HRVATSKI POLITIČARI NA PRVOJ CRTI BOJIŠNICE 'U logoru su nas ubili od batina zbog priznanja, ali baš to nam je dalo snagu. I sad se naježim!'

Goran Mehkek / Hanza Media

Fred Matić: 'U logoru su nas ubili od batina zbog priznanja'

SDP-ov bivši ministar branitelja Fred Matić, koji je posao nastavnika 1991. zamijenio obranom na Trpinjskoj cesti, nakon pada Vukovara odveden je u logor u Stajićevu, gdje je ostao do 22. studenoga, a onda je nakon intervencije Međunarodnog Crvenog križa premješten u Niš - tamo je dočekao i 15. siječnja 1992. Ali, vijest o međunarodnom priznanju Hrvatske nije čuo:

“Još 15. siječnja tražili su nas da im se obraćamo: ‘Druže, ratni pobunjenik Fred Matić’, a od 16. siječnja: ‘Gospodine, vojni pobunjenik Fred Matić’. Držali su do forme. Po tome smo shvatili da je Hrvatska priznata. Bili smo u potpunoj medijskoj izolaciji, tukli su nas svaki dan, ali tog 15. ubili su boga u nama - nas stotinjak zatočenika cijelu su noć izvlačili iz ćelija i mlatili, krvi je bilo posvuda po hodnicima, mi smo se između sebe samo pogledavali i shvatili da na nama iskaljuju bijes zato što je stiglo priznanje.

CROPIX

Milijan Brkić

Milijan Brkić: 'Sjećam se euforije, ali ne znam gdje sam bio'

Milijan Brkić, zamjenik predsjednika HDZ-a i potpredsjednik Hrvatskog Sabora imao je 21 godinu kada je postao član specijalne jedinice MUP-a u kojoj je poslije zaradio čin vrhovnog zapovjednika: “Nemam pojma gdje sam točno bio 15. siječnja, negdje na ratištu. Sjećam se samo euforije, ali ne znam na kojem sam mjestu bio i kako smo saznali da je Hrvatska doživjela međunarodno priznanje.”

Marko Todorov / CROPIX

Davorko Vidović

Davorko Vidović: 'Nakon bojišnice smo napravili pravu feštu'

Davorko Vidović, bivši SDP-ov ministar rada i socijalne skrbi (2000.-2003.) u ratu je bio od kolovoza 1991. kao zamjenik zapovjednika 55. PZO, prve postrojbe protuzračne obrane u HV-u, a vijest o priznanju Hrvatske dočekala ga je kao pomoćnika zapovjednika Zapovjedništva obrane Siska, koja je čuvala bojišnicu:

“Za nas ratnike međunarodno priznanje bilo je vesela vijest jer se druga strana ipak angažirala s više skrupula, a Srbija je definitivno prešla na stranu agresora. Vijest smo čuli navečer na radiju i samo smo s veseljem slušali koje nam zemlje priznaju raskidanje veza s bivšom Jugoslavijom: Vatikan, Njemačka, Island, Estonija.... Sljedećeg dana, oko deset ujutro, počela je fešta, okupili su se tamburaši, harmonikaši, jer je svaka naša bojna imala ponekog dečka koji je znao svirati, firme s našeg područja, poput Željezare i hotela, slali su nam odojke...”

Goran Mehkek / CROPIX

Franko Vidović

Franko Vidović: 'Pucali smo iz svih oružja, dobili smo snagu'

Franko Vidović, saborski zastupnik SDP-a: “Ne sjećam se tko nam je donio vijest o priznanju, ali dobro znam da se taj dan pucalo iz svih oružja i da smo proveli nešto mirniji dan - bio sam u vojnoj policiji na šibenskom području. Već je bilo potpisano primirje, a međunarodno priznanje donijelo nam je dodatni optimizam i snagu.”

Dragan Matić / HANZA MEDIA

Miro Bulj: 'I sad se naježim kada se sjetim: svi smo plakali'

Miro Bulj, saborski zastupnik Mosta: “Imao sam 19 godina i kao pripadnik 126. brigade, s desetak svojih suboraca, kojih se dobro sjećam, bio sam na području Dinare, u sinjskom zaseoku Priarica. Kad smo na radiju čuli vijest da nas je Vatikan priznao, plakali smo i ja i moji suborci. Ježim se kad se toga sjetim - zavladali su neopisivo ushićenje, ponos i nada. Još samo jednom tako sam se osjećao - kada sam vidio Knin. Tada smo osjećali da ćemo slomiti velikosrpsku agresiju i vjerovali smo da će sve dobro završiti. Vladalo je strašno zajedništvo, narod i vojska bili su kao jedno tijelo, to bi nam trebalo i danas.”

Bruno Konjević / CROPIX

Damir Krstičević: 'Priznanje je nama na ratištu dalo ohrabrenje'

General bojnik Damir Krstičević, danas ministar obrane, 15. siječnja 1992. godine bio je u Dubrovniku kao zapovjednik 4. gardijske brigade i nadao se priznanju:

“Radost i ogromno oduševljenje. Sreća. Tako smo se osjećali taj dan iako nam nije bilo lako. Znali smo da imamo potporu svog naroda u borbi za slobodu, ali nedostajalo nam je i da dobijemo status priznate države, jer je to bio konačna potvrda da smo na pravom putu. Priznanje je za nas na ratištu značilo veliko ohrabrenje koje nam je ulilo vjeru i samopouzdanje da budemo još bolji.

Da upremo i nastojimo još više naučiti i još više trenirati. To je ključ za profesionalnu vojsku. Za državu je priznanje bila korisna stvar, a za nas na ratištu - podstrek i nadogradnja. Hrvati su dugo sanjali svoju državu, a mi smo dobili poticaj da budemo generacija koja će taj san i ostvariti. Taj trenutak priznanja prepoznali smo ključnim. Danas, 25 godina kasnije, ne smijemo zaboraviti ni predsjednika Franju Tuđmana ni ogromnu žrtvu ljudi koji su stradali.