u baš 1,5 milijardi kuna subvencija u 2010. godini i još 900 milijuna kuna za modernizaciju, ili bi HŽ iste poslovne rezultate, uz bolje upravljanje, postigao i s pola milijarde kuna subvencija. I druge državne tvrtke gutaju proračunski novac kojim se, priznat će u neformalnom razgovoru i političari, financiraju rasipnost i nesposobnost njihovih menadžera.

O tome najbolje svjedoče afere koje posljednjih mjeseci pune medijski prostor. Dok se ukidaju besplatne kave i sokovi, bojenje četvornog metra tunela na autocesti plaća se 220 kuna, što je inače cijena kvalitetne fasade s toplinskom izolacijom.

Rastrošnost kojom je hrvatska država od svog nastanka kupovala socijalni mir i udvarala se svim društvenim skupinama, osim malobrojnih zaposlenika privatnog sektora, plaćamo vanjskim zaduženjima. Uskoro će vanjski dug doseći iznos godišnjeg BDP-a, a 2015. će, predviđa dr. Željko Lovrinčević, iznositi 115 posto BDP-a.

Da bi proračun za 2010. godinu bio štedljiviji od ovogodišnjega, ministar financija Ivan Šuker, sada i potpredsjednik Vlade za gospodarstvo, mora dobiti potporu politike za radikalnije rezove od dosadašnjih uzimanja ponekog postotka na plaćama zaposlenih ili materijalnim troškovima. Treba mijenjati filozofiju proračuna, a s njom će onda doći i manje brojke na rashodnoj strani, zaključuju ekonomisti.