IŠČEKIVANJE PRESUDE KOJA BI MOGLA IMATI POVIJESNE POSLJEDICE I ZA HRVATSKU 2013. su bili osuđeni na 111 godina zatvora. Što ih čeka sutra?

Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić dobrovoljno su otišli u Haag 5. travnja 2004. Trinaest i pol godina poslije Haaški sud će im u srijedu izreći pravomoćnu presudu za ratne zločine u Bosni i Hercegovini.

To je najveće suđenje Hrvatima pred Haaškim sudom gdje je dosad osuđeno niz bivših zapovjednika HVO-a, od Mladena Naletilića Tute i Vinka Martinovića Štele do Tihomira Blaškića i Ivice Rajića. Suđenje je trajalo pet godina, prvostupanjski su proglašeni krivima u svibnju 2013., prije četiri i pol godine. Izricanje presude čekaju u haaškom pritvoru.

Bez obzira na nagađanja, još se nije dogodilo da iz Haaga uoči presude procuri kakva će biti kazna. Praksa Haaškog suda je neujednačena i iz nje se ne mogu izvući pouzdana predviđanja. Žalbeno vijeće može im potvrditi prvostupanjsku presudu ili je preinačiti tako da im kaznu poveća ili smanji, ili ih sasvim oslobodi. Tužiteljstvo se žalilo na prvostupanjsku presudu tražeći veće kazne, dok obrana traži oslobađanje optuženih ili ponovno suđenje. Kako su već dugo u pritvoru, smanjivanje kazne značilo bi da će najvjerojatnije uskoro na slobodu. Većina u Haagu optuženih ratnih lidera iz BiH već je izdržala svoje kazne i na slobodi su, poput Biljane Plavšić i Momčila Krajišnika.

Washingtonski sporazum

Šestorica nekadašnjih čelnika Herceg Bosne prvostupanjski su 29. svibnja 2013. osuđeni na visoke kazne: predsjednik HVO-a i premijer Herceg Bosne Jadranko Prlić osuđen je na 25 godina zatvora. Trojica su osuđena na 20 godina: načelnik Odjela obrane Stojić i dvojica načelnika Glavnog stožera HVO-a, Praljak i Petković. Nešto niže kazne dobili su načelnik Uprave Vojne policije HVO-a Valentin Ćorić (16 godina) i Berislav Pušić, predsjednik Službe za razmjenu zarobljenika, koji je osuđen na deset godina zatvora. Ukuono 111 godina zatvora.

Sudilo im se za zločine HVO-a na području Mostara, Stoca, Čapljine, Prozora, Jablanice, Gornjeg Vakufa, Ljubuškog i Vareša od jeseni 1992. do travnja 1994. kad je potpisan Washingtonski sporazum kojim je prekinut hrvatsko-bošnjački sukob. Osuđeni su da su vojnici HVO-a pod njihovim zapovjedništvom od svibnja 1993. do veljače 1994. sistematski protjerivali Muslimane iz zapadnog Mostara, masovnim deložacijama sredinom svibnja, sredinom lipnja, početkom srpnja i u rujnu 1993. godine. Muškarci su zatočeni na Heliodromu, a obitelji su protjerane u istočni Mostar. Osuđeni su i za okrutno postupanje zbog opsade i granatiranja istočnog Mostara. U presudi je i rušenje Starog mosta: Stari most bio je legitimni vojni cilj, složio se ICTY sa Slobodanom Praljkom, jer ga je Armija BiH koristila za prijevoz oružja i streljiva. “Iako je most bio legitimni vojni cilj za HVO, njegovo rušenje uzrokovalo je neproporcionalnu štetu civilnom muslimanskom stanovništvu istočnog Mostara”, stoji u presudi.

Uz izdvojeno mišljenje predsjedavajućeg suca Jean-Claudea Antonettija, tročlano je sudsko vijeće nepravomoćno utvrdilo da su sva šestorica odgovorni za zločine počinjene od 1992. do 1994. u sklopu udruženog zločinačkog pothvata podjarmljivanja i protjerivanja Muslimana s prostora Herceg Bosne kako bi uspostavili hrvatski teritorij u granicama Banovine Hrvatske. Pritom su ustvrdili kako nema dokaza da je napad na Prozor krajem 1992. bio dio toga plana. Antonetti se usprotivio stavu dvojice drugih sudaca da su među članovima udruženog zločinačkog pothvata hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, ratni ministar obrane Gojko Šušak te načelnik Glavnog stožera HV-a Janko Bobetko. Hrvatska se Vlada u više navrata pokušala uključiti u postupak kao tzv. prijatelj suda kako bi obranila pokojne lidere od optužbi, ali Sud joj to nije dopustio.

Istjerani Muslimani

Šestorka je optužena za najteže zločine (osim za genocid, za koji se u Haagu sudi samo Srbima): za ubojstva, progone, deportacije, protupravno zatvaranje civila u logore, seksualno zlostavljanje, okrutno postupanje, otimanje i uništavanje imovine, uništavanje vjerskih objekata i druge. Tisuće Muslimana istjerano je iz svojih domova i zatvoreni su u logore koji su služili kao stanica na putu prema trećim zemljama. Najpoznatiji su logori i zatvori oni u Ljubuškom, Dretelju i Gabeli pokraj Čapljine te Heliodrom kod Mostara.

Obrana optuženih nije negirala da su zločini počinjeni, ali su isticali da su zločini počinjeni u ratnom vihoru i da ih se nije moglo spriječiti jer novostvorene vojne i policijske strukture nisu imale učinkovitu hijerarhiju. Suprotno tezi Tužiteljstva da su oni pokrenuli vojnu akciju kako bi istjerali Muslimane, argumentirali su da je Hrvata u BiH bilo manje od 20 posto te da su se cijelo vrijeme branili, što pokazuje i to da su cijelo vrijeme gubili teritorij u korist Armije BiH. Antonetti je rekao kako su suci zaključili da brojni zločini koje su postrojbe HVO-a počinile nad Muslimanima od siječnja 1993. do travnja 1994. većinom ukazuju na isti obrazac ponašanja.

“U većini slučajeva zločine nije nasumice počinila šačica nediscipliniranih vojnika. Naprotiv, zločini su bili ishod plana koji su pripremili sudionici udruženog zločinačkog pothvata kako bi otjerali muslimansko stanovništvo iz Herceg Bosne”, stoji u prvostupanjskoj presudi.