'Hrvati su nas okupirali. Njihova kultura je nevjerojatno snažna i vitalna'

Dobri je Bog baš svakoga stvorio s nekom svrhom i naumom, nama smrtnicima neprozirnom sve dok ta njegova naizgled uzaludna tvorevina ne zablista punim sjajem. U slučaju ovoga Kolarevića, podozrijevam da mu je - Bogu, ne Kolareviću - naum bio da nam pokaže kako i posve budalasti iskazi mogu biti nesvjesni prenositelji važnih spoznaja. Naime, Kolarević se bio odlučio preporučiti novim vladarima jednom smušenom papazjanijom u kojoj će korijen sveukupne srpske kulturne, vrijednosne i identitetske propasti vremenski locirati još u 1915. godinu.

Od tada pa naovamo, stvari su bivale sve gore. Kraljevina Jugoslavija bila je zlo i užas za Srbe, valjda samim tim što je bila Jugoslavija; o Titovoj Jugoslaviji ne vrijedi ni trošiti riječi, to je tek bila apokalipsa. Ni Miloševićeva Srbija nije bila mnogo bolja s ovog “srpskog patriotskog” stanovišta, ma koliko to neupućenog moglo čuditi.

Epoha totalne propasti

A ovo što je nastalo poslije Miloševića, e to je tek dno i raspad, epoha totalne propasti, protiv koje vrijedi još samo podići “srpski kulturni ustanak”, u kojem bi Kolarević, ako ga se sjete, mogao biti jedan od Voždova. Tu je, dakako, i opširni poimenični popis simboličkih “poturica”, od kojih je ama baš svaki pojedinačno napravio za svoju kulturu čak i spavajući više nego što stotinu Kolarevića učini u budnom i (uvjetno) svjesnom stanju. Autorova samopreporuka je, uzgred, usvojena u potpunosti: svega pet-šest dana nakon objavljivanja te rukotvorine dobio je posao u Ministarstvu. Očito se preporučio ovim tekstom, jer ničim drugim nije mogao pošto ničega drugog nije ni bilo; u svom dotadašnjem životu bio je znan još samo kao urednik i voditelj dnevnika državne televizije iz vremena najcrnje miloševićevske propagande. Ukratko, ološ.

U čemu je, dakle, spoznajna vrijednost jednog inače bezvrijednog i bezveznog iskaza? Kolarević varira jedno nacionalističko opće mjesto, ali ga varira bez uvijanja, ograda i relativiziranja, kako to čine bar malo inteligentniji i obrazovaniji nacionalisti. Upravo zato, njegov je tekst ogoljenije poučan, za seciranje i “čas anatomije” idealan.

Šta je, dakle, srž Kolarevićeve anamneze tragičnog “srpskog slučaja”? Srbi su oboljeli od deficita nacionalne svijesti i identiteta čim su stupili u zajedničku državu s Drugima (a znamo koji su to Drugi, sigurno nisu Englezi ni Estonci), i čim je krenulo stvaranje svojevrsne, recimo, nadnacionalne ili metanacionalne legure u vidu kulturnoga prožimanja južnih Slavena i ostalih u toj novoj zajednici (mada je ono mnogo starije od te države, ali tko bi još i o tome vodio računa).

Dakako, gdje god je nekakvo ugrožavanje Srba u pitanju, tu ni Hrvati ne mogu biti daleko (a vrijedi, dakako, i obrnuto), a simbolički na vrhu te negativne hrvatske hijerarhije su Tito i Krleža: Tito prvenstveno kao nosilac političke moći, Krleža kao ideolog, strateg, netko čija avet lebdi nad svima nama, i koliko god da je ubijaš, eto nje opet.

E sad, razumije se, obojica su em Hrvati em mrtvi (načelno poželjno agregatno stanje), a nacionalizam nikada nije suštinski toliko agresivno okrenut prema “spoljnom neprijatelju” koliko prema unutrašnjem: nije, dakle, danas pravi problem u Titu i Krleži, nego u “titoistima” i “krležijancima” koji i dalje hegemono okupiraju srpsku kulturu i “srpski duhovni prostor”, tako da tu mira i sreće neće biti dok se protiv takvih ne povede taj famozni ustanak.

Straže na granici

Kada bi se radilo o ekskluzivnom umovanju dotičnog, jedva postojećeg Kolarevića, stvar bi bila posve nevrijedna pažnje, čak i uprkos tome što je ovaj dvonožni entitet sumnjivog ontološkog statusa sada visokopozicionirani državni činovnik (ta, ionako je u tom svojstvu dostojni reprezent nastajuće postdemokratske Srbije). Njegov tekstoliki rukotvor vrijednim notiranja čini, naprotiv, upravo to da je on zapravo tek presijek, ne čak ni radikalizacija, jednog općenitijeg nacionalističkog weltschmerza: uvjerenja da je negativna točka preloma u istoriji ona u kojoj je Nacija (ovde srpska, ali recept je univerzalno primjenjiv) postala nekako, hm, incestuozno pretjerano bliska s Drugima.

Ako je taj Drugi pritom netko koga je, naročito izvana gledano, jedva i moguće, ili sasvim čak nemoguće, precizno odvojiti od Nas - zbog zajedničkog jezika i svake moguće kulturološke bliskosti - onda utoliko gore. I onda utoliko više treba pozorno stražariti na granici, da se to pogubno, identitetski razvodnjavajuće miješanje nekako zaustavi.

Nacija, uostalom, mora imati svoju naraciju (ekskluzivno tumačenje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti), bez upliva sa strane; ako prepustimo Drugima da samovoljno interpretiraju tu samo-našu-naraciju, onda Mi postepeno prestajemo biti Mi i postajemo Oni. A Oni baš to i žele, zar ne?

Ono što danas dominira srpskim nacionalističkim narativom kada su “kultura” i “identitet” u pitanju, upravo je ono što je hrvatskim promatračima jako dobro poznato iz vlastitih iskustava s domaćim inačicama istog paranormalnog fenomena. Ono što prvo upada u oči jest neka vrsta negativne fasciniranosti Drugim, perverzno zaljubljenog precjenjivanja moći i utjecaja Drugog: sa stanovišta “identitetski zabrinutih srpskih patriota”, hrvatska je kultura nevjerojatno snažan i vitalan hegemon, koji je u potpunosti okupirao Srbiju i “srpske zemlje”, i to od klasike do suvremenosti, od visoke kulture u rasponu od Krleže do Olivera Frljića, pa do estrade ili čega god već.

I ne samo da “Hrvati” ovdje vladaju i “rade što hoće” (evo, čak nam i povraćaju na zastavu!), nego su i mnogi najznačajniji srpski pisci, režiseri ili glumci takođe u kulturološkom smislu “Hrvati” ili, još gore, “Jugosloveni”, pa im otuda nema važnijeg zadatka nego da u startu guše i marginaliziraju ono autentično srpsko u umjetničkom i kulturnom smislu, što god to bilo. A ne radi se, dakako, o tome da to nešto autentično srpsko zaista jest; naprotiv, to je ona vrsta fantazma koji živi od svoje trajne nerealiziranosti. Kada bi se “ostvario”, odmah bi se rasplinuo u nepostojanju vlastitog sadržaja.

Naravno da svi ovi procesi, i lijevo i desno od Tovarnika, i još mnogo gdje, stoje u direktnoj korelaciji s jugoslovenskim periodom u istoriji. Ali opet, nije li fakat da se država Jugoslavija raspala prije više od dvadeset godina, da se pritom raspala na najgori i najsramniji mogući način, i da ni na najdaljem povijesnom horizontu nema njenog obnavljanja? Ukratko rečeno, nije li Jugoslavija tako čvrsto, tvrdo i duboko mrtva i pokopana da bi bilo krajnje vrijeme da se i patrioti malo opuste, jer su okolnosti s “jugofobnog” stanovišta upravo idealne?

Ne, nije! Ispostavlja se, naime, da Jugoslavija, ne kao država nego kao metafora određenoga kulturno-identitetskog prostora, nikad ne može biti dovoljno mrtva da bi to zadovoljilo nacionaliste, i da je zato valja svakoga dana ubijati još po malo, makar upravo i iz tog preogromnog straha da ju se nikada ne može dovoljno ubiti, jer taman što je tresneš lopatom i strovališ je natrag u grob, eto nje sutradan izjutra uskrsle na nekom drugom mjestu, kao da ništa nije bilo. Paradoks svoje vrste je da je simbolički živom ne održavaju zapravo stvarni ili imaginarni kulturološki “Jugosloveni”, nego upravo pregrijani, paranoični jugofobi...

Otuda sva ta histerija oko samostojnosti hrvatskog jezika (slučaj Kordić), otuda moralna panika oko “ugroženosti ćirilice” u Srbiji, otuda patriotsko režanje na Krležin festival u Beogradu. Otuda ovih dana Zilhad Ključanin rezignirano jadikuje kako, eto, usred njegove Bosne, uglednu tuzlansku književnu nagradu dobijaju kojekakve “srbijanske i hrvatske učiteljice”, umesto da je daju njemu, Zilhadu, i još ponekom njegovom jaranu. Jer su oni bezbeli bolji i kvalitetniji Bosanci od bilo koje srbijanske i hrvatske učiteljice.

Ni lijek, ni otrov

Nije, dakle, ništa započelo s nesretnim Kolarevićem, niti će s s njim išta završiti. Kolarevići nisu ni lijek ni otrov, nego tek simptom. Bolest čiji beznačajan (mada neugodno vonjajući) dio čine jest bolest identitetskog terora. Ta je bolest uvijek potencijalno smrtonosna, a najpogubnija je kada države, sa svojim represivnim mehanizmima, namjenski šire njene viruse okolo. Kliconoše su, doduše, najčešće tek groteskne budale, ali nema teže zablude od one da su budale bezopasne.