PIŠE NINO ĐULA

Hrvatska je poslala poruku političkim slonovima svih boja i opcija. Mijenjajte se ili se maknite!

Zemlja se ovim izborima okrenula i prema novim licima i prema novoj vrsti političkog govora, onog s više uvažavanja i konstruktivnosti
Luka Korlaet, Tomislav Tomašević i Danijela Dolenec
 Goran Mehkek/Cropix

Trojica novih gradonačelnika velikih gradova - Zagreba, Osijeka i Rijeke - ukupno imaju nešto malo više godina od najvećega živućeg predstavnika starog sistema, lika iz političke stvarnosti i internetskih mema, Josipa Manolića.

Ogromna i ipak neočekivana smjena generacija učinila je ionako uzbudljive izbore još značajnijim datumom demokracije. Ovo je bio dan kad su građani pokazali da im je i te kako važno, a možda i znak da su se u usmjeravanje društva aktivno i sa zrnom soli uključili novi naraštaji koji su dosad samo protestno, emotivno glasovali protiv, dajući neopravdano puno glasova prijetvornim i neozbiljnim projektima poput Živog zida ili Kolakušića.

Na ovim izborima građani su se zahvalili cijeloj plejadi političara koji su izlizali obrasce vladanja i od kojih više nema velikih očekivanja. Radimir Čačić, Darko Milinović, Ivan Čehok, Damir Bajs, Goran Pauk, Darinko Dumbović... i mnogi drugi morat će potražiti zaklon u mirovini ili utjehu u političkom radu bez izvršnog utjecaja jer su im građani, s velikom izlaznošću i u pravilu s debelo natpolovičnom većinom, rekli da nemaju njihovo povjerenje. Ni mnogi dosadašnji "teškaši" koji su se pokušali popeti stepenicu više nisu uspjeli: Ranko Ostojić, Mihael Zmajlović, Božo Petrov, nitko od njih nije dobio priliku. (Sudeći prema Bajsu ili Čačiću, nisu se isplatile Milanovićeve riječi podrške, kao što se ni Plenkoviću nije primilo često spuštanje u Split, čiji je gubitak jedan od najvećih neuspjeha HDZ-a).

Hrvatska vibrira željom za promjenama, i to promjenama u politikama koje znače svakodnevni život i budućnost, promjenama prema politici u kojoj nema toliko "ustaških zmija" ili "partizanskih kapa" koliko razgovora o razvoju bez korupcije i sa što više ugrađenoga javnog interesa. Oni koji su o tome govorili na ovim su izborima bolje prošli, i to je poruka za sve koji se dalje žele baviti politikom, na desnici ili ljevici. Nove generacije traže drukčiji pristup obnašanju javnih funkcija i ne honoriraju staž u politici koja nije dala rezultate.

Doduše, u Splitu je naprednjačka opcija uspjela pobijediti tek kad je dodatno poletjela na krilima ustaštva i antisemitizma, no recimo da je to iznimka i incident.

Generalno, Hrvatska se ovim izborima okrenula i prema novim licima i prema novoj vrsti političkog govora, onog s više uvažavanja i konstruktivnosti, a s manje vrijeđanja i isključivosti. Loša je to vijest za političke slonove svih boja i opcija. Mijenjajte se ili se maknite!

No iako je smjena generacija važna sistemska novost proizašla iz volje birača, najveća promjena ipak je ona koju donosi dvotrećinska pobjeda Tomislava Tomaševića u Zagrebu, čovjeka koji se s gotovo 200 tisuća glasova upisao na ljestvicu političara s najjačim izbornim legitimitetom u Hrvatskoj ikad.

Taj legitimitet godi, ali i opterećuje. Iz njega izlazi i prokletstvo prevelikih očekivanja koja će se nakon političkog razdjevičenja pokreta Možemo! gomilati i dnevno preispitivati.

Niz je faktora doveo do Tomaševićeva trijumfa. HDZ je imao previše otvorenih frontova da bi se još posvetio Zagrebu, gdje ih je suradnja s Bandićem dovela na dno. Stara politika do zadnjeg je trenutka imala sporazume s Bandićem i nakon njegove smrti tu više nije bilo ni prostora ni vremena za prilagodbu.

Ljevicom i desnicom već dulje upravlja razorna strast za samouništenjem, što je također upogonilo strelovit rast pokreta Možemo!. Bandić je k tome i bez fizičke smrti praktički već bio osuđen na onu političku.

Skandali oko žičare došli su Tomaševiću kao idealan i pravodoban sublimirajući primjer svega što je bilo loše u Bandićevoj vladavini.

Nadalje, iza Možemo! stoji dug, temeljit, štreberski i politološki utemeljen rad na izgradnji nove lijeve platforme.

Uspješno preživljavanje nemogućih kriza - potresa i korone - i građane je opustilo u toj mjeri da lakše pristanu na političke eksperimente, a ovo s Možemo! i dalje je u toj sferi. ("Ako smo ovo preživjeli, preživjet ćemo i Možemo!.")

Nemoć vlasti oko potresa također je građane navodila prema onima koji su se među njima više kretali, a to su bili ljudi iz Možemo!.

Plus je za njih bio i prevladavajuć osjećaj da nisu povezani ni s kim iz starog sistema (sa SDP-om nisu željeli koaliciju, Milanović je o njima govorio s gađenjem, Bandić im je bio neprijatelj broj jedan, HDZ su svjetonazorski logična oporba, a ni u njihove veze s Titom nije povjerovao naročit broj glasača).

Dali su se u uporan terenski rad (to je u dobrim godinama održavalo i Bandića), imali su podršku većine medija i plivali na osjećaju zasićenja ovom vrstom vladavine.

No, tek sad kad su izbori riješeni, suočit ćemo se s milijun nepoznanica o kvaliteti i dometima pobjedničke platforme.

Na primjer: kako će Tomašević surađivati s državnom vlašću i hoće li mu a) eventualna dobra suradnja stvarati poteškoće kod vlastite baze, b) eventualna dobra suradnja pomagati da ispuni očekivanja svoje baze, c) eventualna loša suradnja biti prepreka za ostvarivanje rezultata i prave promjene u Zagrebu, d) eventualna loša suradnja pomagati da širi Možemo! nacionalno kao glavnu opoziciju?

Kako će izgledati suradnja sa SDP-om kad se dobro zna da vodstvo te stranke ne vidi izlaz drugdje nego na subverziji prema Možemo! i pokušaju postupnog uvjeravanja glasača u isto ovo u što ih je uvjeravao Škoro, samo drugim, finijim riječima i metodama: "Vratite se nama, oni su vam aktivisti, bezvezisti i komunisti"?

Kako će izgledati suradnja unutar koalicije Možemo! koja je zasad skladna, no taj mir, na žalost, nije dugo potrajao ni u jednoj koaliciji u povijesti?

Kako će se dalje profilirati Tomašević, hoće li se, i može li se, i treba li se emancipirati, izdići (i koliko i kako) iznad pokreta Možemo!?

Kako će dokazati da nisu samo aktivisti nego da mogu uspješno upravljati financijskim i upravnim sustavima?

Kako će nova vlast komunicirati - hoće li to biti bicikl-komunikacija ("otvoreni smo i uključivi") ili parolaška komunikacija ("imamo 20-ak rečenica koje vrtimo i ponavljamo, a za ostalo smo nedostupni, čisto iz opreza da nas ne ulovite na krivu nogu, ne načnete i ne rasturite")?

Kako će se dalje mediji, prije svega najljeviji, odnositi prema njima i hoće li ih prvi razapinjati i kod najsitnijih posrtanja i bez stotinu dana poštede?

Kako će se čuvati i boriti protiv destrukcije iznutra i izvana i hoće li se to odražavati na transparentnosti njihova vladanja i tempu donošenja odluka?

Hoće li njihov pristup biti popravljački ili stvaralački - hoće li ići s hrabrijim vizijama razvoja ili s taktikom "postupnih komunalnih unapređenja"? Ako je ovo drugo, hoće li im to biti dovoljno za potvrdu?

Kako će odoljeti očekivanom nastavku politike provociranja Možemo! kao glavnog hranilišta za rast i oporavak krajnje desnice, na onim starim, doduše na ovim izborima poraženim obrascima?

U kojoj će mjeri uvjeriti građane da im oni, više od dosadašnje gradske i državne vlasti, pomažu u vezi s gorućim problemom grada, obnovom od potresa?

Kao što vidimo, novi su ljudi dobili pravu priliku, najviše i najčišće u Zagrebu, ali i drugdje. To je zaista povijesna šansa generacije. Jedna od najvećih promjena od početka devedesetih. Povijestan je stoga i teret koji je sada na svim tim ljudima. U interesu je svih nas da ga uspješno iznesu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 09:40