VIJESTI IZ LILIPUTA

Iznenadno otkriće krivca za naše muke. Ne, to nisu ni Dalmatinci, ni vlasnici teretana, ni svatovi...

Problem će biti riješen kad parazitske ljubitelje maminih punjenih paprika istjeramo na zimu i natjeramo ih da nauče ispržiti jaja
Ivan Dečak
 Boris Štajduhar
Objavljeno: 10. listopad 2020. 17:12

Na dan kada pišem ovaj tekst, u četvrtak, Hrvatska je potukla vlastiti negativni rekord u dnevnom broju zaraženih covidom.

Prema podacima koje je iznio Nacionalni epidemiološki stožer, u Hrvatskoj je u samo jednom danu otkriveno novih 542 zaraženih, šezdeset posto više nego za najgoreg dana do tada.

Pomalo i puzeći, Hrvatska se približila novoj normalnoj stvarnosti u kojoj se broj dnevnih slučajeva mjeri stotinama, a smrti postaju svakodnevne. A kad se takvo što dogodi, onda obično treba naći krivca. Sjednu tako ljudi uz kavanski stol i počnu bistriti jesu li za tu epidemijsku pomamu krivi Stožer i HDZ ili oni koji u tramvaju ne nose maske ili pak vlasnici videoteka i teretana, HDZ-ovci koji vode staračke domove ili, kako je česta teorija, neodgovorni Dalmatinci.

A u tom nacionalnom sportu potrage za krivcem pojavio se baš tog četvrtka i novi unusual suspect. Čovjek koji je zaslužan za detektiranje tog krivca je virovitički pjevač, frontmen dobrog rock benda Vatra, Ivan Dečak. U emisiji "Replika" TV servisa naše kuće popularni je rock pjevač konačno i jasno definirao krivce za epidemiološku sliku Hrvatske. To su, naime, mladi koji, zločesto i neodgovorno, predugo žive s roditeljima.

"Mlade treba što je moguće prije iseliti iz domova", rekao je tog dana u kamere popularni virovitički pjevač. "Ja sam se odselio od kuće s 19 i moji su roditelji sigurni. Ljudi koji do 40. žive sa svojim roditeljima svima nam stvaraju problem."

Među ostalim, u te kojima takvi stvaraju problem spadaju i sam Dečak i njegov bend. Jer, ti neodgovorni pojedinci koji su odlučili do Isusovih godina živjeti s roditeljima imaju katkad običaj, eto, ići i na koncerte, pa i na koncerte Vatre. Tamo slušaju glasnu glazbu, govore jedan drugome na uho, gužvaju se ispred bine i glasno pjevaju refren. Inficiraju se tako, tu infekciju ponesu kućama, gdje onda ni krivi ni dužni stradaju njihovi roditelji, siroti ljudi koji nisu bili dovoljno odgovorni i savjesni da svoju razmaženu mladunčad na vrijeme istjeraju iz brloga.

Ivan Dečak tako je detektirao dosad nepoznatog krivca za hrvatske epidemiološke muke. Nisu to ni Dalmatinci, ni vlasnici teretana, ni ljudi koji organiziraju pirove za 200 ljudi. To su late bloomers. Taj je tipski krivac vječni student u ranim tridesetima koji još uvijek živi u roditeljskom domu. Taj grozni, neodgovorni pojedinac radi neki od prekarnih poslova. Raznosi pizze u Woltu, vozi Uber, konobari u sezoni u Vrsaru, iznajmljuje apartmančić u Splitu, raspakirava kutije u Konzumu.

Zaradi tako neku crkavicu, taman toliko da da mami za spizu i plati kartu za Vatrin koncert. I umjesto da se osamostali i ode, Neznani Zlikovac ostavi tu plaću u kuverti na televizor, sjedi na roditeljskom kauču gdje kopa nos i od popodne s mamom gleda "Potjeru". A ako slučajno u roditeljskom domu ima privilegij svoje sobe, zavuče se tamo kao u duplju, brsti cijelo popodne po mobitelu ili strima ukradene serije. A onda ga mama pozove na ručak, gdje s roditeljima sjedne za stol blagovati pečenu kokoš ili kupus na mrsno.

I zaista, europski statistički podaci potvrđuju tu strašnu tendenciju o kojoj govori Dečak. Prema podacima o prosjeku dobi odlaska iz roditeljskog kućanstva koje iznosi Eurostat, Hrvati su treći u Europi po dobi odlaska iz roditeljskog doma. Iz roditeljske kuće odlaze s 31,8 godina. Od Hrvata su gori "mammoni" samo Makedonci (31,9) i lijeni Crnogorci iz vica (33,1).

Od Hrvata su bolji čak i Srbi (31,1), pa i Talijani koji su smislili pojam "mammone" pa se svejedno prosječno iz kuće odsele s 30,1 godinom. Svi oni zajedno, međutim, zvuče nestvarno nesamostalni kad se usporede sa Šveđanima, koji iz kuće odsele sa 17,8, Luksemburžanima koji odu s 20,1, ili, eto, da pogledamo i ex-komunističke zemlje, Estoncima koji se osamostale s 22 godine.

Ti podaci, naravno, nisu novi. Nije novo ni to da su oni štetni, ne samo kad je posrijedi virus, nego, bogme, i ekonomija. Mladi koji su vezani uz roditeljski dom manje su mobilni, manje radno pokretljivi, manje troše, manje jedu vani, ne plaćaju stanarinu, ukratko, hrvatski mladi i nejaki kapitalizam od tih niškoristi nema ništa. Što onda napraviti? Pa, eto, Dečak ima prijedlog: "Mlade treba što prije iseliti iz domova". Te parazitske ljubitelje maminih punjenih paprika treba konačno istjerati na ciču zimu, izbaciti ih iz njihovih pidžama, natjerati ih da nauče sebi ispržiti jaja te da se otisnu u neizvjesne i uzburkane vode samostalnog života.

U ovoj priči nije problem sam Ivan Dečak. Problem nije u popularnom, slušanom i relativno imućnom pjevaču koji iz pozicije situiranog profesionalca docira "lijenoj mladeži". Problem je u tome što hrvatska politika i društvo ne vide da dugi ostanak mladih kod kuće nije rezultat kaprica lijenih "mammona" koji vole jesti na žlicu, nego konstelacije uznemirujućih socioekonomskih činjenica za koje nitko ni ne pomišlja da bi ih, recimo, trebalo riješiti.

Uostalom, zamislite da se doista obistini Dečakov represivni scenarij i da država mlade "što prije iseli iz roditeljskih domova". Zamislite sad tog "mladog" tridesetogodišnjaka kojeg tata i mama najure iz kuće s pidžamom, smartphoneom, omiljenim krpenim slonićem i gamelama punim polpeta i šalše. Kamo mi, recimo, taj dojučerašnji "mammone" trebao otići, recimo, ako živi u Zagrebu, Dubrovniku ili Splitu?

Bi li trebao kupiti stan? Bi li trebao platiti 2500 eura kvadrat, koliko košta stan u Splitu? Bi li trebao odnekud izvući sto tisuća eura za garsonijeru u kojoj nikad neće imati mjesta za obitelj? Bi li trebao, možda, dignuti kredit i vezati se dužničkim ropstvom idućih nekoliko desetljeća? I kako bi mogao biti siguran da će vraćati taj kredit u zemlji s najvećim postotkom nestalnog radnog odnosa u EU? I s ekonomijom koja se temelji na ugostiteljstvu i turizmu, dakle nestalnom, sezonskom i najčešće kratkoročnom, fluktuirajućem radu?

Bi li se trebao možda javiti na POS, gdje bi stan čekao godinama, dok ih zadarski dužnosnici agencije dijele sebi i rodbini i gdje se natječu s obiteljima s hrpom djece ili s ljudima koji dobiju POS-ov stan pa ga puste u afit?

Ili bi, pak, taj Dečakov neslavni antijunak trebao otići u podstanare? Bi li trebao iznajmiti podstanarski stan u zemlji u kojoj podstanarski ugovor faktički ne postoji, najam stanova je legalna grana sive ekonomije, a podstanar nema nikakvu zaštitu.

Hoćete li se doista upustiti u tu pustolovinu u zemlji u kojoj će vas u svakom gradu na moru gazda kao podstanara izbaciti iz stana prvog lipnja? U zemlji u kojoj podstanar ne može nikad biti siguran da će u istom stanu ostati još šest mjeseci, u kojem je neopisivo teško naći nenamješteni stan ili stan u koji se primaju ljubimci ili mala djeca? U zemlji u kojoj vas, ako ste podstanar, a ne vlasnik, neće pozvati ni na sastanak kućnog savjeta?

Možemo se, ukratko, moralizatorski snebivati nad tim mediteranskim "mammonima" koji do četrdesete ostaju uz mamin mirisni šporet. Možemo biti licemjeri pa to analizirati kulturom, mentalitetom, mediteranskim modelom obitelji. Ali, pri tome se zaboravlja da ta epidemija nesamostalnosti ima i svoje mjerljivo podrijetlo. Neopisivo skupe nekretnine, problematičan model javne stanogradnje, nereguliran najam stanova, pravnu nesigurnost podstanarstva te monopol turizma koji stambene nekretnine izbacuje s tržišta i premješta ih na drugo tržište, ono Booking.coma.

Pitanje Dečakovih "mammona" stoga nije mentalitetno pitanje. To je socijalno i političko pitanje. Štoviše, to je jedno od rijetkih političkih pitanja za koja se može reći da su stvarno ideološka. Pitanje dostupnog stanovanja trebalo bi biti jedno od glavnih tema oko koje bi se trebala osoviti politička ljevica. Ona bi se trebala boriti za reguliranje i fiskalno stimuliranje podstanarstva uz ugovor. Trebala bi se boriti za uspostavu dugoročnih ugovora kao podstanarske norme, za veći i inkluzivniji POS i, naravno, za tabu svih tabua - strogo ograničavanje ukupne mase apartmanskih jedinica na nekom području. Trebala bi se boriti za ono što bi inače trebao biti kredo ljevice - regulaciju.

Suvišno je reći da je to pitanje u Hrvatskoj otvorila samo jedna politička opcija, a to je "Možemo!". Tijekom svojih godina na vlasti, ali i godina u opoziciji, SDP nikad ni pipnuo nije nijednu od ovih tema, ona se nikad nije pojavila čak ni u unutarstranačkim rasprama, pa se ne pojavljuje ni u ovoj najnovijoj, i inače potpuno ispražnjenoj od sadržaja. Ono što se dosad u Hrvatskoj zvalo ljevicom "pomoglo" je rješenju ovog problema tek time što je dodatno pokušalo fleksibilizirati rad mladih. Ljevica je jedino pokušala gurnuti 20-godišnjake u još dublji prekarijat.

Stoga bi svatko tko počne prigovarati Hrvatima što kasno odlaze od kuće, bio lijevi ili desni, bio političar ili pjevač, morao prvo postaviti pitanje - što je ovo društvo učinilo da pomogne da ne bude tako? I kako se dogodilo da je adresa u koju se mladi najčešće iseljavaju iz roditeljskih kuća Dublin?

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 08:02