ĆIRO OTVORENO O SVEMU

'JAKO SE BOJIM, ALI SE SPREMAM ZA SMRT!' Životna ispovijest najstarijeg trenera svijeta za Globus

Miroslav Ćiro Blažević, nogometni stručnjak s karizmom kakvu u Hrvatskoj nitko nema
 Neja Markičević/Cropix

ZAGREB - Miroslav Ćiro Blažević, nogometni stručnjak s karizmom kakvu u Hrvatskoj nitko nema, na razgovor u petak poslije podne došao je poslije sprovoda Dinamova trenera Josipa Kužea – dešperatan i potresen. Ni sam nije u top-formi; boli ga noga, ima aritmiju, pregrmio je posljednjih godina nekoliko ozbiljnih dijagnoza, koje ga nisu spriječile da ode u Kinu trenirati tamošnju reprezentaciju, a čini se da ga neće spriječiti ni u želji za ponovnim odlaskom. Za Ćirom su ljudi ludi – pokazuje to kratka šetnja gradom; zaustavljaju ga, pozdravljaju, tretiraju kao zvijezdu veću od predsjedničke.

Ćiro ima sasvim neobičnu navadu: dijeli novce šakom i kapom, tko ga traži, Ćiro samo vadi... To, i njegova iskonska želja za šarmiranjem jači su od mračnih misli i lošeg raspoloženja; “evo, trebao sam sad biti u bolnici, ali sam samo zbog Globusa otkazao”.

Kao da bi to moglo zvučati kao kompliment: Globus ili bolnica, bunim se... Ali, Ćiro je snalažljiv: “Dobro onda, nećemo muljati, kako da pomognem”. Tražim nemoguće: tako da se u intervjuu ne ponavljate i ispričate mi ono što nikom niste – bacam udicu... A ponešto se na nju i primilo.

Kako vi u svojim godinama podnosite odlaske na sahrane?

- Danas sam imao izuzetno težak dan. Teško sam doživio smrt Josipa Kužea. Znam da nisam bitan ja, Kužea sam volio, bio je moj igrač, plemenit čovjek, ali moram to reći: osjećao sam se kao na svojoj sahrani. Poslije sahrane sam sjeo u svoj zagrijani auto i samo je suza suzu gonila. Jadan je onaj čovjek koji misli da je važan i da će svijet poslije njega propasti. Ne. Svi su umrli, i Ivić je umro, i Zebec je umro... Tko ih se više sjeća? Moraš se pomiriti s činjenicom da kad te jedanput ne bude, više nisi važan, prestaješ postojati. Sve ostalo su iluzije. Poslije smrti nema ničega. Znam jako dobro da sa smrću sve prestaje. I to je filozofija koja je vrlo teška. Nema nadanja. Za pametne ljude – smrt je kraj. Sve drugo su akrobacije bez legitimacije.

Strah vas je smrti?

- Jako. Iako se spremam za taj dan. Želim dostojanstveno umrijeti. Neću ja kukati i onemoćati. Ne podnosim ni pomisao da bih drugima mogao biti na teret. Imam izuzetno nisku toleranciju na bol i samo se bojim da će me, kad dođe moje vrijeme, boljeti. Spreman sam na ono najgore, na ono što vjera izuzetno zabranjuje. Zato imam pištolje po svim ormarima. Nadam se samo božjoj milosti, koja će mi dati da umrem kao moja majka – u snu. To je najljepša smrt.

Kad ste se razboljeli, jeste li se bojali da će biti fatalno?

- Ne, znao sam da ću se izvući. Svojedobno sam demonstrirao škarice pred igračima i slomio sam rebro. Kad su mi otkrili rak prostate, snimili su mi i kosti, profesor u Švicarskoj odmah mi je rekao: “Napišite testament, nažalost, otišao vam je rak na kosti.” A znao sam da je to ožiljak od slomljenog rebra, ali sam ga pustio da me plaši... A onda mu rekao: “Slušaj, ti, profesore – ja ću tebi držati govor na sprovodu kakav si ti beskrupulozan čovjek.” Digao sam se i otišao... Pa gdje ću ja umrijeti tako rano? To čovjek osjeća. Kad mi je poslije doktorica rekla za melanom, i tad sam znao da ću se izvući... Nije meni još došlo vrijeme.

Niste imali crnih misli?

- U cijelom tom kratkom mračnom periodu još sam morao operirati i kičmu i kad sam se digao iz kreveta, koljeno mi je strašno preskakalo, loše sam hodao. Boljelo me je, izgledao sam kao smrt. Ali, bio sam na drugom katu. A to je nisko. Onda sam se sjetio da imam medicinu najjaču na svijetu – a to je novac.

(...)

INTERVJU U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 03:35